![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
08.08.2011., ponedjeljak
"Društvo piskarala" 2
|
"Društvo piskarala" Ostati kući i provesti mirnu večer, znao je, više ne dolazi u obzir. To je sad, nakon Mirelinog poziva postalo nemoguće. Izaći će van u toplu ljetnu noć, koja još nije sasvim legla nad grad, prošetati, popiti kavu na nekom od dragih mu mjesta i još jednom, po tko zna koji put, prisjetiti se prošlosti. I pokušati analizirati svoje osjećaje, koji su ga zbunjivali. Dok se laganim hodom ( nema smisla ponovo se preznojiti nakon tuširanja ) približavao obali, sjećanja su ga zapljuskivala vrućim valovima. Zbog njih se počeo znojiti, ma koliko pazio da ne ubrza korak. Ništa nije pomagalo: sjećanja su bila nabijena emocijama i emocije su željele isplivati na površinu. Sve je počelo s blogom, kojeg je, ni ne znajući pravo što je blog, jedne proljetne večeri kreirao. Pisao je o svojim dojmovima koje je doživljavao tijekom dana, o svemu i svačemu, a onda, jedne nedjelje, ni ne shvaćajući pravo što čini, napisao je kratku priču. Vrlo kratku priču. Kad je Vlatko slijedeći dan bacio pogled na svoj blog, iznenadio se: bilo je nekoliko komentara od poznatih mu već, ali i od nepoznatih blogera, koji su bili puni hvale za njegovu kratku priču. To kao da mu je dalo krila. Ugodne riječi čitatelja podbole su njegovu maštu i riječi su potekle i nisu se više mogle zaustaviti. Stjecao je krug čitatelja, a i sam je neke blogere redovito s uživanjem čitao. Među njima isticala se neka "Emily", čije su pjesme prštale radošću. Polako, gotovo neprimjetno, kovala se neka vrsta virtualnog kluba. Bilo je čak nekoliko njih iz istog grada i pitao se ponekad, dok bi čitao njihovu poeziju ili prozu, kako li izgledaju. Uživo, kako to govore na televiziji. Vlatko nije bio jedini, kojemu su se slične misli vrzmale glavom. Nije se previše iznenadio, kad je blogerica poznata pod nadimkom "Amaterka", na svom blogu napisala svojevrsnu pozivnicu. "Zašto se mi, koji živimo u ovom gradu, ne bi jednom sastali, upoznali se i malo pročavrljali?", postavila je pitanje na svom blogu. Vlatko se štrecnuo: pisati i biti anoniman jedna je stvar, a suočiti se oči u oči s svojim čitateljima ... e, pa to je nešto sasvim drugo. Ali skupio je svu svoju hrabrost i na blogu "Amaterke" odgovorio kako on dolazi, mogu računati na njegov dolazak. "Amaterka" je na to napisala vrijeme i mjesto sastanka, a znak raspoznavanja biti će knjiga položena točno na sredini stola, ispod pepeljare. Namjerno je malo zakasnio, nadajući se kako će stići posljednji i tako dobiti priliku što bolje se pripremiti za susret. Ali Vlatko nije stigao posljednji. Klarisa je bila posljednja koja se priključila društvu. Vlatko ju je primijetio istog časa kad je otvorila vrata lokala, oklijevajući zastala, pogledom preletjevši po prisutnima, pa s nesigurnim osmjehom na licu zakoračila prema njima. - Zakasnila sam - rekla je zastavši pored stola. - Ja sam "Emily" na blogu, a pravo mi je ime Klarisa. Primate li me? Vlatko je ustao, ponudio joj svoju stolicu, a sebi privukao drugu. Bacao je iskošene poglede prema "Emily", kojoj je pravo ime Klarisa i čije je pjesme volio čitati. Bile su tako svježe i neobične. Ličila je na svoje pjesme, zaključio je, Vlatko. Pogledavao je prema Klarisi neprestano, nije si mogao pomoći. I osjetio topli val zadovoljstva kad je shvatio kako ga i Klarisa krišom promatra. Pogledi su im se te večeri mnogo puta ukrstili i svaki bi se put oboje jedva primjetno osmjehnuli i zbunjeno treptali. Nije mogao, a da ne primijeti Klarisine duge trepavice, najduže koje je ikada vidio, činilo mu se. Razgovor je za njihovim stolom postajao sve življi. Upoznavali su se, postepeno otkrivali i brana suzdržanosti je popuštala. - Moralo bi nam ovo druženje postati običaj - rekla je "Amaterka" predsjedavajući skupom i očito uživajući u toj ulozi. - Jednom mjesečno. Što kažete? - A mogli bi se nazvati "Društvo piskarala"! - dobacila je u smijehu Klarisa. Smijali su se i ponavljali glasno, kotrljajući riječi preko jezika s uživanjem: - "Društvo piskarala"! Vlatko zastane. Koračajući i u mislima. Shvati da stoji ispred lokala u kojemu je te daleke večeri upoznao Klarisu. I ne samo Klarisu, ali je Klarisa bila ta koja je ostavila duboku brazdu u njegovom životu. Činilo mu se, kako od te večeri korača kroz život prateći Klarisinu brazdu na pučini života, baš kao što brod prati brazdu drugog broda na morskoj pučini. Kao da ga Klarisin pogled neprestano prati. Nikad ne napušta. Lebdi nad njime. Vlatko odmahne glavom nastojeći odagnati te misli. Odlučio je: neće ući u lokal. Ide dalje. Što dalje od tog mjesta na kojemu je sve i započelo. (nastaviti će se ... ) Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 15:40 - Budi (8) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||