![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
07.08.2011., nedjelja
"Društvo piskarala"
|
"Društvo piskarala" Dan je, naravno, bio vruć, već tko zna koji po redu vrući je dan pritiskao grad i Vlatko je neizmjerno uživao pod tušem upravo u trenutku kad se pišteći oglasio njegov mobitel. Naravno, mobitel je ostavio u sobi i pitanje, izjuriti ispod tuša i odgovoriti na poziv, ili nastaviti s tuširanjem, na trenutak mu je ukočilo tijelo. A onda se ponovo opusti i zabaci glavu, dozvoljavajući mlakim kapima tuša da mu bockaju lice. Odgovoriti će na poziv kad završi s tuširanjem. Ili još bolje, čekati će ponovni poziv. Ukoliko ga dotični zbilja treba ... Osjećajući se osvježen, dok su mu mišići bili prijatno opušteni nakon večernjeg trčanja i sad tuširanja, zatvori vodu i počne se brisati, kad se mobitel ponovo oglasi. Vlatko se osmjehne: mora da ga netko zbilja treba. Neka čeka. Neće ovako mokar šetati stanom i kasnije brisati kapi koje bi posvuda prskale zbog njegovog kretanja. U trenutku dok je otvarao vrata kupaonice, mobitel se opet, po treći put u vrlo kratkom vremenu oglasi. Nekome je zbilja stalo razgovarati s njime. Vlatko pruži korak i već za nekoliko sekundi posegne za mobitelom koji je ležao nemarno ostavljen na krevetu. Pogleda na zaslon mobitela: Mirela zove! Nije se javljala sigurno godinu dana. Što li ju je natjeralo utipkati njegov broj i pozvati ga? - Halo, Mirela - javi se on. - Jako se dugo nismo čuli. - I predugo - začuje njen uvijek tihi i prijatni glas. - Kako si? Što radiš? - Upravo sam se tuširao - odgovori Vlatko. - Zbog toga se ni nisam odmah javio. - Još trčiš? - Pogodila si. - Mora se priznati da si uporan - reče Mirela. - Uvijek si bio uporan. Osim ... - Osim? - ponuka je Vlatko, vrlo dobro znajući na što Mirela misli. - Pa znaš ... - oklijevajući mu je tihi glas odjekivao u uhu. - Ne, ne znam! - razdraženo reče Vlatko: nije si mogao pomoći i razdraženost zadržati skrivenu u sebi. - Istresi već jednom. - Ne žesti se – reče Mirela. - Srela sam se Klarisom. Vlatko proguta. Odluči ništa ne reći. Neka Mirela nastavi. On ionako nema što reći. Ili još bolje, ne zna što bi rekao. - Jesi tu? - upita Mirela. - Jesam. - Mislila sam da si prekinuo vezu. - Nisam - reče on - ali nije to loša ideja. - Hajde, ne budi takav - reče ona tiho i blago. - Već je dosta vremena proteklo. Vlatko i opet ništa ne reče. A prizori koje je nekad doživljavao s Klarisom iskakali su iz tamne i potisnute prošlosti na svjetlost dana. Ponovo. Još jednom. Po tko zna koji put. - Ovdje je - reče Mirela. - Klarisa je ovdje sa svojom kćerkicom. Mala je baš slatka. - Naravno - kiselo reče Vlatko. - Gunđalo jedno - reče Mirela. - Zavoljeti ćeš malu kad je budeš vidio. - Tko kaže da ću je vidjeti? - O, pa nemoj tako - usplahiri se Mirela. – Klarisa će sigurno i tebe posjetiti. Nećeš je valjda odbiti? Vlatko ponovo ne odgovori. Ukoliko li ga Klarisa pozove i zatraži da se sastanu, hoće li pristati na sastanak? Gledati je u oči … Nije točno znao što osjeća. Priznao je samom sebi kako bi je želio ponovo, još jednom, vidjeti. Koliko je prošlo? Četiri ili pet godina? Pet! A opet, sad kad ga je Mirela nazvala, kao je prošlo samo pet minuta od Klarisina odlaska. Einstein je bio u pravu: vrijeme jest relativno. - Zar ne želiš razgovarati? - upita Mirela, uznemirena njegovom šutnjom. - Iskreno, Mirela, ne znam. Nadao sam se da sam zaboravio, ali očito nisam. - Odrasli smo ljudi, Vlatko - reče Mirela. - Ali se neki među nama ne ponašaju tako. - Zaboravi prošlost - reče Mirela i on je mogao zamisliti njeno blago lice niz koje se slijevala smeđa kosa kako se zabrinuto mršti. - Ne možeš je vratiti. Ona je sad udata, majka krasne djevojčice. - Da, znam - reče Vlatko. - Znači, srele ste i razgovarale. Što ima na umu? - Rekla mi je, kako će biti ovdje nekoliko dana i kako bi se voljela vidjeti svih nas iz "Društva piskarala". Sigurno će ti se javiti. Htjela sam ti ovo javiti, da ne budeš previše iznenađen kad te pozove. Znaš ... - Znam, Mirela - blago reče Vlatko. - Hvala ti. - Daj, molim te, nemoj biti tako zvaničan. - Ozbiljno sam mislio: hvala ti! - ponovi Vlatko. - Ne bi mi bilo prijatno da me je Klarisa iznenadila. - Glupi muški ponos. - Ne znam je li glup i je li to uopće ponos - reče Vlatko. - Ali upravo tako osjećam. - Kao što sam rekla: glupi muški ponos! – ponovi Mirela. - Kako tvoj glupan? - upita Vlatko. - Ratko? - Mirela se nasmije. - Sasvim dobro, hvala. Šteta je, što se čitavo društvo ne može sastati jedne večeri ... - Misliš - bocne je Vlatko - baš kao u stara i dobra vremena? Mirela se nasmije, a Vlatko je uživao u njenom srebrnastom tihom smijehu koji mu je žuborio u uho. - Nepopravljiva romantičarka, je li? - upita ona. - Nikad se neću opametiti. - Nemoj se opametiti - reče Vlatko. - Uvijek ostani kakva jesi. Savršena si. Mirelin smijeh mu je i dalje žuborio u uhu, kad je postao svjestan prekida veze. Zamišljeno gledajući u daljinu, misleći na Klarisu i "Društvo piskarala", odloži mobitel i natoči čašu vode: grlo mu je bilo sasvim suho. Zbog trčanja ili sjećanja, nije mogao točno razlučiti. (nastaviti će se ... ) Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 18:37 - Budi (7) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||