30.05.2007., srijeda

Na moru i ... 10 nastavak

photo by biteme Na moru i ... 10 "Vrijeme jednom mora stati", tutnji mi bolno u glavi rečenica. Ponavlja se uvijek iznova i probada me do boli. Čudno, ona je tu, pored mene, a vrijeme kao da je stalo. Oboje smo potišteni i krišom jedno od drugog pogledavamo na sat. Posljednji zajednički sati zatrovani su nam čekanjem. Prokleto čekanje. Kad minute postaju vječnost. Kad bi ih se bar nekako moglo preskočiti. - Jesi li sve spremila? - pitam je, jer više ne mogu podnijeti tišinu, koja se raširila između nas. - Jesam. A bili smo tako bliski, počevši od ranog jutra. Nježni jedno prema drugome, a posebno nježni nakon jutarnjeg milovanja koje se odigralo u kupaonici. Milovala me pogledima, rukama neprestano dodirivala. - Još nikad nisi bila takva. - Kakva? - upitala me, a glas joj nije odavao znatiželju: osjećao sam kako je mislima daleko. Zašto luta mislima? - Sjetna - odgovorio sam loveći joj pogled, ali uspješno ga je izbjegavala, pa sam odustao. - Čini ti se - promrmljala je tiho. Edit Piaf je pjevala "La vie en rose" i Jelena se blago njihala u ritmu glazbe. Gledao sam je i uživao. Trenutak bi bio upravo savršen, kad ne bi postojala prokleta sumnja koja se uvukla u mene, naselila mi dušu. Zagorčava mi lijepe trenutke koji su zbog sumnje prestali biti lijepi. - Idem ti spremiti sendviče za put - nervozno kažem, još jednom ne mogavši izdržati nesnošljivu tišinu. - Ne trebam ništa - kaže Jelena. - Uvijek tako kažeš - odgovorim joj. - Ali te to ne sprečava da smažeš sendvič već po putu. Imam ono što ti voliš: mortadelu. Lagani treptaj smješka obasja joj lice: moja nagrada za malu pažnju. Odlazim u kuhinju, sam, jedino me moje sumorne misli prate. Kad bi barem mogao od njih pobjeći. Naučio sam vjerovati svojim predosjećajima, ali ovog puta svim silama nastojim ne vjerovati im. Sve je u redu i sve će ostati u redu, govorim samom sebi, uvjeravam samog sebe. Jelena mi se pridružuje u kuhinji. Grli me i naslanja glavu na moje rame, dok režem kruh za sendviče. Zna kako volim udisati miris njene crne kose. Uzima veliki komad mortadele i trpa ga u usta, žvačući sa uživanjem. - Već klopaš - peckam je. - A govoriš kako ti ne trebaju sendviči. - Ti ih spremaš - mazno odgovori ona. Milujem joj obraz. Dodirujemo se neprekidno. Pogledima, riječima, mislima. Neprestano. Uvijek. - Hoćemo li kavu? - pitam je. - Meni ne, hvala - učtivo odgovara Jelena i iznenada pita: - Nedostaje li ti more? - More? - ponavljam i gledam je: od kud sad ovo? - Kako mi može nedostajati? Pa vidim ga svaki dan. - Mislila sam na plovidbu - kaže ona strpljivo. - Nemoj se praviti blesav. - Nedostaje - priznajem joj. - Mnogo. - Osjeća se to - kaže ona. - Ako je to istina, onda samo ti to možeš osjetiti - kažem joj i pomilujem je po kosi. - Još mi nitko drugi to nije rekao. - Oni su budale! - kaže Jelena i mršti nosić. - Ne poznaju te. - A ti me poznaješ? - Poznajem! - odvrati ona i prkosno me pogleda. - Onda si mnogo pametnija od mene. Ja sebe još ne poznajem. - Reći ću ti nešto. - Čitav sam se pretvorio u uho - kažem joj. - Samo se ti zezaj - mirno nastavi Jelena. - Ti u stvari, voliš i mrziš žene. Kompliciran si do boga. - Hej! - okrećem se prema njoj i gledam je iznenađeno: zaboravljam na vodu koja vrije. - Od kud ti sad to? - To je istina - kaže ona. - I ti to znaš. - Do sada nisam znao - odgovaram joj. - Jesi, znao si. Samo ne želiš priznati ni samom sebi. Ali to nije važno. - A što je važno? - pitam radoznalo. - To, da si bio jako pažljiv prema meni - odgovori Jelena. - Bio? - pitam je i gledam. - Zašto govoriš kao da je to daleka prošlost? Želiš li reći da je gotovo? - Ma znaš što mislim - brani se ona tiho. - Ušla sam u tvoj život kad baš i nisam bila u najboljem izdanju. Bio si strpljiv. Bio si ... - Jelena - prekidam je - zašto tako govoriš? Želiš li mi nešto reći? - Ma ne ... - Ako želiš, reci to jasno i glasno - kažem joj tiho, ali uzbuđeno. - Nemoj se igrati mojim živcima. - Ne želim ti ništa takvog reći - ponavlja Jelena i odmahuje glavom. - Želim ti samo reći da cijenim tvoju strpljivost, tvoju pažnju, tvoju ... Prekidam je zagrljajem i poljupcem: ostavlja me. Sad znam. Ostavlja me, ali nema mi snage to reći. To me proganja, to sam naslutio iz Jeleninih pokreta, koji su drugačiji. Ne znam objasniti kako su to i na koji način drugačiji, ali osjećam da jesu drugačiji. Osjećam svakom žilicom svog tijela. Sada odjednom priznajem to samom sebi, ne borim se više protiv toga. Zašto? Sve je izgubljeno. Mojom krivicom? Ima li uopće krivice? Mora li tako biti? Ne vjerujem u sudbinu, znam kako takvog što ne postoji, ne može postojati, ali kao da je sve vodilo ovakvom kraju. I pitanje izranja: zašto mi ju je Život poslao sada, kad sam bliže kraju životnog puta, nego početku, mnogo bliže. Je li mi se život narugao? Pokazao mi što sam propustio? Ili me je Život nagradio. Poslao mi Jelenu i tako mi omogućio osjetiti ono nešto, što nisam ni vjerovao da postoji. Ljubav. Jer čini mi se, da prvi put u životu poznajem ženu za koju bih rado umro. I umire sad jedan dio mene i boli me, ali ne žalim. Radujem se što sam osjetio osjećaj davanja, jer Jeleni želim samo davati, nikako joj ništa ne oduzimati. Dati ću joj slobodu. Ako je tako izabrala, neka tako i bude, ja nisam važan. Samo je ona važna. Čvrsto je držim privijenu uz sebe, osjećajući kako uzvraća zagrljaj. Zar više neću udisati čisti miris njene kose? Tuga me zahvaća, ali joj ne želim popustiti. Smirujem se i polako odmičem Jelenu, pa joj ljubim vrh nosa i smiješim joj se mirno. Gleda me upitno i čini mi se pomalo uplašeno, ali je moj smiješak smiruje. - Hajde - kažem joj. - Vrijeme je da krenemo. Hodati ćemo polako, bez žurbe. - I držati se za ruke - dodaje ona. - I držati se za ruke. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 16:20 - Budi (41) - Iskren - #