30.04.2007., ponedjeljak

Čelična nježnost

photo by Toyan Čelična nježnost Zaljubljenom glupanu kakav sam bio, bila je potrebna čitava vječnost shvatiti nešto što je bilo svima drugima sasvim očito. Samo ja nisam to mogao vidjeti, nisam želio vidjeti ili koji li je vrag već bio u pitanju. Ali nije ni važno, na kraju sam ipak progledao, doživio svoj lucidni trenutak, prosvjetljenje. Bilo je neobično to prosvjetljenje, jer ono me omotalo u tamni plašt tuge. Blaženka je bila najnježnije biće koje sam ikada u svom ludom životu upoznao. A upoznao sam ih mnogo, žena, na njih mislim, naravno. Bilo ih svakojakih, da se sad previše ne hvalim i bilo je svakojakih doživljaja sa njima. Ali sve su jedna drugoj sličile kao jaje jajetu. Sve odreda visoke, dugih nogu, izazovnog pogleda, ljepotice na kojima su se muški pogledi lijepili i nisu se mogli lako odlijepiti. Ponos, neki bi rekli arogancija, rastao mi uz njih do samog neba. - Pazi da nosom ne srušiš boga - reče mi jedne večeri moj pajdaš u piću Mršavi Đo, visok i tanak poput vrbe čova, moj prijatelj još od dalekog i u sjećanju maglovitog djetinjstva. - Kojeg boga ti to sad znači? - upitam ga iznenađen, a čaša, koje nismo gotovo nikad ispuštali iz ruku, umalo da mi ne ispadne. - Toliko si napuhan dok se šepuriš sa svim tim svojim dugonogim manekenkama - reče on između dva gutljaja - da ćeš sigurno jednog dana eksplodirati. I tko će onda loviti sve te krakate mačke? Moja generacija ne upotrebljava ružnu riječ "komadi" za žene: miliji su nam životinjski nadimci. Uostalom, kako žene mogu trpjeti, da ih zovu "komadima"? Nije mi to baš sasvim jasno. Zar nije mnogo ljepše izgovoriti i čuti nježni nadimak kao: mačkice, ribice, ili možda budalice? Komad!? Hm! - Bolje će biti da zabiješ nos u čašu - odgovorim Mršavom Đou. - To znaš mnogo bolje raditi, nego ga zabijati u stvari koje te se ne tiču. A i nećeš dobiti po njemu! - Znaš što? - upita on i iskapi čašu, pa mašući naruči novu rundu. - Čekam dan kad ćeš ti naletjeti na minu. - Možeš čekati - posprdno mu rečem. - Ali nećeš dočekati. I onda upoznam Blaženku i naletim na minu. A ta je mina sasvim suprotna od svih opasnosti kroz koje sam do sada bezbrižno navigirao. Potpuna suprotnost svega što sam do ovog trenutka tražio kod žena: sitna, metar i šezdeset, možda čak i centimetar ili dva manje, smeđe kose, guste i sjajne, smeđih i uplašenih očiju, koje su sa nepovjerenjem gledale u svijet, obučena u traperice i traper jaknu, bez šminke, bez mirisa koji bi plovio oko nje i upozoravao muški rod na prisustvo ženke. Čista. Tako sam je u mislima odmah prozvao, istog trena kad sam je upoznao na jednoj slikarskoj izložbi, a gdje sam slučajno zalutao. Jer sve su ostale prisutne ljepotice bile i te kako debelo namazane. Čista. I nisam mogao skinuti pogled sa nje. Čudio sam se samom sebi. Koji mi je ... ? Što vidim na njoj? Ništa se nema vidjeti. Mala mršavica. Obična mršavica. Ali pogleda nisam skidao sa male mršavice i kad je to konačno primijetila i osmjehnula mi se sramežljivo, blago, napola prikriveno, pomalo neugodno: bio sam gotov. Kuhan i pečen. Spreman da me se servira. Njoj kao glavno jelo. - Samo ne budi grub - rekla mi već na prvom sastanku. Grub? Kako mogu biti grub prema toj mrvici? Pa bojim se i stisnuti je! Što će biti kad se uvalimo u krevet, jer i to će jednom doći, nadam se što brže. Morati ću biti prokleto pažljiv. Ma vidi joj samo te tanke i blijede ruke, žile joj putuju njima i plave se poput rijeke. Kako voditi ljubav sa njom, a da joj ne polomim koščice? Ručice joj u mišicama debljine mog zapešća. Pravi kolibrić. - Stisni me! - ječala je ispod mene, jer nisam je stisnuo, nisam ni legao sasvim na nju, laktima sam se oslanjao, a sve u strahu da ne prestane disati pod mojom težinom. - Stisni me! Stisnuo sam je i pritisnuo. Ne baš čitavom svojom snagom, ali poprilično i napola sam očekivao Blaženkin jauk, protest, ali me ona iznenadi. Obgrli me rukama i nogama i privuče me tolikom snagom, da me umalo usisala. Što je očito i željela. Uživanje. Strast. Zaborav. U Blaženkinom zagrljaju. Svakodnevno. Kad god smo mogli. Kad god nam se pružila prilika. Bila je nezasitna, nježna Blaženka, koja bi na nježnost u krevetu zaboravljala i pretvarala se u raspomamljenu tigricu. Uživao sam i mislio o tome kako je i meni konačno upala sjekira u med: imam nešto što je veoma rijetko, a što strasno volim. I nitko to ni ne zna. Osim Mršavog Đoa. On je znao, pročitao je to iz mog ponašanja, shvatio što se događa između Blaženke i mene. Bilo je epizoda kad bi bila bolesna: nikad ništa opasnog, sasvim obična hunjavica bi je natjerala žaliti samu sebe, strpala bi se u krevet i onda bi mi telefonom satima pričala o svojim jadima. Glavobolju nije mogla podnijeti: morao sam pored nje biti tih poput miša i milovati je i udovoljavati njenim hirovima. Voljela je poslijepodne odspavati malo, govoreći kako je iscrpljena. Vjerovao sam u njenu nježnost: ta toliko je sitna i krhka i ... Želja da je zaštitim razapinjala me. Želio sam raširiti svoje duge ruke oko nje, poput orla, štititi je njima od sunca, hladnoće, vrućine, jer njena je nježnost bila beskrajna. Blaženka nježna, Blaženka strasna. Koja je njena prava priroda? - Pričuvaj se malo - reče mi Mršavi Đo jedne noći dok smo pijani teturali kući: Blaženka je otišla na neki put, a ja to iskoristio za obnovu prijateljstva. - Ne bih volio da previše patiš. - Da patim? - Onako pijan mislio sam da sam možda krivo čuo, jer bio sam sretan da sretniji nisam mogao biti, a on bunca o nekoj patnji. - O kakvoj to patnji govoriš? - Pa kad budeš raskidao sa Blaženkom. - Raskidao? - Stao sam i raširenih nogu, ljuljajući se blago, pijano škiljio u prijatelja: točnije, u trojicu. - Zašto misliš da ćemo prekinuti? - Pa samo se ševite - reče mi on i zapali cigaretu, podrugljivo me gledajući preko plamena. - Mora puknuti. Vaša se veza ni na što drugo ne oslanja, osim na ševu. - Koja je, uz put budi rečeno - dobacim ne izdržavši - đavolski dobra! - Samo nemoj patiti - ponovi Mršavi Đo. - Neću patiti. Gledam je kako se oblači: vratila se sa puta i odmah smo odjuri u krevet, a u krevetu ... Dovoljno je reći, kako sam u jednom trenutku pomislio da umirem. I ne bi mi bilo žao, otići, ne nakon ... - Odlazim - reče mi navlačeći traperice. - Zašto? - upitam - Možeš spavati ovdje. - Ne razumiješ - odgovori Blaženka. - Odlazim u drugi grad. Dobila sam bolji posao. I mnogo bolju plaću. Zbog toga sam i bila na ovom putovanju. Zabezeknuto je gledam i jedan se dio mene nada kako je ovo samo njena šala, ali uskoro shvaćam kako šale nema: Blaženka je ozbiljna da ozbiljnija ne može biti. - A ja? - pitam glupo. - Što ti? - pita Blaženka i upitno me gleda. - Zar ti ovo ništa ne znači? - pitam je uz široki pokret ruke, kojim obuhvaćam sobu, vrući krevet, zrak koji još uvijek podrhtava od naše strasti, sjećanja na zajedničke noći, sve je to obuhvaćeno tim pokretima, a po njenom smeđem i blagom pogledu vidim i znam kako je točno shvatila na što mislim. - Život ide dalje! - hladno mi reče. - Moram ići dalje. Sama. I išeta iz sobe i iz mog života. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (36) - Iskren - #

29.04.2007., nedjelja

Period

photo by Sarcoman Period - Jesi li siguran da ne pretjeruješ? - upita me Aljoša. - Jesi li čuo što sam ti upravo govorio? - uzvraćam pitanjem. Sjedimo na otvorenom: kafić se nalazi na samoj putničkoj obali, sjedimo, uživamo u kavi i promatrajući dokone šetače. Proljetni se sumrak ljubičasto spušta, njegova se boja neprimjetno pretače u plavetnilo mora. Počinje lagani lahor. Ponekad, krik galeba odjekne. - Čuo sam - odgovori Aljoša. - I svejedno me pitaš ... - Priznaj kako zvuči sasvim nevjerojatno - reče Aljoša. - Što ti zvuči nevjerojatno? - pitam ga i gledam u njega. - Hoćeš li možda reći kako lažem? Da sam sve ovo u vezi Emilije izmislio? - Nikako! - brani se Aljoša. - Ali si možda mrvicu ljut na nju, na Emiliju, možda malo povrijeđen, pa zato ... - A ti ne bi bio ljut? - pitam ga uz podrugljiv osmijeh. - Iskreno, ni sam ne znam kako bih reagirao - priznaje Aljoša. Zašutimo. Udubljeni u misli, gledamo šetače, a da ih pravo ni ne vidimo. Klize našim vidnim poljem poput sjena. Sjena je i Emilija. Samo nestane. Poput sjene. Ali ne bilo kada. Uvijek točno nakon četiri mjeseca. Četiri je mjeseca sa Emilijom sve lijepo i krasno, a onda sve to krasno i lijepo postane prošlost, živi samo u sjećanju. Emilije nema, nestala je. Kad sam prvi put proživljavao tu fazu sa Emilijom, bio sam potpuno smušen, kao da me tresnuo neki tko-zna-koliko-tonski kamion i ostavio ležati na cesti. Što se dogodilo? Gdje je nestala Emilija? Zašto je nestala? Zašto se ne javlja na moje uporne pozive? Zašto ... A onda, trećeg dana mog upornog pozivanja, evo nje: glas joj iz mobitela dopire do mene toliko jasan, kao da sjedi pored mene i naginje svoju plavokosu glavu prema meni, dok joj plave oči sjaje. - Ma što si toliko zapeo? - protestira Emilija, jer naučila je, kako je napad najbolja obrana. - Zašto me neprekidno zivkaš? - Kako zašto? - pitam zaprepašteno. - Pa nestala si! - Nisam nestala. Živa sam i zdrava. - Nestala iz mog života! - umalo urlam i odbijam shvatiti Emilijin mir: ili možda ravnodušnost? - Zašto si nestala? - Nisam nestala - ponavlja ona, a glas joj već odaje dosadu, nestrpljivost. - Samo sam se na nekoliko dana zaželjela samoće. Znaš, morala sam srediti zbrkane misli. - Zašto zbrkane? - pitam je. - Što se dogodilo? Neuvjerljiv joj je odgovor, ali žarko želim vjerovati u njega. U stvari, prihvatio bih svaki njen odgovor. Volim je. Nisam to do sada znao. Sada znam, naučio sam. Na težak način. Onog trenutka kad je nestala, kao da sam prestao živjeti. O, da, disao jesam, izlazio, pio, lutao, ali nisam živio, umirao sam. Bez nje. Vratila mi se, Emilija. I sve je bilo kako treba, sve je bilo divno i krasno, toliko lijepo da više od toga i nije moglo biti ljepše ni bolje, a onda je, točno nakon četiri mjeseca, ponovo nestala. Poludio sam! Ljubomorne me misli opsjedale, a poznavajući njenu vrelu krv, zamišljao sam je u naručju drugog, zamišljao sam je u svakojakim pozama, koje je sve iskušala i sa mnom, a ispred očiju mi se plela trnovita i crna koprena i mrzio sam Emiliju iz dna duše i volio je i želio je više nego ikada. Neću joj dozvoliti povratak! Neka ide do vraga! Silno je želim grliti! - Ne znam što mi je bilo - reče u kasnu večer, kad me iznenada nazvala mobitelom. - Znam ja! - odbrusim joj. – Zaželjela si biti sa drugim, ti, uspaljena kujo! - Nemoj tako - mirno i tiho mi odgovori. - Poslije će ti biti žao tih riječi. Ma ja sam ti sva zbrčkana ... izvini ... ne ljuti se ... volim te ... Popustio sam. Mislim da sam znao kako ću popustiti njenom nagovaranju od samog početka, ali nisam to želio priznati ni samom sebi. Ah, što? Možda će sada napokon biti sve OK? Nije bilo, naravno. Nestala je i opet točno nakon četiri mjeseca. Divljih četiri mjeseca ... bolje da ne govorim o njima, da ne prizivam sjećanja umotana u čežnju ... - Koliko se dugo ne javlja ovog puta? - pita me Aljoša i vraća u sumornu sadašnjost. - Tri dana. - Javiti će ti se, siguran sam. - Ali se ja njoj neću javiti - kažem i upravo tog trenutka to i odlučujem: moram tako postupiti, jer biti će sve teže, budem li … bit će ... - Siguran si? - pita me tiho Aljoša. - Siguran. Aljoša me potapša po ramenu i ohrabrujuće se naceri. I upravo u tom trenutku, kao u nekom lošem filmu, dok sunce tone iza brda, a njegove posljednje umiruće zlatne zrake obasjavaju i griju naša lica, mobitel, položen na stolu ispred mene, počinje svirati svoju melodiju i okretati se oko sebe na glatkoj površini malog i okruglog stola. Gledamo u njega, Aljoša i ja, u tu malu spravu, u njen zaslon na kojem svijetli ime: Emilija. Osjećam Aljošin pogled na svom licu, osjećam i buru koja se iznenada snažno podigla u mojoj duši, osjećam i zraku sunca na licu, ali iznad svega osjećam neko čudno i nepoznato olakšanje, koje donosi oslobođenje, dok polako pružam ruku, podižem šalicu, mobitel zvrči, pijem crnilo kave, mobitel se okreće, vraćam šalicu na stol, mobitel uporno svira poznatu mi melodiju. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (26) - Iskren - #

28.04.2007., subota

Raskorak

photo by Sarcoman Raskorak Osjećao sam igru, sumnjao sam u njenu neiskrenost, poigravanje sa mnom, olako, neobavezujući se ni na što, istodobno tražeći moj pun angažman u ljubavnoj igri. Iscrpljivala me. Ne toliko svojim seksualnim umijećem, koliko time što je neprekidno zahtijevala moju pažnju. Ništa nisam mogao sam raditi: ma koliko poslić bio bezazlen, ona je željela biti u prvom planu: prvo ona, zatim sve ostalo. Nije mi previše smetalo. Zašto? Mislim da znam odgovor, ali nisam previše siguran. Ni u što više nisam previše siguran. Volio sam joj pružati zadovoljstvo.Tamara, ili Tami, kako sam je zvao na njeno traženje, živjela je zbog zadovoljstva i za zadovoljstvo. Sve ono što joj nije služilo za zadovoljstvo, smatrala je prezira vrijednim, frčući malenim nosićem. Volio sam je gledati nasmijanu, sretnu, lepršavu. Leptirica. Nazivala bi me mobitelom i po deset puta na dan. Voljela je tu igračku. - Hej! - zacvrkutao bi mi njen glasić u uho, istog trena čim bih se javio. - Kako si? Što radiš? Znaš, dogodilo mi se ... Po deset puta na dan. I znate što? Nije mi to išlo na živce, uživao sam u tome. Uživao sam biti joj uvijek u svakom trenutku na raspolaganju, tješiti je, kad bi joj tješenje bilo potrebno, bodriti je kad bi joj bodrenje trebalo, smijati se sa njom kad bi se osjećala sretnom ... uživao sam živjeti za nju, za njene potrebe, njene hirove. Bio sam strpljiv, pažljiv i neprestano sam davao, davao sam samog sebe, jer drugo ni nemam što dati. - Zar ne želiš izlaziti? – pitao sam je jednom, nakon vođenja ljubavi, dok smo pijuckali hladna pića. – Ne smeta ti što smo stalno ovdje, u stanu, u krevetu? - Želim tebe – odgovorila, a ruka joj milovala moje međunožje. – Želim ovo i više mi ništa nije potrebno. Jesam li bio zaljubljen? Jesam. Svakako jesam. Budio sam se sa mišlju na nju i čitavog bih dana mislio na nju: kako je rekla ovo, kako je učinila ono, kako je zamahnula rukom, kako joj svjetlost zaplesala u kosi, kako ... Tami na milijun načina u milijun primjera, uvijek Tami. - To ti je jako dobro, biti zaljubljen - rekao mi Robi, dok smo pili za šankom, on pivo, a ja kavu. - To ti je kao da ti netko svakog jutra ubrizga drogu: osjećaš se poletno, lebdiš, uživaš. Bio je u pravu, naravno, osjećaj je bio bogovski, ali ... što će doći poslije tog osjećaja? Jesam li počeo osjećati strah? Ne bih rekao. Možda samo zabrinutost. Tami je ušetala u moj usamljenički život i ona je sama postala mojim životom. Podredio sam svoj život njenom. Dolazila je kad je htjela, odlazila kad je htjela, ostajala koliko je htjela. Dirigentska je palica bila u njenim rukama. Vješto se služila njome, planirajući užitke i uživajući u užitcima već unaprijed. Svaki je mobitelski razgovor sa njom postajao ljubavna predigra. Nadražaj. Tamine ruke! Koliko naslade su te ruke mogle pružati! Njeni bi tanki prsti plesali mojim tijelom, pružajući mi beskrajni užitak. Stenjao sam njeno ime i čitao joj u očima zadovoljstvo zbog toga. Tami. Užitak. Vikendi se pretapali jedan u drugi, nalik jedan na drugog, a opet, svaki poseban, svaki drugačiji, svaki bolji od prethodnoga. Nemoguće je postalo moguće. - Dokle? - upitao sam jednom, dok smo iscrpljeni nakon dugotrajne ljubavne igre ležali goli u polutami sobe, dok se sumrak polako spuštao nad gradom. - Što dokle? - Tami me pogledala i ugrizla malim i čvrstim ugrizom u rame: voljela je grickati, moja Tami. Mesožderka mala. Kanibalka. - Dokle će uživanje rasti? - odgovorio sam joj. - Pa ovo više nije normalno. Ovoliko uživanje. - Šuti! - Tamina su se vruća usta zalijepila za moja. - Zašto postavljaš takva pitanja? - Moram. Takav sam. Uvijek želim znati zašto. - Ne moraš. - Ruke su joj plesale mojim tijelom. - Uživaj i ne misli. Poslušao sam je. Prestao sam se pitati dokle. I zašto. I ... prestao sam se pitati bilo što. Opušteno sam uživao znajući koliko je to glupo, jer ... Ljuljuškao sam se na valovima užitka, u moru užitka, a valovi su rasli i prijetili mi potonućem. I dogodilo se, naravno. Plesali smo skladno, a onda odjednom raskorak. Nisam ni shvatio da se dogodio. Raskorak. Sad je bilo sve u najboljem redu, a već idućeg trena ništa nije bilo u redu. Ona, Tami, koja je zvala i po deset puta na dan, odjednom je prestala zvati. Šutnja. Potpuna. Prije nego je tišina legla nad nas, čuli smo se tog jutra, rano, ali bilo je već toplo: ljeto je željelo zamijeniti proljeće. - Čuj - cvrkutao mi njen jutarnji meki glasić u uhu. - Moram se spremiti, ali čujemo se kasnije. Nismo se čuli. Više nikada. Zašto? Ne znam. Raskorak nas odveo u suprotnim pravcima. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (22) - Iskren - #

27.04.2007., petak

photo by misko Ne želim ostati gore!

- 06:22 - Budi (22) - Iskren - #

26.04.2007., četvrtak

Pitanja

photo by PhilipDyer Mala podudarnost na dan 25.04.2007. kad pišem priču: STRUKTURA DNA - Znanstvenici James Watson i Francis Crick objasnili su 25. travnja 1953. u časopisu Nature kako djeluju nukleotidi unutar DNA o čijem spajanju ovise nasljedne osobine. Njihovo epohalno otkriće pokrenulo je novu disciplinu, molekularnu genetiku. Godine 1962. primili su Nobelovu nagradu. Pitanja Izdvojen u kutu, sasvim sam, samo sa svojim mislima, a te misli kao da su podigle nevidljivi, ali ne zato i manje čvrst zid, između njega i ostalih gostiju u lokalu, sjedi Raul, prosijedi pedesetogodišnjak, koščatog i preplanulog lica. Lokal je njegovo utočište, ovdje odlazi svaki put već čitav niz godina, kad treba razmisliti o nečemu, donijeti odluku. Sad je kasno za odluke, možda je kasno i razmišljati. Ali ne može, a da ne razmišlja: ključa mu u mozgu. Pitanja samo naviru, naviru ... odgovora, naravno, nema. Pitanje je, želi li ih uopće dobiti ... nije siguran, više nije siguran ni u što. Sve se poremetilo. - Evo - prekine mu misli Nenad, njegov prijatelj još iz djetinjstva, položivši čaše na stol, po koje je otišao previše nestrpljiv, a da bi sačekao konobaricu. - Uzeo sam nam duplo. Nekako mi se čini da će nam biti potrebno. - Dobro ti se čini - promrsi Raul. - Zabrinuo si me - reče Nenad sjedajući nasuprot Raula. - Ne liči na tebe da mi sav usplahiren telefoniraš na radno mjesto i tražiš sastanak sa mnom. - Izvini - promrmlja Raul. - Ma sve je u redu - reče Nenad i potapša ga po ramenu. - Sad se više nema što čekati, zar ne? Piće imamo i više te ništa ne sprečava razvezati jezik. - Prvo pročitaj ovo - odgovori Raul i posegne rukom u unutrašnji džep sakoa, izvadi komad blijedog papira i gurne ga prema prijatelju, po glatkoj površini stola. - Što je to? - upita Nenad. - Pročitaj - umorno odgovori Raul. - Shvatiti ćeš. Gledao je kako mu prijatelj čita i polako pijuckao žestoko piće, koje mu je palilo grlo i širilo toplinu u utrobi. Ispunjavajući prazninu koju je osjećao. - Je li to ono što mislim da jest? - upita Nenad, odloživši papir i otpije dva puta iz široke čaše. - Jest! - potvrdi Raul. - Upravo si pročitao dokument o analizi utvrđivanja ili isključenja očinstva. - Shvatio sam to - reče Nenad i ponovo otpije. - Ali te svejedno molim, objasni mi točno što je to. Ne pratim sve te novotarije koje se svakog dana pojavljuju. Nemam vremena. Nikada nemam vremena. Uvijek sam u trci ... ali to nije važno. Objasni mi to malo, može? - Sve je veoma jednostavno - reče umorno Raul. - Radi se o DNK analizi. DNK analiza nije ništa drugo, već svojevrsna, da se tako izrazim "molekularnobiološka fotografija" neke određene osobe. Takvi su nalazi bespogovorno točni i ne ostavljaju ni malo mjesta sumnji. - Siguran si u to? - upita ga Nenad. - Nema mjesta sumnji? - Nema mjesta sumnji! - potvrdi odlučno Raul. - Ovim se komadom papira neupitno dokazuje da nisam Marinov otac, a što sam mislio punih dvadeset i dvije godine. Neugodna šutnja raširi svoja krila nad stolom za kojim sjede prijatelji. Teška je to šutnja, koju obojica osjećaju. - Siguran si? - ponovo upita Nenad. - Sasvim siguran! - odlučno odgovori Raul. - Reci - upita Nenad između dva duboka gutljaja sa kojima je iskapio čašu, kao da je njemu piće potrebnije nego njegovom prijatelju - kako si se dočepao tog prokletog papira? - Sasvim slučajno - odgovori tiho Raul. - Odlučio sam konačno srediti Zrinkine stvari, ukloniti ih iz vidnog polja. Nema je već sedam mjeseci i mislio sam kako je krajnje vrijeme to učiniti, da se djeca i ja ne sudaramo neprestano sa njenim duhom. - Razumijem - reče Nenad. - I naletio si na taj vražji papir. - Baš tako. Ležao je ispod njenih četki za kosu. Znaš kako je ona imala dugu i gustu kosu boje meda i kako ju je voljela četkati ... - Raul naglo prekine sjećanje i ostavi rečenicu neugodno visjeti u zraku. - Upao mi je u oči, jer bio je jedini papir između ženskih potrepština. - I više ništa nije bilo kao prije nego si ugledao taj papir - tiho reče Nenad, u potpunosti shvativši prijatelja. - Upravo tako! - reče Raul, pa i on ispije čašu. - Pitanja mi samo naviru, luđački naviru ... sa kim ... kada ... a najviše od svega: zašto? Mislio sam da sve štima u našem braku, baš sve. A sad ovo! - Jesi li ... - počne Nenad. - Naravno da nisam - prekine ga Raul, naslutivši pitanje. - Ništa nisam djeci rekao. Čemu? Marino će uvijek biti moj sin, ni jedan komad papira ne može to izmijeniti. - Znači - reče Nenad - tu si dvojbu riješio. Ali imam dojam kako te još nešto muči. - U pravu si. - Raul klimne i pogleda u stranu. - Pitam se, koliko toga ne znam, koliko je toga Zrinka pažljivo sakrila od mene? I pitam se ... Dvojica prijatelja sjede, piju, tiho razgovaraju, a oko njih pitanja, lebde, izranjaju, naviru, naviru ... Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (43) - Iskren - #

25.04.2007., srijeda

Ritam

photo by Toyan Ritam noći U venama struji Žubori i mrmori Slatku pjesmu pjeva Sjećanja Potiho sprema Jutra čudna Plava i plaha Teškog daha Zadovoljstva puna Sjećanja Kriomice sprema Dan odmiče Noć se približava Požudnog daha Pogleda strasna Sjećanje Nadanje Čekanje Na Ritam strasni U noći ... Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (32) - Iskren - #

24.04.2007., utorak

photo by misko Ne idem van, dok mi ne počeškaš trbuščić!

- 07:07 - Budi (29) - Iskren - #

23.04.2007., ponedjeljak

photo by misko Što? Već je jutro?

- 05:58 - Budi (36) - Iskren - #

22.04.2007., nedjelja

Raspad

photo by Citadel Raspad Ulazim u posljednju preostalu prostoriju koju moram urediti: velika je to i prostrana soba požutjelih zidova. Još samo ova soba i gotov sam, pokupiti ću lovu i nestati, osloboditi se ovih zidova koje dotjerujem, pažljivo ih liječim, bojim, a oni se neprijateljski tiskaju prema meni, prijete me zdrobiti. Već sam pet punih dana ovdje, upravo započinjem šesti, a znam da ću morati doći i sutra, sedmi dan po redu i od toga me saznanja lovi drhtavica. Ruke mi lagano podrhtavaju: tremor se vratio. Mislio sam kako je to iza mene, ali očito nije. Već je šest mjeseci i jedanaest dana prošlo, a da nisam ni primirisao cugu. U početku sam se tresao poput lista na mahnitom vjetru, ali je onda to popustilo, ublažilo se i jednog dana sasvim nestalo. Mislio sam zauvijek, ali prevario sam se. Vratilo se jutros, rano, bilo je tek četiri i petnaest kad sam se probudio drhtav i znojan i sa neshvaćanjem zurio u tamu. Znao sam: gotovo je sa spavanjem. Grlo me peklo, žarilo mi je u njemu i odjednom se sjetim sna. Sanjao sam kako naginjem ledenu, sasvim orošenu smeđu bocu, a iz nje u moje grlo klokoće hladno i pjenasto pivo, pružajući mi neopisivo gorki užitak. A onda sam se probudio, uz trzaj, susprežući jauk. I zurio u noć, koja mi ravnodušno uzvraćala pogled svojim crnim pogledom bez nade. Do kad? Koliko još? Ima li tome kraja? Pitanja su se rojila u mom umu, ali jedan je dio uma neprekidno mislio samo na piće, đavolski me kopkajući: isplati li se uopće podnositi ove muke? Što imam od toga? Zar i onako neću crknuti? Ima li uopće smisla ovo koprcanje koje nazivamo život? - Hoće li sutra biti gotovo? - pita stari vrag iza mene. Okrećem se i zurim u nju, ali nju to ni malo ne smeta. Ima osamdeset i pet godina, rijetke kose, još malo pa će biti ćelava, mršava i žilava tijela, oslanja se na štap i odlučno zuri u mene. Tiranin. - Biti će - kažem joj, a sve bih dao da je već sutra. - Obećao sam da će biti gotovo i biti će gotovo. - Nadam se - promrsi ona iza mene. - Ali ne vjerujem baš previše: svi ste vi pituri lažljivci. Želim je udariti, ruke mi pomamno drhte i da bih to sakrio od starog vraga, počinjem miješati boju. Odlučim završiti posao sutra, ne mogu više podnijeti starog vraga. Mržnja me ždere iznutra, dok mahnito radim, a znoj se samo cijedi niz lice. Kad bi samo jednu pivicu ... Tjeram misli ... nastojim ni na što ne misliti. Ovo mi je prvi posao koji sam uspio dobiti nakon liječenja, odvikavanja od alkohola, i moram ga odraditi do kraja, naplatiti, biti učtiv i mirno otići. Ne dati se isprovocirati od starog vraga. Neka ona gunđa i gunđa, moram ostati miran, pribran, čvrst, hladan, hladan ... kao ona pivica koju sam sanjao ... Vrijeme se polako odmotava, očajno polako. Nemam snage, nemam volje. Zašto sve ovo podnosim? - Majstore! - Stara je ušla u sobu, a da je nisam ni čuo. - Jesi li za kavicu? - Može! - kažem zahvalno. - Kao da ti baš nije dobro - primjećuje ona: gleda u moje znojno lice, ispitivački. - Znojiš se jako, a nije baš toliko vruće. - Malo sam napet - kažem joj, ni sam ne znam zbog čega. - Vidim - reče ona i upilji se zlobno u moje uzdrhtale prste. - Treseš se. Da nisi bolestan? - Nisam bolestan! - odlučno joj kažem. - Samo sam đavolski umoran. - Ne psuj u mojoj kući! - Stari vrag opominjući podigne koštunjavi i gotovo sivo-prozirni prst. - Kakvi ste to svi postali? Psujete i hulite. Ništa vam nije sveto. Radim dalje i odmatam misli. Sve me boli. Nemam kondicije. Tek mi je trideset i sedam, a osjećam se starim. Prokleta cuga! Što je to učinila od mene? A nekada ... Kava me vraća u život. Moram priznati, stari vrag kuha dobru kavu. Šalicu prinosim objema rukama, pijem sam u sobi, iako me stara zvala u kuhinju. Ne želim da ona vidi moje stanje, drhtavicu koja me trese. Kad bi samo u tu kavu ulio malo loze, možda bi bilo ... ne smijem misliti o tome. Već je šest mjeseci i jedanaest dana prošlo i neću zbog ove male i sasvim sigurno prolazne slabosti, na sve to pljunuti. Ne smijem zaboraviti prvih mjesec dana, provedenih u gradskoj psihijatriji, jer strpali su me u nju, kad sam poludio one zimske noći i pijan kao deva počeo razbijati izloge teturajući niz ulicu u gluho doba noći. Već sam se nekoliko dana nemilice opijao i te je hladne noći, dok je sipila sumorna kišica, nešto puklo u meni i podivljao sam, sasvim izgubio kompas. Probudio sam se vezan u nepoznatoj prostori i ... uhhhhh, ne smijem ni misliti o onim mukama koje sam prvih dana proživljavao. Kasnije je postalo lakše, pomalo sam zaboravio na vanjski svijet, postojalo je samo ovo skučeno mjesto u kojem smo se svi kretali poput duhova. Gutao sam poslušno razne pilule i spavao. Prvi put nakon niza godina jeo sam redovite obroke i u redovito vrijeme i moram priznati da mi se to dopalo. Kad budem izašao, nastaviti ću tako, čvrsto sam odlučio. I evo, guram nekako, iako nije ni malo lako. I ovaj posao ... ubija me stajanje na nogama, tabani mi bride, a moram izdržati. Bez love sam. Sutra će me stara isplatiti. Sutra ... Evo, gotovo je. Završio sam. Ponosan sam na samog sebe. I sretan. Nema više slušanja starog vraga. Gotovo je sa tim. Iza mene je još jedna teška noć, puna ludih snova, a buđenje i opet u četiri. Jedva sam dočekao sedam sati, ustao i dovukao se na posao, u staričin dom koji dotjerujem. Sve blista bjelinom i vidim da je stara zadovoljna, ali ništa ne govori. - Mogu li stvari ostaviti u vašem podrumu? - pitam je: nemam ih snage vući kući, ne danas, ne ovo toplo poslijepodne, tek su tri sata. - Na koliko? - pita ona. - Samo dan ili dva - kažem. - Ne više. Klima glavom i vadi novac. Piljim u njega, u taj tanki snopić. Računi, sjetim se, prvo moram platiti račune, koje sam mudro ponio sa sobom. A zatim ću otići nešto dobro pojesti i u kino. Rastresti se. Što ću sam u stanu u kojem nikog nema? Stara je umrla dok sam bio u psihijatriji, a Anka, moja žena, otperjala sa drugim još prije dvije godine. Možda je tako najbolje. - Evo majstore - kaže stari vrag i pruža mi novac. - Nemoj sve zapiti u jednoj noći. Ne odgovaram. Skupljam kante i u njih bacam svoj alat, četke i valjke, pa sve to nosim dole, u podrum, dok ona tapka iza mene i nadgleda mi svaki pokret. Naslanjam se na šank i pijem duplu kavu: osjećam kako mi crna tekućina vraća snagu. Popiti ću kavu, pa pravac pošta, platiti račune, a zatim ... zatim što? Život mi je prazan, da prazniji ne može biti. Nema ništa iza onog "zatim" ... Možda, kad bih samo jedno piće ... možda bi nestalo ove proklete tjeskobe, možda bi se zidovi prestali tiskati prema meni, možda bih mogao disati, možda ... Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (37) - Iskren - #

21.04.2007., subota

photo by misko Okupao me ... moram se doooobro osušiti!

- 08:03 - Budi (24) - Iskren - #

20.04.2007., petak

photo by misko Otvori ...

- 07:00 - Budi (16) - Iskren - #

19.04.2007., četvrtak

photo by misko Izgubila sam nokat ... Nije mi se hodalo, a misko mislio da sam se ulijenila.

- 06:31 - Budi (33) - Iskren - #

18.04.2007., srijeda

photo by misko Joooj, spava mi se!

- 06:54 - Budi (29) - Iskren - #

17.04.2007., utorak

Noćni osvit

photo by Shaurya za anjochkini kamenchichi koja je zaželjela da napišem priču o ljubavi, o sigurnosti ... Noćni osvit Smijeh se prolomi za našim stolom i podigne u toplu i ugodnu proljetnu večer, koja se upravo lijeno spušta, kao da oklijeva, nad gradom. Sjedimo za spojenim stolovima, društvo je poveće, osmero nas je, četiri para i sjajno se zabavljamo. Tako bar izgleda. Često se smijemo, baš kao i do sada, a razgovor je zanimljiv, pršti od duhovitosti, koju potičemo crnim vinom. Ugodno je sjediti ispod starih kestena u društvu lijepih žena, prijatelja i piti vino. Ugodno i zabavno, ali se ne zabavljam odviše. Ispod oka, pazeći da to nitko ne primijeti, promatra Enu i pitam se ... Treći mjesec teče od kako se družimo, bolje rečeno, od kako vodimo ljubav, ako ovo jest ljubav. Jer ja nisam siguran. Čini mi se kako Ena jest. Gleda u mene plavim očima obrubljenim crnim trepavicama i trepće, a svaki joj treptaj šalje poruku: Volim te! Želim te! I ja nju želim, naravno, ali nisam siguran volim li je. Sve mi se u vezi Ene dopada, njena krhkost, bogata i poput noći crna kosa, tanki i nervozni prsti, koji kao da su uvijek u pokretu. Maleno joj lice pomalo blijedo, uokvireno gustim crnilom, večeras se zarumenjelo: popila je dvije čaše crnog vina i sjajno je raspoložena. Očekuje da nakon zajedničkog provoda pođemo k meni, kao što to radimo svake večeri već tri mjeseca. Ali iz nekog razloga, kojeg ne znam imenovati, večeras je ne želim pozvati u svoj stan, u svoj krevet, u svoj život. Odjednom sam se zaželio samoće. Koliko već dugo nisam sam? Koliko već noći ne spavam onako kako volim spavati, gol i potrbuške, raširenih nogu, ne gurajući ničije tijelo pored sebe? Čini mi se jako dugo. - Daj mi natoči još malo vina, molim te – govori i prekida mi misli Ena: naginje se prema meni i njen mi dah, koji miriše na vino i želju, draška lice. - Odmah - odgovaram, uzimam bocu sa stola, umalo praznu i točim joj vino: ostaje mi prazna boci u ruci i gledam u nju, dok osjećam Enine prste na svojim preponama. - Divna večer! - reče mi ona u lice. - I ti si divna - odgovaram, znajući kako to očekuje od mene: uvijek i u svakoj je prilici gladna komplimenta. - Lažljivac! - odgovara Ena, a njeni me prsti stišću i stišću. Voli se igrati riječima, voli se igrati dodirima, voli igru i sam joj je život igra, vesela i neprekidna. Bezbrižna ljepota. - Zašto ne piješ? - pita me. - Pijem - odgovaram i pokazujem na čašu ispred sebe: samo se na njenom dnu crni nekoliko kapljica. - Čuvaš li se to za mene? - pita Ena, a oči joj plamte: čitam u njihovom plavetnilu plamsaj želje. - Vidjeti ćemo - kažem i blago joj odmičem ruku, blago, pažljivo, da je ne uvrijedim, jer počela je buditi želju u meni, a to ne želim. - Dobro! - uvrijeđeno kaže ona i odmiče ruku. Gledam je kako pije. Namrštila je maleni nosić i znam da je uvrijeđena zbog mog odbijanja njenih javnih nježnosti. Voli dodirivati me, a meni to ponekad smeta. Kao sada, dok još nisam na čisto sa svojim osjećajima. Znam da je želim, ali znam da Ena očekuje i mnogo više. Očekuje da je volim, a u to već nisam siguran. Živim sam i to ima svojih prednosti. Činim što hoću i kada hoću i sa kim hoću i gdje hoću i koliko hoću. Volim takav život. Pustim li Enu u svoj život, primim li je u stan, u svoj svakodnevni život, vrata će se onog drugog života za mene zatvoriti. Nema više iznenadnih odlazaka i dolazaka, ludih pijančevanja koja traju danima i noćima i stapaju se u maglovitom sjećanju u veliki kotač mahnitog vrtuljka, na kojem se okrećem i zabavljam, zabavljam i okrećem, uživam u životu, uživam nesputano, grabeći sve ono što mi se nudi. - Ti si moj zloćko - reče mi Ena i ponovo se naginje prema meni i ljubi me u vrat, dok stari kesteni uzdišu nad našim glavama: noć se spustila, ali je toplo, prijatno toplo i uživamo. - Nemoj misliti, da ne znam o čemu razmišljaš. - Znaš? - pitam prihvaćajući igru: zar mi nešto drugo preostaje? - Reci mi, o čemu razmišljam? - Kako ćeš rastrgati moje mlado i čvrsto tijelo - reče ona potiho, a glas joj promukao: ljubavni zov. - I vući me za kosu. - Varaš se - odgovorim: možda je uspijem pripremiti na razočarenje, ako joj nešto natuknem. - Možda sanjarim o tome da spavam sam i širim se po krevetu ... - To je tako dosadno! - prekida me Ena. - Krevet nikada ne bi smio biti prazan. - Neće biti prazan - kažem joj. - Ja ću biti u njemu. - Budalo! - kaže ona i smije se. - To se ne računa. - Ma vidi golubiće! - uzvikuje netko. - Kako samo guguću! I odjednom smo centar pažnje i odjednom se odlučujem. Znam, ostanem li još ovdje, vino će i dalje teći, a ono što ću joj reći biti će sve teže izreći. Bolje da nas dvoje pođemo, povedem je i zatim ... Nije bilo onog zatim. Nisam smogao snage reći joj kako priželjkujem samoću. Kad smo krenuli, primila me za ruku i ljubila na svakom uglu, baš kao da imamo po petnaest godina. Dok sad leži u krevetu pored mene, sjećam se kako joj je mala ručica u mojoj šaci bila topla i znojna. - Jesam li pijana? - pitala me ispred stana. - Jesi, pijana si i ideš odmah na spavanje. Ali nije bilo tako. U krevetu se privila uz mene i za čas probudila želju u meni i strasno me zavela, natjeravši me u maglu zaborava, gdje je sve prestalo postojati osim nje, njenog užarenog pogleda, vrućeg tijela, uzdaha i uzdaha ... Reći ću joj sutra, mislio sam, dok sam vodio ljubav sa njom, ili samo uživao u njenom tijelu, ne znam, nisam siguran koje je od toga bilo, ali bilo je dobro i odmah smo poslije zaspali. U dva sata, po mrklom mraku, probudi me njen nesuvisli krik. Uspravljam se u krevetu i panično gledam oko sebe. Ne snalazim se, ali čim osjetim njeno malo i toplo tijelo pored sebe, shvaćam što me probudilo, pa je nagonski, ne razmišljajući, grlim i privijam uz sebe i šapućem joj umirujuće riječi. Njeni se jecaji polako smiruju, a ja u grudima osjećam osjećaj koji još nikada nisam osjećao, a koji je probudila ona, moja mala nježna Ena i odjednom znam da je to ono pravo, jedino, i da želim taj osjećaj zauvijek zadržati u dubini samog sebe, uživati u njegovoj toplini. Zauvijek. U tami noći osvit mi spoznaje zakucao na vrata duše i širim ruke privijajući svoju Enu uz sebe i dok se njeno malo i toplo tijelo polako smiruje, šapućem joj u gustu kosu: - Ovdje sam, zlato - tiho joj mrmljam i umirujuće milujem, dok se ona sneno privija uz mene tražeći zaštitu. - I uvijek ću biti. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (30) - Iskren - #

16.04.2007., ponedjeljak

photo by T i V Blogerska večer Prvo moje takvo iskustvo. Trema me tresla, ali imao sam dobru i lijepu podršku u našim blogericama Vitae i Tixi, koje su me tješile kako to nije ništa, ali ponekad i pomalo zafrkavale. Sve na prijateljskoj bazi i bez ljutnje. Ispred popularnog "Konta" došli smo u 19 sati, gdje sam upoznao voditelja Daria, blogerskog nadimka Porto, a kojeg sam već od prije "poznavao", jer Porto mi je objavio prvu priču u, na žalost sada već ugašenom elektronskom časopisu "B.O.R.G." Nakon kraćeg uvoda Daria, kao voditelja, počinje se sa čitanjem, a prva nastupa Sandra Obradović - Echoe, koja čita priču o čudacima. Dok je slušam, pitam se: zar nismo i mi svi ovdje okupljeni čudaci? Možda. Zatim čita svoju priču Tihomir - Wall o Palagruži i dočarava nam plavetnilo mora, krik galeba ... Sonja Miličević - Misericordia recitira svoje stihove koje slušam i koji prijaju uhu i koje na moment čak i razumijem, zatim mi bježe, pa ponovo dolaze, pa se tako poigravaju mojim umom. Ali to je valjda i svrha poezije. Iza Misericordie nastupa sjedeći Vlado Bulić pričom "Putovanje u srce hrvatskog sna", koje se meni učinilo predugačko štivo za takvo mjesto i takvu priliku. A onda lagano osvježenje u liku Maje Hrgović - Manistra i njene priče "Jopa Dopa" kojom nas je zabavila. Ponovo je na redu pjesnik u liku Deniver Vukelića - Korvina, čije me pjesme podsjetile na vječno traženje ljubavi. E, sad nastupam ja sa svojom pričom "Buđenje zvijeri" koju u početku čitam sa tremom, a zatim sve lakše i lakše. Šlag na kraju večeri priređuje nam Dario Rukavina - Porto, domaćin večeri sa svojom jako dobrom pričom "Trambulin za snove", jednostavnim rječnikom koji je prepun humora. I to bi bilo sve. Nekog naročitog druženja nije bilo: blogeri se nisu previše trudili upoznati jedni druge. Zašto? Ne znam. Ali znam da na iduće čitanje u kojem budem sudjelovao, odlazim bez treme i po mogućnosti sa istom pratnjom, sa dragim blogericama Vitae i Tixi, bez čije podrške bi mi bilo teško.

- 00:05 - Budi (41) - Iskren - #

15.04.2007., nedjelja

photo by misko Krećemo?

- 07:01 - Budi (30) - Iskren - #

14.04.2007., subota

photo by misko Osmijeh svima !

- 07:03 - Budi (17) - Iskren - #

13.04.2007., petak

Doktorov osmijeh

photo by Von Matthias Bechold Osmijeh zadovoljstva Na osunčanom licu Prelijeće lahorski Stopljen sa Kapljicom znoja Nježno je suši Osmijeh u Oku blistavom Pobjedom sjaji U pamćenju Urezan lik Zauvijek Ispisan u trku Dok lagano Tapkam stazom Tvoj lik je sjena Prati me Uz osmijeh ohrabrenja Jučer Danas Sutra ... Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (40) - Iskren - #

12.04.2007., četvrtak

photo by misko Skočiti? Ili ... I još nešto danas, posebno za vas iz Rijeke, nešto o blogerskom pisanju. Sve lijepo možete pročitati na RF.

- 07:05 - Budi (22) - Iskren - #

11.04.2007., srijeda

photo by T On je na stolici, a ja ispod.

- 07:24 - Budi (24) - Iskren - #

10.04.2007., utorak

photo by misko Ne ide mi se ...

- 06:39 - Budi (27) - Iskren - #

09.04.2007., ponedjeljak

photo by misko Još samo malo ...

- 06:40 - Budi (31) - Iskren - #

08.04.2007., nedjelja

Blagdani dolaze

photo by pla2 Blagdani dolaze Još samo tri klijenta ispred nje, jedan mladić, žena tridesetih godina i gospodin u plavom odijelu, pa konačno stiže na red. Nadina gleda u službenicu koja se neumorno osmjehuje klijentima, dok im ispunjava želje. Ponekad se Nadina i začudi: ne može shvatiti kako netko ima toliko novaca na bankovnom računu. Ona sama ima samo za goli opstanak i ništa više. Prima mirovinu svog pokojnog muža, koji je umro još daleke 1980 - te. Sjetivši se njega, svog Mirka, Nadinu obuzme žalost, kao da njen Mirko nije umro odavno, nego tek jučer. Imala je zanimljiv život, ne žali zbog ničeg, osim zbog toga što nisu mogli imati djece. Ali kad je počeo nesretni rat, bila je zahvalna sudbini što joj je uskratila majčinstvo. Sve se uskomešalo, sve se preko noći promijenilo, vrijednosti se pobrkale i Nadina se nikako nije mogla snaći u ovim novim vremena. Povukla se u sebe, posjećivala uvijek jedne te iste ljude, gledala televiziju, često i bez razumijevanja, a godine je pritiskale sve više i više. Napunila je osamdeset i dvije, povila se malo u struku, mršavija nego ikad, prosijede kose, sada rijetke, a nekada crne poput gavranovog krila i guste poput meda, koja joj se prosipala niz leđa. Sad se raduje blagdanima: biti će filmova na televiziji, a filmove voli gledati oduvijek, mada su ovi noviji nekako previše natrpani pucnjavom. Ali mora priznati da su zabavni. Voli pogledati onog sa poni-repom, koji mlati sve od reda, uvijek samo one koji to zaslužuju, pa se Nadina smješka dok gleda to neobično dijeljenje pravde. Red se pomakne. Još dvoje, pa je ona na redu. Još ... Eto, konačno je došla na red. Nadina se radosno osmjehne ljubaznoj blagajnici, a ova joj uzvrati osmjeh. - Koliko želite podignuti? - Sve - kao i uvijek odgovori Nadine: a što će drugo nego podići sve, kad je mirovina toliko mala ... ali nije važno što je mirovina mala, njoj ne treba mnogo, naučila se na skroman život, ali će ovog puta, za blagdane, pogostiti se kako spada. Kupiti će patku, odluči Nadine odjednom u nadahnuću i osmjehne se svojoj pomisli. Kupiti će patku i lijepo će je ... - Naravno! - Blagajnica poče brojati novac i Nadine sa zadovoljstvom gleda kako mala hrpica raste. - Dvije tisuće i sto - reče blagajnica, predajući joj novac. Dvije hiljade i sto, istog časa "prevede" Nadina u sebi: nikako se ne može naviknuti na te nove riječi. - Hvala! - reče, prijazno klimne i sporim pokretima, drhtavih ruku, ugura novac u crnu i poveću kožnu torbu, koju grčevito drži koštunjavim prstima. - Do viđenja! Suncem obasjana ulica dočeka je svojim gustim prometom, bukom, smradom ispušnih plinova i Nadine se sjeti svog dalekog djetinjstva, kad je udisala čisti zrak, smijući se sa prijateljicama dok bi zajednički vodile ovce na ispašu. Kolika razlika u jednom ljudskom vijeku. Napredak. Stane na rub pločnika i žmireći na jakom suncu, proljeće se ludo razmahalo, upilji pogled u semafor, preko puta ceste kojom se neumorno kotrljaju vozila, a iz vozila dopire preglasna glazba, kao da im treba još buke, kao da se svi boje vlastitih misli, pa ih žele ugušiti bukom, što jačom to bolje. Evo, zeleno je za pješake. Nadine se nepovjerljivo ogleda na obje strane, lijevo i desno, jer ima sasvim ludih vozača i opreza nikada dosta, pa polako spusti nogu sa pločnika i krene prema suprotnoj strani ceste. Tamo je trgovina u kojoj voli kupovati, imaju najbolji kruh u gradu ... Na sredini pješačkog prijelaza, Nadine odjednom zatetura i tek onda osjeti udarac u leđa koji joj pošalje snažnu valovitu bol, natjeravši joj suze u oči, a zatim, ne vjerujući da joj se to događa, osjeti kako joj nečije snažne i nemilosrdne ruke otimaju torbu iz njenog očajničkog zagrljaja i uzvik joj se protesta otme iz usta. Ali se napadač, mlad i snažan i nemilosrdan, nije ni osvrnuo na njen krik, već je udari drugi put, ovaj put točno u bradu i Nadine nemoćno padne na sivi asfalt prošaran bijelim prugama. Istog trena kad je pala, ne osjećajući bol, omamljena od strašne pomisli kako ostaje bez ičega do iduće isplate mirovina, podigne glavu i ugleda svog napadača kako nestaje iza ugla sa plijenom u rukama, njenom torbom, mirovinom, sigurnošću … A blagdani su pred vratima ... Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx Hej, čitatelji dragi! Moja je Lori osvanula na naslovnici! Ponosan i razveseljen misko vam javlja.

- 00:05 - Budi (40) - Iskren - #

07.04.2007., subota

photo by misko Molim, ne smetaj ...

- 07:00 - Budi (20) - Iskren - #

06.04.2007., petak

photo by misko Tko to dolazi?

- 07:20 - Budi (20) - Iskren - #

05.04.2007., četvrtak

photo by misko Joj ... jel moram ustati?

- 04:45 - Budi (32) - Iskren - #

04.04.2007., srijeda

Prekrasan dan

photo by trcanjegal Prekrasan dan Osam je sati i trideset minuta, sunčano proljetno jutro koje nagovještava topli i prijatan dan, gotovo ljetni. Stojim ispred zgrade i razgibavam mišiće, kao što činim gotovo svakog jutra već čitav niz godina, prije nego što ću krenuti na lagano trčanje. Uživam u tim trenucima i još kad ne bi bilo automobila ... Upravo želim krenuti laganim tempom prema parku, oazi mira i zelenila, kad izlazi moja susjeda sa prvog kata i veselo mi se smije, dok prstima pokušava ukrotiti neposlušan uvojak smeđe kose, koji joj se prosuo posred čela. - Jutro, susjede! - kaže ona veselo me gledajući. - Ideš ti? - Idem - odgovorim. - Kao i svakog jutra. - A danas je baš prekrasan dan - nastavi ona, zanemarujući moje nestrpljivo toptanje. - Uživati ćeš u trčanju. - Zašto mi se ne pridružiš? - pitam je. - Ah! - uzvikuje ona lažno žalosno, dok joj okruglim licem prelijeće veseli osmjeh. - Ovako lijepo zaokružena? Ne hvala! Nije to za mene. - Trčanjem do vitkosti - zadirkujem je i krećem polako, znam da sad mogu, dok iza mene odjekuje njen smijeh. - Ti trčiš dovoljno za sve nas iz zgrade! - dovikuje veselo za mnom, dok se udaljavam. Treba mi oko pet minuta do parka. Prolazim prometnom ulicom laganim tempom, mišići su još neugrijani i pomalo kruti, a iz kafića izlazi Đo, bradat, nasmijanih crnih očiju i sa prvom jutarnjom kriglom u ruci. - Trkaču! - viče on. - Prekrasan dan za napiti se! - Popij jednu umjesto mene - odgovaram u trku. Dok se približavam parku, čudim se dobrom raspoloženju Đoa: obično je u ovaj jutarnji sat namrgođen, mamuran, neispavan i nervozan do ludila. Vjerojatno i na njega djeluje ovo savršeno jutro, a pomaže mu i krigla u ruci. Ispred mene projuri sasvim mlada i dugonoga djevojka, kratke joj i plave hlačice otkrivaju duge i glatke noge. Gledam u njih sa uživanjem i ne skrivajući osmjeh odobravanja, a djevojka mi za uzvrat podari prekrasan osmjeh. Dan zbilja predivno počinje. Spuštam se niz stepenice i već sam u parku, a na stazi Doktor već polako trčkara. Raduje me što je tamo, što imam društvo, sa nekim podijeliti radost trčanja. - Jutro! - dobacim i hvatam korak uz njegov, prilagođavam se njegovom ritmu. - Kakvo jutro! - Savršeno! - odgovori Doktor i nasmije se. - Prekrasan dan i prekrasno vrijeme za razgibavanje. Više ne govorimo: umjesto riječi nižemo kilometre, jedan, dva, tri, na četvrtom se već dobro znojimo, sunce je pojačano, grije nam i onako zažarena lica, uživamo u naporu u teškom disanju, u miru koji se spustio na nas. - Meni je dosta - kaže Doktor nakon četvrtog kilometra. - Dan je zbilja prekrasan i sad idem na Pećine, malo sunčanja i pljuskanja morem. Tek toliko da ga osjetim. - Ja ću još jedan - kažem mu, misleći naravno, na još jedan kilometar. - Šteta je propustiti dobro trčanje u ovako prekrasnom danu. Pun sam volje! - Samo naprijed! - dovikuje mi Doktor. Trčim sam i uživam, mašem rukom Doktoru dok on odlazi: sutra ujutro ćemo se ponovo naći ovdje na istom mjestu i u isto vrijeme otprilike i ponoviti uživanje koje obojica volimo. Završavam i peti kilometar i odlučim pretrčati i stepenice, kojih ima poprilično, ali mi prekrasan dan ulio snagu, pa grabim dvije po dvije i uskoro sam na vrhu stepenica, a kvadricepsi podrhtavaju od napora. Znoj mi se cijedi licem, dok se spuštam niz ulicu, približavajući se onoj u kojoj stanujem. Još samo mali i posljednji napor: uzbrdica od pedesetak metara i nađem se ispred svoje zgrade, odakle sam i počeo sa trčanjem. Savršeno je to trčanje bilo i zadovoljan sam. Savršeno trčanje u prekrasnom danu. Dok istežem vruće mišiće, vidim Sabinu, ženu svog prijatelja Marina: iznad oka nalijepljen joj flaster. - Je li te to Marin raspalio? - pitam je u šali, izvrsno raspoložen. - Zar ti ne znaš? - pita me Sabina. - Ne znam: što? - pitam i prestajem sa istezanjem: nešto me u njenom glasu natjeralo na to. - Što to trebam znati? - Marin je u bolnici - odgovori Sabina. - Sinoć se srušio ... Slušam njene riječi kojima me obavještava o nesreći koja je zadesila mog prijatelja, jednog od rijetkih preostalih prijatelja, gledam je tiho i dan odjednom postaje sumoran, prestaje biti savršen, pogotovo više nije prekrasan. Kao da su crni oblaci zaplovili nebom života. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (34) - Iskren - #

03.04.2007., utorak

photo by misko Pozdravljam vas!

- 06:31 - Budi (28) - Iskren - #

02.04.2007., ponedjeljak

photo by misko Evo me na prvoj večernjoj šetnji ... zdrava sam! Uživajte u filmićima ... da budem iskrena, dosadilo su mi sa tim snimanjem ...

- 00:05 - Budi (36) - Iskren - #

01.04.2007., nedjelja

photo by misko Je li vidite oteklinu? Jučer sam primila dvije pike: u svaku guzu po jednu!

- 06:20 - Budi (23) - Iskren - #