29.05.2007., utorak

Na moru i ... 9 nastavak

photo by doug61853 Na moru i ... 9 Točno u sedam i pet po drugi put ovog jutra se budim. Za razliku od prvog buđenja, ovog puta sunce već dobrano prodire kroz otvoreni prozor. Još jedan topao i sunčani dan nas očekuje. Neka bude, nemam ništa protiv. Volim toplinu. Pogotovo ovu koju osjećam pored sebe. Jelenino tijelo naprosto žari. I dalje je pripijena uz mene, sa nogom prebačenom preko mojih nogu. Spava mirno, ujednačeno dišući. U trenutku kad se pomjeram, u namjeri napustiti toplinu kreveta, Jelenina me ruka zaustavi. Čvrsto me hvata za kosu i drži. - Gdje ćeš? - pita me sneno. - Sedam i trideset je - kažem joj tiho u kosu. - Ustajem. Ali ti nastavi spavati: donijeti ću doručak. - Ne! - kaže ona. - Što ne? - iznenađeno pitam. - Pa uvijek tako radimo: ti ostaješ spavati, a ja ustajem i kupujem doručak. - Danas nećemo tako - mrmlja Jelena u moje golo rame i njen me vrući dah miluje. - Nego kako ćemo? - Ustajem i ja! - kaže ona i poletno poskoči i uspravi se u sjedećem položaju. - Neću ostati spavati. - Ali još je rano. Možeš spavati još dva sata. - Neću! - odgovori Jelena i mršti se odmahujući niječno glavom, a crna joj kosa leprša. - Želim ta dva sata provesti sa tobom. A ne spavati. - Dobro - pristajem, jer što mi drugo i preostaje. - Ako tako želiš ... - Tako želim! Promrsim joj gustu kosu i ustanem, pa onako gol pođem prema kupaonici. U hodniku, odjednom u meni počinje uzbuna. Nešto se događa! Ali što? Jelena, velika spavalica, ustaje istodobno kad i ja. Što se događa? Od kud sad odjednom ta promjena ponašanja? Jelena mi se pridružuje u kupaonici i zadirkuje me dok perem zube. Stoji pored mene i škaklja mi rebra, pa se trzam, jer ne podnosim to. Njoj je to smiješno i njen veseli smijeh odjekuje jutrom, dok joj se malo paste za zube cijedi niz bradu. - Prestani! - kažem joj praveći se ozbiljnim. - Ili ću te nalupati po toj goloj guzi. - Oh! Da mi je to vidjeti! Odjednom ispuštam četkicu za zube i ona pada u kadu, grabim Jelenu koja gola stoji pored mene, podižem desnu nogu i stopalo polažem na rub kade, a Jelenu stiskom primoram na pregib preko mog koljena i udaram je zvučnim, ali blagim udarcima po maloj i napetoj stražnjici. - Luđak! - ciči ona tankim glasićem. - Ti si pravi luđak! - Jesam! - potvrđujem - Ti si me takvim učinila. Tapkam je dalje po maloj stražnjici, a ona mlatara nogama u tobožnjem gnjevu i strahu. Uživam u igri, uživam u trenutku, sve dok se ne sjetim njene iznenadne promjene ponašanja. Tada je puštam, a Jelena odskače i zauzima borbeni boksački stavi i malim mi šakama mlatara ispred nosa, smiješno poskakujući ni korak udaljena od mene. - A sada? - pita i nakrivljuje glavu, obrve joj se mršte. - Navali sada, ako se usuđuješ. - Nemoj da ti razbijem nos - prijetim joj. - Pokušaj - odgovori ona i dalje poskakujući. - Samo pokušaj! Smijem se i sa lakoćom razbijam njen nevješti gard i grlim je. Stojimo u kupaonici i grlimo se, goli, još topli od sna i gledam naš odraz u zrcalu. Gledam u njena napeta leđa, napeta zbog toga što se propela na prste i obujmila me oko vrata. Steže me sve jače i odjednom poskoči i nogama me obujmu oko struka. Odmiče glavu od mene, ne ljubi me više, gleda me pravo u oči i oči joj više nisu nasmijane: sad su ozbiljne, u njima blista želja: požuda se razbudila. Njena požuda, budi i moju. Hvatam joj dlanovima malu stražnjicu, pomažem joj održati se u tom položaju, zakoračim korak naprijed i pažljivo je posjedam na perlicu rublja. - Uhhhh!- zaječi Jelena. - Što je? - Hladno je – kaže ona. – Hladno. Grabim ručnik i polažem ga na perilicu, namještajući ga nestrpljivo, drhtavim prstima. Drugom rukom čvrsto privijam Jelenu uz sebe. Njene me butine više ne stišću snažno kao što su me stiskale maloprije. Sjedi na perilici i noge joj vise sa nje, dok stojim između njenih nogu, odmah pored izvora užitka koji me zove. Gledamo se u oči i odjednom se više ništa ne pitam, nema više pitanja, nestala su, a zamijenila ih želja. Samo ona postoji sada. Želja! Jelenina mi ruka miluje bok, zna da to volim i gleda me, gleda. Saginjem se nad njom i ljubim je, sve se kovitla, sve nestaje, ostaje samo topli i vlažni osjećaj koji me čitavog oblio, okupao slatkim valovima koji me neumorno zapljuskuju, u ušima mi šume valovi, podižu se i spuštaju, plima i oseka, dok osjećam Jelenine oštre nokte kako mi se zabijaju u leđa, paraju mi kožu, ali nije me briga, ni za što me više nije briga, dok nam tijela plešu zajedničkim ritmom, a pogled nam vezani i jedno drugome poniremo u njegovu dubinu. Sjedinjeni. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 18:31 - Budi (33) - Iskren - #