25.05.2007., petak

Na moru i ... 7 nastavak

photo by Efergoh Na moru i ... 7 - Gladna sam - razbije Jelena ugodnu tišinu koja već poduže vrijeme traje: samo je tiha glazba sa kompjutera narušava, ugodno ispunjavajući prostoriju Nasmijem se. Očekujem te riječi već nekoliko trenutaka. Poznajem njen apetit koji me uvijek iznova iznenađuje. - Imamo nekoliko jaja u hladnjaku - kažem milujući joj oznojeno rame: oboje smo znojni, iako je ljubavna igra završila prije pola sata. - Ili možda želiš nešto drugo? - Da ti se? - pita me ona, sumnjičavo se mršteći. - Da mi se - prihvaćam igru. - Zbilja mi neće biti teško. - Onako? – pita gledajući me zavodljivo: lovi na šarm. Klimam. Znam na što misli: jednom sam u sličnoj prilici, dok je ona stajala pored mene i radoznalo promatrala, odrezao dvije kriške kruha, izvadio mekanu sredinu iz kriški i odložio ih na stranu, a korice koje su zjapile prazno, položio na zagrijano ulje, okrenuo ih, da dobiju lijepu smeđu boju sa obje strane, pa u njihovu šupljinu ubacio jaja: u svaku šupljinu po jedno jaje. Jelena je bila oduševljena tim mojim kulinarskim umijećem. - Biti će gotovo za sekundu - kažem joj i ustajem, navlačim kratke hlače i majicu. - Ne moraš, ako ti je teško - kaže Jelena, osjećajući blagu krivnju, ali joj oči šalju drugačiju poruku. - Ne budali! - kažem joj i ljubim je u vrh nosa. - Nije mi teško. - Dobro, onda ... - promrmlja ona, a licem joj preleti smiješak zadovoljstva, dok me gleda ispod crnih trepavica. U kuhinji, dok čekam da se ulje ugrije, razmišljam o tome kako je ovo prvi put kako kuham nekoj ženi. Zatim iz zaborava ispliva daleka uspomena iz ove iste kuhinje ... ... Stajao sam gotovo u identičnom položaju i okretao palačinke. Za Vlastu. Svakog trećeg tjedna ukazala bi nam se prilika da provedemo zajedno tri noći za redom: petkom, subotom i nedjeljom. Voljela je moje palačinke sa sirom, koje bih bogato prelio sa vrhnjem i zapekao u pećnici. Oko dva poslije ponoći, nakon prvog i uvijek gotovo iscrpljujućeg zagrljaja, u kojem smo davali sve od sebe, donio bih palačinke u sobu i polako smo ih i sa uživanjem jeli, sjedeći goli u krevetu. Tada bi joj se obično razvezao jezik, pa bi pričala i pričala, maštajući o našem budućem zajedničkom životu. Mislim, kako sam od samog početka znao, kako su to samo prazne riječi, ali nisam to želio priznati samom sebi. Napola sam se nadao kako misli ozbiljno, a napola priželjkivao da se to nikad ne ostvari. Bio sam na kratko vrijeme ludo zatreskan u nju: naprosto me boljelo. Želio sam je i nisam je želio. Želio sam joj vjerovati, a opet… Ili nisam htio? Mogao? Svejedno. Govorila bi uvijek sa blagim prezirom o "njemu", kako je ispred mene nazivala muža, veoma rijetko upotrijebivši njegovo ime. - Stalno se žali na umor - govorila bi mi između dva zalogaja, gledajući me mačje-zelenim očima. - Možeš li zamisliti: samo dva do tri puta godišnje? Nisam mogao zamisliti, naravno. A opet, slušajući Vlastu i malo po malo stvarajući sliku o "njemu", njegovom karakteru, stvorio sam sliku u sebi. Čovjek je izgarao na poslu, a Vlasta ga šibala oštrim riječima, nemilosrdno tražeći još, još ... uvijek je bilo stvari koje je željela i koje su joj neophodno potrebne. Bila je lijena, Vlasta, shvatio sam, kad me prestala tresti seksualna groznica za njom. I upregla je jedinog kojeg je mogla, da zadovoljava njene materijalne potrebe. Kad su nam se pogledi prvi put sreli, jednog ranog jutra, znao sam istog trena što će se između nas dvoje dogoditi. Ne bih znao kako i zbog čega, ali znao sam. Zelene su joj mačje oči plamtjele žudnjom. Prepoznao sam tu žudnju i znao da će je dovesti u moj zagrljaj. Uskočila je u moj krevet nepuna dva mjeseca kasnije, ne mareći za djecu, muža, ne mareći ni za što drugo, želeći samo zadovoljstvo. Kojeg joj nikad nije bilo dosta. Naši su susreti postajali sve više iscrpljujući, kako smo bolje poznavali jedno drugo, više smo pružali i primali. Ali samo tjelesno: emocije kao da su se vrlo brzo istrošile. Ili su od samog početka bile lažne? Dok bi jeli palačinke, govorila bi mi o svom životu, planovima, ali najviše bi se žalila na "njega". Tako me natjerala u nezahvalnu situaciju da branim onog koji bi po samoj prirodi stvari morao biti moj suparnik. - Možda je čovjek premoren - odgovorio sam joj jedne noći, bolje rečeno jutra, jer tri su se sata približavala, vani je fijukala ledena bura. - Premoren? - upitala je Vlasta i uspravila se u krevetu. - Od čega? Pa vozika se po čitav dan! - Od sastančenja, dogovaranja, nagovaranja ... - odgovorio sam joj i bilo mi smiješno: postao sam advokat njenog muža, a da on to ni ne zna: jadnik, mnogo toga on nije znao o svojoj ženi Vlasti. - Nije lako raditi sa ljudima ... - Otići ću od njega! - obećavala je Vlasta. - Uskoro ću otići! Nije otišla. Nije imala snage ni volje boriti se za bilo koju promjenu koju je priželjkivala. Je li znala od samog početka kako neće otići? Ili je i samu sebe lagala? Nisam siguran, ali mislim da se voljela zavaravati. Ponekad, u mojim lucidnim trenucima, kad ne bih pomamno grabio njeno tijelo, pomišljao sam na to kako me Vlasta jednostavno iskorištava. Baš kao što iskorištava svog muža. On joj služi da bi gomilala materijalna bogatstva, jer njen je muž sve više i više zarađivao, postajući sve bogatiji, a ona sve pohlepnija, dok sam joj ja služio za zadovoljenje njenih tjelesnih potreba. Koje i nisu bile tako male. Kad mi je ta ideja sinula u uskovitlanom umu, koji je do tog trenutka mislio samo o uživanju sa Vlastom, počeo se mijenjati moj odnos prema njoj. Tu i tamo bih je blago pecnuo, dajući joj do znanja kako sam prozreo njenu igru. Nikada ništa neće ona promijeniti, iz jednostavnog razloga što joj postojeća situacija savršeno odgovara. Pa ona sama ju je stvorila. E, onda se dogodio još jedan skok u mom prosvjetljenju: počeo sam primjećivati njene fizičke nedostatke. Zapanjio sam se, kad sam prvi put shvatio, kako joj se trbuh počinje raslojavati, kao da dobiva još jedan mali trbuščić. Naslage lijenosti. Lijepo sam to vidio jednog poslijepodneva, dok je sjedila na rubu kreveta, gola, navlačeći najlonke. - Što je ovo? - upitao sam i pružio ruku i štipnuo je za sloj sala. - Pojas za spašavanje? - Smeta li ti? - mirno je upitala, uopće se ne zbunivši. - Ni govora - slagao sam joj, shvativši odjednom sasvim jasno, kako Vlasta nema samopoštovanja: počela se debljati i to je bilo više nego očito i bila je sasvim ravnodušna prema toj činjenici. - Imam te više za grabiti. Nasmijala se sretna, a ja sam se zapanjeno pitao: zar baš ništa ne shvaća? Kojeg će mi vraga lijena i debeloguza ljubavnica? Ako već imam ljubavnicu, hoću da bude ... Idući put kad je došla petkom navečer, nisam joj ispekao palačinke, izgovorivši se nekim besmislenim i providnim izgovorom. - Mogao si se bar potruditi smisliti bolju laž - rekla mi je. Nisam odgovorio. Šutio sam i samo je gledao i primjećivao kako joj se čitava figura zaokružila. Još koju godinu i debljina će progutati njenu ljepotu. Osjetio sam tihi lahor žalosti. Šteta. - Hoćemo li provesti ove noći ipak zajedno? - upitala me je, oštro me gledajući mačjim pogledom: plijen joj izmiče. - Ili me izbacuješ? - Ne izbacujem te. Nadmašila je sebe tih posljednjih naših zajedničkih noći, nagoneći me u ječanje od užitka kojeg mi je pružala, ali svejedno nisam žalio ispraćajući je nakon posljednje noći, treće za redom, u rano jutro do njenih kola, parkiranih u blizini. Posljednja pažnja. - Kavalir do samog kraja - primijetila je Vlasta sjedajući za upravljač: motor je zabrujao i automobil je uskoro nestao iza zavoja odnoseći Vlastu iz mog života, u trenutku kad je počela padati kiša. Miris me prepečenog kruha vraća u sadašnjost. U posljednji tren sklanjam tavu i tako spašavam od propasti jelo i svoju kulinarsku vještinu. Kakva sjećanja, mislim u sebi, dok odlazim pozvati Jelenu. - Hajde - kažem joj ušavši u sobu. - Gotovo je. Servirano. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 17:28 - Budi (47) - Iskren - #