24.05.2007., četvrtak

Na moru i ... 6 nastavak

photo by sevilduvarci Na moru i ... 6 Poslijepodne lijeno prolazi i pretvara se u toplu večer. Uživamo u kavi, na obali, zaštićeni suncobranom, dok sunce polako zalazi. Uživamo i u krvavo-crvenom večernjem nebu, koje za sutra nagovještava još jedan topli dan. Kad bolje razmislim, čitav se dan pretvorio u jedno veliko uživanje. Šećući gradom tu i tamo bi ušli u poneki kafić, popili nešto osvježavajućeg, pa sa rukom u ruci nastavljali šetnju. Svoj sam grad sad doživljavao njenim očima. Otkrivao sam ponovo njegove ljepote i znamenitosti. Sati su prolazili brže nego ikada: čas njenog odlaska, na koji sam nastojao ne misliti, već je bio sasvim blizu, neumoljivo se približavao. Jedino je to pomalo tamnilo ružičasto raspoloženje. Sve je bilo nekako lijepo i novo i vrijedno pamćenja. Svaka sitnica. Čak i Jelenina kupovina kolačića koje smo jeli na ulici, nastavljajući šetnju. Nikad ranije nisam to učinio. Jeo kolačiće na ulici. A bili su ukusni i jeo sam ih sa uživanjem, svaki put uzevši jednog, kad god bi mi Jelena pružila malu i bijelu i od kolača toplu papirnatu vrećicu. Gurnuo bih prste u dubinu vrećice i izvukao tamnosmeđi kolačić, unaprijed uživajući u njegovom slatkastom okusu. - Veličanstveni zalaz sunca - primjećuje tiho Jelena, kao da se boji, kako bi njen glasniji komentar narušio večernji sklad. - Ma vidi samo toliku ljepotu: da ti dah zastane. - Vidio sam i ljepših - promrmljam. - Ali onda nisi bila sa mnom, pa je ovaj zbog te činjenice daleko najljepši. - Kakav kompliment - kaže ona i smije se razdragano: uvijek je gladna lijepih riječi i nesputano uživa u njima. - Još malo, pa veličanstven kao i sam zalaz sunca. - Zaslužuješ ga. - Pričaj - zamoli me Jelena. - Molim te. Volim tvoje priče. Draga mi je zbog toga. A zbog njenih riječi u sjećanju mi nježno zatitraju svi oni zalasci sunca, koje sam promatrao na pučini i u kojima sam uživao. Volio sam se nasloniti na ogradu broda, sa cigaretom u jednoj i pivom u drugoj ruci i promatrati plave dubine, more i nebo, koje se u daljini spajalo, postajalo jedno. Prizori za pamćenje, redali se u mom sjećanju. Ne mogu zaboraviti onaj zeleni otok u Indijskom oceanu, sa stijenom visokom oko pedesetak metara, oštrom liticom, kao nožem odrezanom, a sa nje se slijeva slap, pitka voda okružena slanom, jer otočić je bio sasvim malen, čaroban u svojoj jedinstvenosti, izgubljen u oceanu. Nismo bili udaljeni od njega ni stotinu metara i neka me ludost obuzela, dok sam gledao u slap kako se ruši i prska kapljice prema zalazećem suncu. Poželio sam skočiti preko ruba ograde i zaplivati prema tom malom raju, osloboditi se svega onog što me guši u civilizaciji i zbog čega sam u stvari i pobjegao na more. Nisam mogao zamisliti drugi život za sebe. Zar živjeti bez kretanja? Nisam skočio sa broda u more, naravno, ali želja me tresla još neko vrijeme i kad mi se drugi palube pridružio sa cigaretom u ruci, naslonio se pored mene i osmjehnuo sa razumijevanjem, znao sam da i on slično osjeća. - Svašta nam priča ovaj mali otočić, je li? - upitao me i namignuo. - Svašta - potvrdio sam. - A najviše o miru. - Žudiš za mirom? - Ne baš da žudim - odgovorio sam i uzeo novu cigaretu koju mi je pružio: lančani pušači, obojica. - Ali ne sviđa mi se sva ta luda strka kojom sam okružen, kad se iskrcam. Svi samo žure i žure i nikako da se opuste. A onda kukaju kako im životi uludo prolaze, a da ni živjeli nisu. - Mi živimo - rekao je Drugi i nasmijao se. - A bogme si se i ti naživio. Gledao sam te u Jakarti kako se ponašaš. Uživao si koliko god si mogao izdržati. A opet, nisi kao što su mnogi drugi činili, pljuvao po ljudskom dostojanstvu. Nisi htio kupiti onu djevojčicu. Za samo šaku dolara. Njen mi je vlastiti otac, tako se barem predstavio, nudio njeno djevičanstvo, držeći malu za ruku, a ona oborenog pogleda, sitna, umotana u crvenkastu tkaninu i duge crne kose, izbjegavala moj pogled. Stajali smo na ulicu, ljudi su užurbano prolazili pored nas, ali to kao da nije smetalo nikome osim meni. Starac mi se bezubo smiješio i nešto tiho, nerazumljivo mrmljao, nastojeći gurnuti ruku djevojčice u moju ruku. Jer bila je djevojčica, najviše trinaest godina, procijenio sam, upravo se počela pretvarati u ženu. A stari mi ju je nudio poput krave, tražeći smiješno malu svotu za to iskustvo, koje nisam želio iskusiti. Tutnuo sam mu u ruku šaku rupija i pobjegao. Pogriješio sam: vidjevši moju darežljivost, sa svih su me strana okružili i počeli prositi, potežući me za hlače, tanku majicu. Spasio me Drugi, izderavši se na njih i zamahnuvši bičem, koje smo svi kupili radi uspomene, jer bič je bio napravljen od bivolje kože, pravo malo remek-djelo. Drugi je rastjerao gomilu, vičući i sipajući psovke na engleskom, dok se rulja smijala, pa smo klisnuli u prvi bar, "London" se zvao, i nalaktili se na šank od mahagonija i počeli ispijati rum i pivo uz njega, umjesto vode. Bili smo upozoreni da ne pijemo vodu van broda, ako ikako možemo izbjeći. Potresla me tolika ljudska bijeda, ali i pokvarenost i nastojao sam nemili događaj utopiti u alkoholu, a kasnije otišavši sa jednom od ljepotica, već pun alkohola, napola zaboravivši na događaj zbog kojeg sam toliko mnogo popio. Sa jednim sam ljudskim tijelom brisao sjećanje na drugo, koje nisam imao, a koje se usprkos tome snažnije urezalo u moje pamćenje, od svih onih ostalih koje sam imao. Gledam u lijepo Jelenino lice: smiješi mi se dok prinosi kavu usnama, ali je to pomalo tužan smiješak. - Tužna si - kažem joj. - Zašto? - Voljela bih da sam te onda poznavala - odgovori mi ona. - Nisi se još ni rodila - odgovorim joj i ta me istina protrese: više ni izdaleka ne uživam kao što sam uživao do ovog trenutka. - Isuse, što sam star! Zašto si uopće sa mnom? - Ne počinji ponovo, molim te - reče Jelena i položi suhi i topli dlan na moju ruku. - Ne trpim vršnjake, rekla sam ti, zar ne? Toliko su sebični i ... Ostavlja rečenicu nedovršenu, prepušta je mojoj mašti. Koju nastojim obuzdati. Zašto mučiti samog sebe? Kad govori o sebičnosti, na što točno misli? Misli li ... odmahujem glavom: ne želim razmišljati o tome. To je prošlost, sad je ovdje, sa mnom i pripada mi. Barem ovog trenutka, ove lijepe proljetne večeri. - Ti si budala - reče Jelena, a meni se ne dopada što mi čita misli. - Tvoja sam! Hej, samo tvoja! Reci nešto! - Lijepa si - odgovaram joj. - Idemo - reče mi naglo se odlučivši. - Idemo u onu našu sobu, u kojoj ćemo biti sami, samo nas dvoje i naši osjećaju. Vratiti ću ti osmijeh na lice. Ne volim kad se mrštiš. Smješkam joj se. Već otprije poznajem tu Jeleninu crtu: ne podnosi ničije neraspoloženje. Poput malog djeteta, želi da svi oko nje neprestano budu razigrano veseli, bezbrižni. Sitne neugodnosti života voli odgurnuti u stranu. Ne misliti na njih. Ili ih brzo podijeliti sa nekim, pa mi tako često zna telefonirati, samo da bi mi ispričala nešto o nekoj sitnici na poslu koja joj trenutno zagorčava život. - Čekaj malo - kažem joj ustajući. - A večera? - Koga briga za večeru? - odgovori ona. - Pojesti ću tebe. A ti mene. Treba li ti još nešto? Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 15:01 - Budi (30) - Iskren - #