21.05.2007., ponedjeljak

Na moru i ... 5 nastavak

photo by bergiekat Na moru i ... - Hoćemo li sad prošetati? - upita me Jelena. - Poslije ovako obilna jela? Sjedimo jedno do drugog i upravo smo završili sa jelom. Lokal, obližnja gostionica, prepun je izletnika, glasnih i nasmijanih, sa mnoštvom djece. Poslije ljubavne igre sa jagodama, nije nam ostalo snage ni volje za kuhanje, pa smo odlučili problem riješiti na najlakši mogući način: otići u obližnju gostionicu, poznatu po svom roštilju. - Hoćemo - odgovorim joj. - Prejeo sam se. - A tek ja! - kaže ona i smije se. - Morati ću sutra na dijetu. - Ti ne moraš na dijetu. - Sigurno? - pita Jelena koketno. - Ozbiljno to misliš? - Ozbiljno mislim - kažem joj i pogledom odmjerim njenu vitku figuru, možda malo mršavu. - Mogla bi podnijeti još koju kilu. - Ne, hvala! - Jelena odmahne glavom. - Ovo je moja težina. Volim je. - I ja je volim osjetiti na sebi - kažem joj i milujem joj koljeno. - Ili bolje reći: ne osjetiti je. Lagana si poput paperja. - A ja volim tvoju težinu - šapne ona nagnuvši se prema meni. - Volim te osjetiti na sebi. - Nisam ti pretežak? - Nisi. - Jelena zabaci glavu i lagano se nasmije. - Kakva konverzacija za vrijeme jela! - Završili smo sa jelom - primijetim i dam znak konobarici, mladoj, sa gustom i žutom kosom vezanom u rep. - Ali nas smo dvoje tek započeli. Vani nas dočeka sunce, proljeće je u punom zamahu. Jelena uvuče svoju malu ruku u moju šaku i lijevim se ramenom priljubi uz mene. Laganim se korakom počinjemo spuštati niz stepenice. Prema nama, uspinjući se, dolazi mladi par, nemaju još ni dvadeset i znatiželjno nas promatraju. U očima im čitam pitanje: što ovaj starkelja ima sa ovom malom? Instinktivno, malo se odmičem od Jelene, ali se ona priljubljuje uz mene, zaustavlja me, propinje se na prste stojeći stepenicu više i ljubi me. - Ja se ne stidim - reče mi, gledajući me u oči. - Nemoj ni ti. - Nije me stid - kažem joj u kosu. - Ali ti je neugodno - zaključi Jelena. - Nemoj. Nemoj nikada osjećati neugodnost zbog toga. Meni ne smeta. - Ali ... - Nema ali! - prekida me ona, i steže se uz mene: i dalje stojimo na stepenicama, rano poslijepodnevno sunce nas grije, grlimo se i gledamo u oči. – Ne postoji ali … Meni ne smeta, ponavljam, godine mi uopće nisu važne. Važno mi je samo ovo što osjećamo jedno prema drugome. Ti za mene nisi star. Samo si zreo. A to volim. To mi treba. I sretna sam što to konačno imam. Jedino je važno što osjećamo jedno prema drugom, ponavljam ti, ništa drugo. Baš ništa! - U pravu si - kažem tiho. - Jedino je to važno. - A sve ostalo neka jednostavno ide u vražju mater! - ljutito reče Jelena i zatrese kosom. - Ne tiče nas se ništa! - U pravu si, zlato - smirujem je, obgrlim joj ramena i odvajam od svojih grudi, uz koje se privila. - Ne uzbuđuj se. Idemo popiti kavu u naš omiljeni lokal. I kovati planove za večer. Spuštamo se niz stepenice držeći se za ruke, poput svih zaljubljenih. Ali meni je blizu šezdeset, a njoj još nije trideset. Ja sam na zalazu, ona se još uspinje. Dva svijeta, koja se dotiču. Osjećaji su u meni podvojeni: ponosan sam što je moja i osjećam sreću koja raste u meni zbog toga, ali duboko u meni tinja i strah. Znam, izgubiti ću je. Ovo ne može potrajati. Bar ne predugo. Hoću li moći podnijeti to? Podnijeti njen odlazak? Koji će se sigurno dogoditi. Podnijeti ga kao muškarac, ne plačući, ne moleći, puštajući je otići, kad poželi otići, jer poželjeti će sigurno. Samo je pitanje vremena kad će to poželjeti. I u sjećanju mi se ludom brzinom odmata film: Jelena i ja na prvom našem sastanku. Nas dvoje u šetnji obalom. Pijemo kavu i smijemo se na obali. Ležimo na krevetu i gledamo film na televiziji. Peremo zube stojeći nad kadom jedno pored drugog, usput se štipajući za stražnjicu. Toliko toga ... sitnice koje su ljepota zajedničkog života. Male intimnosti. Koje prije Jelene nisam poznavao. I sjećam se onog prvog puta, kad gotovo ni nisam mogao, od silne želje da uronim u tu ljepotu, u tu mladost. Sjećam se njenog pogleda, blagog, koji je pozivao, sjećam se raširenih ruku spremnih za zagrljaj. I sjećam se svog ponosa i ujedno olakšanja, kad je zaječala od užitka, jer da joj nisam uspio pružiti užitak, nikad se više ne bih usudio pogledati je. Izgubio bi je, a da je pravo nisam ni imao. I odjednom ulovim sebe, kako nesvjesno ponavljam mantru: "Samo da što duže potraje. Samo da što duže potraje". Proživio sam čitav jedan buran život, a ovako nešto još nisam osjetio. I ne znam se nositi sa time. Mogu li se nositi sa time? Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (41) - Iskren - #