16.05.2007., srijeda

Na moru i ... 2 nastavak

photo by Toyan Na moru i ... Prvi zraci sunca zatitrali su sa plavog neba bez ijednog oblačka u trenutku kad stupam na ulicu. Mir, bez buke i brujanja automobilskih motora, čudesno djeluje na mene. Još sam pod dojmom sjećanja i još uvijek uživam u onim davnim i dalekim događajima. Još osjećam miris onog dalekog nedjeljnog jutra i osluškujem šum mora i brodskih motora. - Dobro jutro, susjede! Kuda ovako rano? Trenutak zbunjeno zurim. Susjeda, žena u ranim četrdesetim, smeđe kose i blagih smeđih očiju, za koju znam da od nedavno stanuje u susjednoj zgradi, preko puta ceste, stoji u malom parku i na uzici drži svog psa, crnog mješanca koji ima poprilično labradorske krvi. - Dobro jutro! - odgovaram i zastajem: znam kako neću moći odmah otići i pripremam se na razgovor. - Idem prošetati i uz put kupiti kruh. Šutim o kolačima, šutim o Jeleni, iako znam kako svi susjedi znaju i kako svi komentiraju njene dolaske. Čude se: kako je ovaj uspio uloviti djevojku umalo, pa dvostruko mlađu? Što li je vidjela na njemu? Pa on će uskoro u šezdesetu, a ona ima svega oko trideset, a možda i manje. Lice joj je sasvim mlado, gotovo dječje. Kako li je samo taj stari pokvarenjak … - Lijepo - reče susjeda, a prijaznim joj se licem širi smiješak koji mi govori o tome kako zna koga sam ostavio u krevetu. - Lijepo je biti pažljiv. - Trudim se - odgovorim mirno, smješkam joj se. - Ali pažljiv sam samo prema onima koji to zaslužuju. - O, tako, znači - prihvaća ona i dodaje. - Idemo u istom pravcu, moj Tao i ja: možemo li se pridružiti? - Svakako. U društvu je prijatnije. Hodamo jedno uz drugo, dok njen pas, Tao, trčkara ispred nas što mu omogućuje dugačka uzica. Rep mu visoko podignut i razdragano razmahan. - Čula sam da plovite - otpočinje susjeda. - Krivo ste čuli - odgovorim joj. - Nekada sam plovio. - Nekada? - pita ona i pogleda me u oči. - Znači više ne? - Ne! - Zbog čega? Što se dogodilo? Kakvo pitanje, mislim dok koračam uz nju prema pekari blagom, jedva primjetnom uzbrdicom. Mnogo se toga dogodilo, dobrog i lošeg, izmiješano u sjećanju. Samo žene mogu postavljati takva pitanja. Odgovaram joj neobaveznim rečenicama, ne otkrivajući se. Neka razbija svoju glavu i dalje, želi li utažiti radoznalost. Zašto joj govoriti o svom životu? Pa jedva je poznajem. - Oprostite - promrmlja pored mene: je li naslutila moje misli? - Možda nisam trebala to pitati. Ne odgovaram, puštam je misliti što hoće. Ionako će to učiniti. Radoznalost ...Smješkam se u sebi, dok polako hodamo pustim ulicama: samo parkirani limeni ljubimci, tihi, zaspali, pored kojih prolazimo, svjedoče o tome kako je grad ipak pun ljudi, mada djeluje ovako pusto. - Bez tebe će mi biti pusto - rekla je Slavica onog davnog dana, dok smo pili hladno pivo u večernjem sumraku, nakon znojnog poslijepodneva provedenog u mojoj sobi, na mom kauču. - Zašto se ne zaposliš ovdje, umjesto što ploviš? Mogli bi ... Mogli bi što, želio sam je pitati te večeri, ali sam šutio. Strah? Ne znam. Osjećao sam kako nikad nisam bio bliže braku, a to me zaplašilo. Zar živjeti pored drugog ljudskog bića iz dana u dan koji su svi jednaki, ili gotovo sasvim jednaki? Slušati jedne te iste rečenice, kretati se uvijek jednim te istim ulicama, sretati uvijek iznova iste ljude, voditi uvijek iste razgovore ... Krišom sam gledao duguljasto i blago lice Slavice: crne su joj oči plamtjele. Jadnica, bila je iskreno zaljubljena u mene. A ja sam volio more. I ona, Slavica, bila mi je draga. Ali ne toliko draga da bih napustio more, život kakav poznajem i volim i bacio se u avanturu zvanu brak. Zar odreći se slobode, ma što ona značila? U dvadeset i petoj? I na tu mi pomisao nešto zatreperilo u grudima, a Slavica se nelagodno promeškoljila pored mene, osjećajući moje raspoloženje. Ili neraspoloženje … - Zaboravi da sam bilo što rekla - zamolila je tihim glasom, a pogled joj bio oboren i znao sam, tužan, mada je pažljivo sakrivala oči od mog ispitivačkog pogleda. Nisam zaboravio što je Slavica rekla, jer nekako, u budućim danima i godinama koje su se nizale jedna za drugom, počeo sam pomišljati kako je Slavica možda bila jedina žena u mom životu, koja je zasluživala da zbog nje napustim život koji sam volio. Uvijek mi je udovoljavala, pristajala na svaki moj prijedlog, nikada nije gunđala. Prava idealna žena! San većine muškaraca. Ali u meni nije bio one iskre, koja bi mi dala snagu i vjeru u zajednički život. Nije me to privlačilo. Suviše sam toga vidio, doživio, i sumnjao sam, kako bih se mogao smiriti na jednom mjestu, uz jednu ženu, biti joj vjeran i možda ... - Zaboravi - ponovila je, a ja sam mrzio samog sebe zbog olakšanja koje me čitavog preplavilo. I nadao sam se da ona ne vidi koliko mi je laknulo. - Nije takav život za mene, mala moja - rekao sam joj tiho, istinski rastužen zbog nje, jer nastojao sam ne povrijediti je, milujući joj ruku. - Možeš me podnijeti dva mjeseca, ali ... pa znaš, postajem razdražljiv kad ne plovim, pijem mnogo, lutam ... - Ne moraš se pravdati - rekla je Slavica, nastojeći se nasmiješiti: samo joj je napola uspjelo. - Ma ne pravdam se, ali moram ti objasniti - nastavio sam, jer osjećao sam kako moram joj objasniti, osjećao sam kako ona zaslužuje moje objašnjenje, a i nadao sam se pomalo njenom razumijevanju, praštanju, možda, nisam siguran. Čitavo smo se to daleko i toplo ljeto valjali u strasti, praktički živjeli zajedno. Slavica bi rano ustajala i pazeći dobro da me ne probudi, izvlačila se iz kauča na kojem smo spavali, odlazila na posao. Ja bih ostajao spavati do podne, zatim ustajao, kuhao kavu i pio je sa rumom, pušeći i lijeno čitajući novine, dok bi moja stara u kuhinji gunđala i rogoborila, kao što je uvijek gunđala i rogoborila. Slavičino ljeto, zvao sam to razdoblje svog života. Svaku smo noć vodili ljubav, osjećajući kako se to više nikada neće ponoviti. I bili smo sretni na neki čudan način. Rastanak, koji nam se svakog dana neumoljivo približavao, kao da je budio nježnost u nama. Bili smo neizmjerno pažljivi jedno prema drugom, udovoljavajući koliko god smo mogli, pružajući ono najbolje od sebe. Ustajući nešto prije podneva, znao sam da me poruka Slavičina čeka napisana na komadiću papira, kemijskom olovkom, u žurbi, ali sa ljubavlju. "Jedva čekam vratiti se", "Bilo je ludo" ili jednostavno "Volim te", bile su poruke koje sam nalazio na stolu, ispod pepeljare, obično. Ona nije pušila, ali znala je kako je meni neophodna kava i cigareta pri buđenju. Zabavljale su me te poruke. Jedne sam noći, bilo je već blizu tri, a mi iscrpljeni od vođenja ljubavi, hvatali vrući zrak pohlepno ga otvorenih usta udišući, ustao po čašu vode i u kuhinji napisao poruku: "Slatku sam smrt u tvom naručju doživio". Poruku sam krišom stavio ispod pepeljare, kad sam se vratio u sobu, vratio Slavici, koja je već spavala, umorna, iscrpljena, jer ona je radila i morati će za koji sat ustati i ponovo ići raditi. Gledao sam je kako spava i osjećao tugu i olakšanje što će uskoro otići iz mog života. Ujutro sam je krišom gledao, dok je ona mislila kako spavam. Napisala je svoju malu poruku i podigla pepeljaru, ne bi li se na taj način osigurala da je vjetar neće odnijeti. Ugledala je moju poruku napisanu prije samo nekoliko sati i lice joj se posve preobrazilo, zasjalo, zatreperilo. Nikada u svom životu nisam vidio toliko emocija na nečijem licu, kao tog jutra na Slavičinom, dok je drhtavim prstima presavijala moju poruku i spremala je pažljivo u novčanik, a novčanik u torbicu. Moja nažvrljana poruka, za nju je postala relikvijom. Tada sam shvatio kako moram što prije otići: nisam želio biti previše okrutan prema Slavici. Pili smo mnogo tog ljeta. Slavica nije pila, osim vrlo malo i vrlo rijetko, ali je često znala donijeti mi bocu ruma, dok bi se šuljala u moju sobu, izbjegavši susret sa mojom starom, vječnim gunđalom. Znao sam je zaliti kapljicama ruma i lizati joj tijelo, uživajući u okusu njene kože i ruma. - Ništa bez ruma, je li? - pitala bi ona, smiješeći se, jer jednom me čula kad sam to rekao za jednim od mnogobrojnih šankova na koje sam se volio nalaktiti. - Ništa, mala moja - odgovorio sam i ljubio je, ljubio po napetom trbuhu, dok bi ona treperila. - Rum i ti ste ono najljepše na svijetu. - Ali je rum na prvom mjestu, zar ne? - upitala je tiho. Nešto u njenom glasu me opomenulo i prestao sam uživati u okusu njene kože i pogledao je, sipajući si veliku dozu ruma i pripaljujući cigaretu. - Ako imaš nešto reći - rekao sam joj oštro - sad je pravo vrijeme za to. Reci! Nije rekla ništa, a ja sam se zastidio svoje oštrine, ali i bio ljut na njenu blagost, jer shvatio sam, svojom blagošću nježna Slavica upravlja sa mnom. Smiruje moju naprasitost, tjera me u osjećaj krivnje. Tog sam se poslijepodneva napio ispred nje, napio do besvijesti i onako pijan rekao joj ono što nisam trebao reći. Barem ne na taj način. Rekao sam joj kako je za mene more jedno jedino, a žene … pa, o ženama se ne razmišlja, njih se uzima. I zaboravlja. Dva dana kasnije spas mi je stigao od kompanije na kojoj sam plovio: pozivali me na ukrcaj u Roterdam, Holandija. Kad sam se nakon osam mjeseci vratio, doznao sam kako je Slavica otišla raditi u Njemačku, Zapadnu naravno: onda su još postojale dvije Njemačke i mnogo je toga bilo drugačije nego što je danas. - Ovdje vas napuštam, susjede - reče mi pratilja, moja radoznala susjeda, vraćajući me u sadašnjost. Ponovo sam u sadašnjosti i mnogo stariji nego što sam bio u svojim sjećanjima i primjećujem kako su ulice živnule, automobili bruje, grad se budi. Budim se i ja, tjeram daleko sjećanje na Slavicu, jer sad me u krevetu čeka druga, za koju mislim da je možda ona prava. - Hvala na druženju - učtivo uzvraćam susjedi. - Uživajte u šetnji. Stepenicama se polako počinjem spuštati prema pekari, iz koje dopiru zanosni mirisi: osjećam glad. Osjećam drhtaj u stomaku na misao kako me Jelena čeka u toplom krevetu. Blago ću je probuditi i … Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (35) - Iskren - #