28.02.2007., srijeda

Zajednički doživljaj

photo by Jedusi Zajednički doživljaj Nekako mi ne leže rastanci. Promatram oko sebe i primjećujem kako to drugima ide lako i sa osmjehom na licu, a u meni grč. Vrijeme postalo vječnost. Želio bih, htio bih svom snagom, da se to rastajanje što prije završi i time prekine ovo mučenje koje mi stvara nervozu. Koju ne pokazujem i umjesto da urličem, a za urlikom imam potrebu, snažnu potrebu, ja se smiješim i klimam glavom, a njene riječi ... Ah, njene, Jasenkine riječi, neprestano blago žubore, poput nepresušnog potoka, ali meni taj žubor smeta, ne prija mi uhu i htio bih joj grubo reći neka zaveže, prestane torokati, umukne konačno nakon dugog vremena, a koje se meni čini još i duže nego što jest u zbilji i pusti moje jadne izmučene uši uživati u tišini, koja mi je nedostajala posljednja tri dana. Tri preduga dana! - Prekrasno mi je bilo - govori ona i gleda me umiljato crnim očima. - Nisam vjerovala da može biti ovako lijepo. Ona večera u lokalu "Kula", zauvijek će mi ostati u ugodnoj uspomeni. Sam ambijent je bio naprosto božanstven ... Prestajem je slušati. Ambijent je bio dosadan, ali nigdje je drugdje nisam mogao odvesti: nisam je želio upoznati sa nekim od mojih mnogobrojnih poznanika. Nije bila za upoznavanje. Prije šest mjeseci, kad smo se upoznali, mislio sam da jest. Njenu sam brbljavost prihvaćao kao živost njenog duha, ali pokazalo se da je to zabluda. Nikakvog duha nije ona imala ... - Jelo je tako prijalo - nastavlja ona, a ja bludim pogledom preko njenog ramena i klimam povremeno. - Uživala sam u ... Možda je ona uživala u jelu, ali ja svakako nisam. Rijetko kad uživam u njemu. Za mene je jelo jednostavno pogonsko gorivo, a za nju, za Jasenku ... pa, mislim da je za nju opsesija. Neprestano govori o jelu, o onim jelima koja je jela, koja će tek jesti, koja priprema ... jelo, jelo, jelo! A ja kažem: žderanje, žderanje, žderanje! - I ona glazba u tvojoj sobi - govori ona obnavljajući u sjećanju protekle zajedničke doživljaje. - Uživala sam slušati je ... Ali ja nisam. Znao sam da ona voli tog glupog Claydermana, ali meni je išao na živce svojom sentimentalnom glazbom, toliko sentimentalnom da mi se povraćalo. Jasenka je, naprotiv, bila oduševljena, baš kao što sam i znao da će biti, pa sam upravo zbog toga tog plačljivka stavio na disk, mislio sam, manje će pričati, više se posvetiti krevetu, a ona, vrag da je nosi, iskoristila je to i samo njega neprestano slušala. U jednom sam momentu poželio zgrabiti kompjuter i baciti ga kroz prozor. Zatim sam u slijedećem momentu shvatio da u stvari želim baciti nju kroz prozor. Jebo je Clayderman, zar ne zna za dobri stari rok? To je glazba, a ne ovo sranje koje ona pobožno sluša. - Tako si bio nježan - nastavlja Jasenka. - Uživala sam u tvom dodiru, u milovanjima. Istina je da sam se bojao zgrabiti je i stisnuti na grudi, leći na nju svom svojom težinom, jer neprestano se žali na bol u uhu, čelu, ruci ... sve je boli, prema svemu se moram odnositi sa velikom obazrivošću. Ponekad poželim dreknuti, onako glasno kako to znam i reći joj neke istine u lice. Što si umišlja? Da je neodoljiva izigravajući toliku bespomoćnost? Bilo bi zanimljivo gledati njeno lice, izražaj joj očiju, dok bih joj sipao neugodne istine ravno u njen zabezeknuti pogled. Ali nisam. Odlučio sam izdržati, izdržati pod svaku cijenu. Posljednji put. Više je nikada neću pozvati. Gotovo je. Ali joj neću to reći! Već zamišljam plačljivu scenu koja bi se odigrala na autobusnoj stanici. - Hvala ti - govori mi ona ozarena lica, trenutak prije nego što će ući u autobus, vješa mi se oko vrata i ljubi me. - Bilo je nezaboravno. A ja želim što prije zaboraviti besmisleni zajednički doživljaj. Nekad ne baš toliko davno, sam pomišljao da je možda volim ... da možda …kako sam mogao biti toliko glup? Autobus polazi, odnoseći je daleko od mene. Olakšano mašem rukom igrajući komediju do kraja, a kad autobus nestaje iz vida, krećem pravo u prvi lokal. Moram isprati gorak okus zajedničkog doživljaja. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:05 - Budi (40) - Iskren - #

27.02.2007., utorak

Dok ...

photo by marbo Dok more sjećanja Obalu uspomena zapljuskuje A galeb u letu Tvoje ime nebom ispisuje Dok Sunce crveni I na Zapadu zalazi Dok vjetar u krošnjama Na tvoje ime nailazi Ja ću te voljeti! Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 17:12 - Budi (12) - Iskren - #

photo by misko Svi me maze ... a ja uživam!

- 07:28 - Budi (21) - Iskren - #

26.02.2007., ponedjeljak

photo by misko Kiša ... vjetar...ne mrdam nigdje!

- 07:36 - Budi (18) - Iskren - #

25.02.2007., nedjelja

Nominirana za Oskara

- 14:13 - Budi (11) - Iskren - #

photo by T Pogledajte, sve već cvijeta ...

- 07:43 - Budi (11) - Iskren - #

24.02.2007., subota

photo by misko Strpljivo čekam ...

- 09:32 - Budi (30) - Iskren - #

23.02.2007., petak

photo by T Ovdje mi je najljepše...

- 07:00 - Budi (25) - Iskren - #

22.02.2007., četvrtak

Kolebanje

photo by Loweese Kolebanje Sami smo u kupeu vlaka koji ujednačeno klopara kroz noć. Izvana nas obavija tama, zimska je noć, ali u kupeu je toplo, ugodno i pospano. Sjedi preko puta mene u pravcu suprotnom od kretanja vlaka, do prozora, gleda uporno u noć, iako ništa ne može vidjeti. Osjećam diskretni miris parfema koji sa uživanjem mirišem. Želio bih požudno udahnuti i duboko u sebe uvući njen miris, ali se suzdržavam i siguran sam kako mi nozdrve požudno podrhtavaju, šire se i sužavaju. Prava je ljepotica, ne toliko visoka koliko vitka, možda čak i mršava, duge i niz leđa spuštene crne kose, crnih i blistavih očiju, duguljastog lica. Ljepotica. Noge je prekrižila i izložila mom pogledu, duge noge, predivne noge. Jedva odvajam pogled od njih. I mislim na sve one žene koje uporno nose hlače, traperice i uskraćuju nama muškarcima prizor koji toliko volimo. Zašto to rade? Zar ne znaju koliko volimo taj pogled? Koliko volimo šuštanje koje proizvode dok prebacuju jednu nogu preko noge? Ova, što sjedi preko puta mene, sigurno zna, uvjeren sam u to. Kad je prije jednog sata samouvjereno ušetala u kupe i odlučnim korakom izabrala mjesto na kome želi sjediti, odmah sam shvatio kako je to žena koja zna što želi od života, bolje rečeno, što hoće od života. Znam i ja što želim. Želim bar jednom u životu zgrabiti takvu ljepoticu i privinuti je na grudi, priljubiti je uz sebe, da osjeti moju muškost koju ona budi i ljubiti je zanosno u noći. Bar jednom. Već mi je dosadilo izlaženje sa ženama koje prosječno izgledaju, ali od kojih jedino mogu dobiti ono što toliko volim: malo valjanja u krevetu iza kojeg slijedi brzi rastanak. Sve su moje veze vrlo kratkog daha. - Sam si tome kriv - govori mi neprestano moj prijatelj, sa kojim svakog petka krećem u lov na avanture. - Nemaš muda osvojiti ljepoticu. Bojiš se biti odbijen! - Tupiš bez veze - branim se, ali u dubini svoje duše osjećam kako je u pravu: nekako se crv sumnje uvukao u mene, ne dozvoljava mi iskušati moje umijeće osvajanja ljepotica. - Ne tupim i ti to znaš - kaže moj prijatelj mirno, dok ispijamo pića i mjerkamo žene. - Ti ne razumiješ žene. - A ti ih razumiješ! - Ljepotice nisu nedostižne - nastavlja on nimalo ne obrativši pažnje na moju posprdnu upadicu. - One samo izgledaju nedostižne. Vidiš onu brinetu? Koja nosom para zrak i dosađuje se u društvu prijateljica? Je li dovoljno lijepa? - Prekrasna je - iskreno kažem, a tako i mislim. - Je li znaš zašto šara pogledom unaokolo? - pita me. - Dosadno joj je. - Istina. Takvima je uvijek dosadno, ako im nitko ne udvara. Vole da muškarci skaču oko njih i sline. Jedino se tada osjećaju živima. Ostalo … pa ostalo im je vrijeme samo čekanje toga trenutka. - I to sve vidiš samo ovako, na jedan pogled? - upitam ga pomalo zadivljeno, pomalo podrugljivo. - Treba se samo usuditi prići joj - reče mi preko ruba čaše i gledajući u ljepoticu. - Ostalo je lako. U dubini svoje duše, ona vapi za tim da bude osvojena. - Ne čini mi se tako - promrmljam. - Ali je tako - reče on ne vodeći računa o mojoj upadici, ustaje i prije nego što će me ostaviti samog za šankom sa čašom u ruci, dobaci preko ramena: - Samo gledaj i uči! Gledam ga kako sigurnim i ležernim korakom prilazi djevojkama, pet ih je za stolom i sve piju kapučino, a cigarete im se dime u rukama sa dugim i njegovanim prstima. Pijuckam pivo i pratim igru, vidim kako ih šarmira, lagano se naslanjajući rukom na stolicu, a čas kasnije sjeda na njihov poziv i već vodi glavnu riječ. A deset minuta kasnije izlazi sa ljepoticom i prije nego što će izaći, okrene se prema meni i nadmoćno namigne. Da barem samo na nekoliko sati mogu biti samouvjeren poput njega. Prisjećajući se sada tog prizora kojeg sam mnogo puta gledao na različitim mjestima, dajem samom sebi riječ kako ću dati sve od sebe i početi konačno razgovor sa ljepoticom u kupeu i zavoditi je, ne samo zavoditi, već i zavesti. Dobro kaže moj pajdaš, treba se samo usuditi. Ništa više. Usuditi! Dajem sam sebi još pola sata pripreme: sve ću pažljivo isplanirati, razraditi ću detaljan plan i ... naprosto mora uspjeti. Zašto ne bi uspjelo? Nisam rugoba, naprotiv, sasvim sam zgodan momak, znam biti šarmantan, a žene govore kako imam zanimljive oči. Tako sam čuo, dvije su mi to rekle i priznale kako ih je moj pogled neodoljivo privukao. Još dvadeset minuta i napadam! Djevojka i dalje zuri kroz prozor u noć, ali sad već osjećam zrak između nas, koji kao da je nabijen željom, onom najstarijom na svijetu i koji kao da nas potiskuje jedno prema drugom. Osjećam kako mi se tijelo i protiv moje volje naginje naprijed, sve u želji zagrliti je i zbog načina na koji ona sjedi, uspravno, ukočeno, sasvim sam siguran da ona osjeća to i ne samo osjeća, nego i priželjkuje. Neću čekati da istekne pola sata, kojih sam samom sebi darovao: navaliti ću sad, ovog trenutka, dok zvižduk vlaka para crnu noć. Možda je zvižduk u noći znak … Osjećam kako očekuje moje riječi, moj početak i ... U tom trenutku vrata se kupea uz buku otvaraju, djevojka se okreće i ja se okrećem prema iznenadnom zvuku, a u kupe ulazi visok momak, širokih ramena, sa naprtnjačom u ruci koju nosi lako kao da je očito teška naprtnjača obično perce. - Dobra večer! - zagrmi veselo, baca naprtnjaču u mrežu, sjeda pored djevojke i smije se široko. - Drago mi je da sam pronašao mjesto, okolo je sve puno i mislio sam već ... Ne slušam ga. Trenutak je prošao. I opet sam se suviše dugo kolebao. Prokleto kolebanje! Idući ću put ... Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:00 - Budi (32) - Iskren - #

21.02.2007., srijeda

OBAVIJEST ( za mene važna )

Zbirka Blog-priče je u tiskari, pitanje je dana kada će iz nje izaći i krenuti u svijet, tako me obavještavaju, a ja obavještavam vas, jer vjerujem da vas ima nekoliko koje će to zanimati. U zbirci je i moja priča, koje se neki, možda i sjećaju, priča "Igrati se..." Hvala! Kako doći do primjerka knjige po povoljnijoj cijeni možete doznati na blogu Bokaleta ili na blogu Zoroblog.

- 14:36 - Budi (18) - Iskren - #

20.02.2007., utorak

Štafeta ... joj ...

- 18:56 - Budi (25) - Iskren - #

19.02.2007., ponedjeljak

Sladoled

photo by idnic mom sladoledu Želim te Sladoledom zvati Liznuo bih te Polako u sutonu Sunčanog dana Bolje kad razmislim I jesi sladoled Čudnovato vruć Moj! Saginjem glavu I jedem te odozdo Sladoledu moj Jedinstveni! Polako Dok mi pališ Pohlepna usta Jezik mi žariš Požudu vatre Kapljicama znoja Gasiš! Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 21:17 - Budi (34) - Iskren - #

photo by T Da me bolje vidite!

- 07:16 - Budi (23) - Iskren - #

18.02.2007., nedjelja

photo by T Ma zašto trči...?

- 07:16 - Budi (19) - Iskren - #

17.02.2007., subota

Photo by misko Dobro jutro svima, koliko god vas ima!

- 07:11 - Budi (21) - Iskren - #

16.02.2007., petak

- 13:45 - Budi (22) - Iskren - #

photo by misko Molim teee....

- 07:00 - Budi (16) - Iskren - #

15.02.2007., četvrtak

photo by misko Dobro jutro! Idemo li...? POGLEDAJTE: Pokolj dupina

- 07:51 - Budi (37) - Iskren - #

14.02.2007., srijeda

Praskozorje

photo by sherpet Praskozorje Tračak me topline miluje po obrazu i na trenutak pomišljam kako su to njeni prsti. Zatim san ustukne pred buđenjem, povuče u neznano gdje i shvatim da se budim u samo praskozorje zimskog jutra. Ne snalazim se. Još sam napola pospan i kroz bolnu i tešku maglu sjećam se ludog provoda, moglo bi se reći orgije. Pilo se i pušilo u kombinaciji, nemilosrdno, ne štedeći se ni malo i sad plaćam danak razuzdanosti. Kroz slijepljene kapke, koje sa mukom otvaram, nazirem obrise u polutami sobe i shvaćam da nisam na uobičajenom mjestu, tamo gdje bi trebao biti, u svojoj sobi, u svom uskom krevetu, za kojeg me Mina moli da bacim i kupim drugi, širi, mnogo širi, na kojem ćemo moći izvoditi vratolomije, koje neobično volimo. Mina. Žena od gume. Tek je zagazila u tridesetu i luda je za seksom, koji ona sasvim pogrešno naziva ljubav. Mina bi se tucala i na vrhu igle, samo kad bi netko drugi otrpio bol koji bi igla pružala, jer Mina se užasava boli, Mina se užasava i svakog napora. Mina je vragolanka-gotovanka. Svakog jutra, kad bi noć provela kod mene, u mojoj sobi, na mom uskom samačkom, moglo bi se reći asketskom krevetu, donosio bih joj kavu na krevet, dodavao joj cigarete, prinosio upaljač i strpljivo trpio smrad dima, jer nepušač sam, i čekao bi, čekao da se Mina sjeti reći riječi zahvalnosti zbog moje pažnje. Nisam dočekao i jednog mi je jutra sinulo, onako iz čistog mira, dok sam liječio gadan mamurluk ispijajući ledeno pivo, kako to nikada neću ni dočekati. Nina prima i uzima sve što joj se ponudi, prima to kraljevskim nepomućenim mirom, jer tako mora biti, misli ona. Isto postupa i sa mnom, uzima me, iscrpi i odlazi uz veselo mahanje ruke i nikad ne znam kad će ponovo doći i pružiti mi svoje tijelo na uživanje. Možda sam i ja nešto tome doprinio, jer strpljivo sam hranio njen egoizam, gladio joj plamenu kosu i odagnao iz njenog života svaku, pa i najmanju neugodnost: mazio sam je, to je prava riječ. Mazio sam svoju Minu, a ona bi od mog maženja prela poput mačke, a oči bi joj blistavo sijale i gledala bi me požudno njihovim zelenilom i pozivala ludim i bljeskajućim pogledom, kojemu se nisam nikada mogao othrvati. Pod njenim sam pozivajućim pogledom gubio samog sebe i postajao slab, možda čak i slabić, sve bi vanjsko prestajalo postojati i mislio bi samo na onaj trenutak, kad će se naša tijela, Minino i moje, spojiti u ljubavnom grču, ublažiti glad koja je sve više rasla, što smo više vodili ljubav. I trajalo je to ni pijano ni trijezno stanje i trajalo, a onda je nešto u zimskoj noći zadrhtalo i sve se promijenilo i gledao sam u svoju Minu, koja odjednom više nije bila moja Mina i koju sam gledao nekim drugim pogledom i zbog kojeg sam vidio Minu onako kako je nikada prije nisam vidio: kao samoživu i sebeljubivu kučku! Bilo je to jučer, bolje reći sinoć, dok smo pijančevali kod zajedničkih prijatelja. Odjednom sam kroz pijanu maglu uhvatio Minin pogled kojim je gledala, ne samo gledala, nego i odmjeravala jednog došljaka u našem društvu i odjednom, usprkos pijanstvu i marihuani koju sam nemilice pušio, istina o mojoj Mini mi bljesne i udari me posred lica, hladnom i vlažnom i neugodnom pljuskom, da sam se zamalo istrijeznio. Ali nisam. Posegnuo sam za bocom i pio, ma što pio, lokao sam i lokao i ... zbog toga lokanja se sada ovako osjećam. Zbog bezumnog pijanstva, u kojem sam se opraštao od Mine, a da ona to nije ni znala, probudio sam se u njenom stanu. Kroz pijanu maglu sjećam se kako su me smijući se nosili niz stepenice u kola i kako sam teturao, dok mi je Mina pomagala ući u njen stan. Čudno, sve pamtim, sve sam razumijevao oko sebe, ali mi tijelo obamrlo i ni trunka snage, o želji za Minom, njenim predivnim tijelom da i ne govorimo, nije ostalo u meni. Uz pomoć jednog prijatelja, Mina me bacila na svoj krevet, prijatelj je smijući se mom pijanstvu otišao, a Mina me pogledala pogledom u kome sam i onako pijan prepoznao goli prezir. - Ništa od tebe noćas! - promrsila je kroz zube i počela se svlačiti, ne obraćajući više pažnju na mene. Mrzio sam je, duboko je mrzio onako pijan i žalio za snagom koja me napustila. Legla je pored mene, gola, pokrila se, a ja sam mislio na njeno vitko tijelo i po prvi je put nisam želio i mrzio sam je zbog toga. Nikada mi ništa nije dala, samo je uzimala. Zašto to tek sada shvaćam? Misli mi svjetlosnom brzinom jure, dok ustajem, polako i bolno, a Mina i dalje mirno spava, gola, na trbuhu, raširenih ruku i nogu. Odlazim u kupaonicu, tuširam se i ponovo oblačim odjeću u kojoj sam spavao. Nije me briga. U kuhinji uzimam pivo, ledeno je i boca je orošena, pa bocom prelazim preko čela i pijem, ali ne pomaže: gorim! Tresem se. Ostavljam bocu na stolu u kuhinji i odlazim u spavaću sobu. Mina leži u istom položaju, na trbuhu, raširenih ruku i nogu. Gledam oko sebe, pogledom tražim, a da ni sam ne znam što, i prepoznajem što tražim onog časa kad to ugledam: uteg težak jedan kilogram, sa kojim Mina vježba. Saginjem se, uzimam ga i držeći ga čvrsto u ruci, još jednom pogledam Minu, njena gola i lijepa leđa, plamenu kosu rasutu po bjelini jastuka. Podižem uteg visoko u zrak i oštrim ga udarcem spuštam na plamenu glavu spavačice, bacajući je u vječni san. Izlazim na ulicu, miran sam, sasvim miran i u trenutku kad stupam na pločnik, sa Istoka se probije žuta sunčeva zraka i obasja mokre ulice, isprane kišom. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:05 - Budi (39) - Iskren - #

13.02.2007., utorak

photo by misko Ah, tu je prošao...

- 16:13 - Budi (19) - Iskren - #

12.02.2007., ponedjeljak

Želim

photo by MRubilo Želim ti po Drhtavom tijelu pisati O žudnji Ugrizima strasti Paleći te dahom Kradući ti mladost Iz očiju ti Svjetlost otimati Sa jezika dodir Slasti otkidati Umotati te u čežnju Onu tvoju I ovu moju Uloviti te u mrežu Žudnjom zvana Zarobiti te u vremenu Imati te zauvijek! Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 17:07 - Budi (36) - Iskren - #

11.02.2007., nedjelja

Ljubavnik

photo by TCGuru Poslušaj me Reče ona Uho postajem Pogledaj me Govori mi ona Oko postajem Priđi mi Zapovijedi ona Korak postajem Zagrli me Moli ona Dodir postajem Ljubi me, ljubi Zapovjedno moli ona Ljubavnik postajem I ostajem! Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 18:45 - Budi (27) - Iskren - #

photo by misko Jako sam radoznala ...

- 07:16 - Budi (27) - Iskren - #

10.02.2007., subota

photo by misko Uzmi me u naručje ... uzmi ...

- 08:00 - Budi (23) - Iskren - #

09.02.2007., petak

photo by misko Dolazi li Vitae...?

- 07:16 - Budi (39) - Iskren - #

08.02.2007., četvrtak

Pred oluju

photo by rlhcedar Pred oluju - Pogledaj - reče mi nostromo i ispruži ruku, pokazujući preko ruba palube, prema horizontu, prema crnim oblacima. - Vidiš li? - Vidim li što? - upitam. - Vidim oblake, a oni mi govore da ćemo kroz koji sat ući u oluju. - A vidiš li na što liči onaj oblak? Bar bi ti morao to vidjeti! Pažljivo se zagledam slijedeći njegovu ispruženu ruku, preplanulu i grubu i dižem pogled preko koštunjavog prsta. Vidim oblake, oblačine, valjaju se prema nama i more se već mreška, vjetar diže, a onda, kad sam već zaustio da pitam o čemu se radi, primjećujem oblak koji nije poput drugih oblaka, poseban je: ogroman je i crn, rubovi mu bijeli i upravo se tim rubovima odvaja od grupe oblaka i baš ti rubovi ocrtavaju lik žene koja ispružena lijeno leži, glave naslonjena na sklopljene dlanove. - Vidim je - kažem i smiješim se gledajući netremice. - Misliš li da mi to ona moja govori nešto? - Ti si skroz poludio! - obrecne se nostromo. - Samo na nju misliš. - A na koga ću misliti? Na tebe, tako dlakavog i ružnog? Smijeh oko nas prasne, pomalo napet, jer svi znamo da ćemo za manje od sata upasti u oluju. I dok užurbano pričvršćujemo sve što se mora pričvrstiti, da nam sa palube ne bi odnijelo u nepovrat more, razmišljam o njoj, o Kristini, o njenoj gustoj i crnoj kosi, o njenom vretenastom tijelu koje se izvija pod mojim, znojimo se i miješamo naš znoj u zajednički potok i nikad nam nije dosta tog ljubavnog ritma, ostajemo gladni i nakon što smo uživali jedno u drugom. Još osjećam miris njene znojne kože, iako je od rastanka prošlo već nekoliko dana. Ležali smo u polutami sobe, goli, nepokriveni, znojni. Vani je padala dosadna kiša i sivi je dan provirivao kroz prozor i obasjavao mutno njenu kožu: vidio sam sitne i biserne kapljice na njenoj maloj i obloj stražnjici. Nešto se u meni pokrenulo, uzdrhtalo, osjećaj nepoznat, nikad do tog trenutka doživljen i naslonio sam se na lijevi lakat i ne skidajući pogled sa vlažnih bisera, priklonio sam glavu prema njima i polizao ih sa napete kože. Nisam ni glavu podigao, a njeni se prsti već upleli u moju kosu, zgrčili se, ali nije mi nanosila bol. Polako me pozivala na poljubac, a u oku joj blistao biser, suza, nalik na onu kapljicu koju sam polizao, slano, slano, baš kao i more. - Volim te - reče mi i poljubi me, a meni utroba zadrhta, jer čitav sam život na moru i mnoge sam žene poznavao, mnoge imao, ali ni jedna mi još ovo nije rekla ovim načinom: njene plave oči potvrđivale su mi istinitost riječi izgovorenih pravo u moje lice. Sreća. Beskrajna sreća se prelila iz tih riječi i poput nabujale rijeke ponijela me dalje, daleko, tamo gdje još nikada prije nisam bio, tamo gdje sam mislio da nikako ne mogu stići, na vrhunac u čije sam postojanje sumnjao. A sad sam se nalazio na samom vrhu, sretan, volio sam i bio voljen i ispunjen i znao sam, da više nikada neću osjećati onu sumornu usamljenost, u onim trenutcima, kad bi se noć spuštala, a ja sa cigaretom u ruci stajao naslonjen na ogradu broda, gledao žarki zalaz sunca i slušao plavi pjev mora i mislio ... od sada ću imati na koga misliti i samo je to postalo važno. Ništa više! Nema više usamljenosti za mene. - Prokletstvo, ne sanjari! - zagrmi mi nostromo u uho, dok sam vezivao posljednji čvor oko bačve ulja za potrebe strojarnice na krmi, koja se već divlje propinjala. - Završi i briši u zaklon! Samo što nije prasnulo! Klimnem i uspravim se gledajući oko sebe: svi su već nestali, sklonili se pred nevremenom, ali se meni nekako ne žuri, volim ovu tminu sa neba koja se spaja sa morem, podsjeća me na Kristininu kosu, gustu crnu, baš kao i oblaci nad mojom glavom. Dok polako hodam palubom koja se propinje ispod mene, smiješim se u sebi: podsjeća me na strastveno propinjanje Kristininog čvrstog tijela. Sve me podsjeća na nju, počinjem shvaćati, dok ulazim u zaklon hodnika i čvrsto zatvaram vrata za sobom. Tišina nakon fijuka vjetra i šuma mora: samo ujednačeni šum strojarnice. Posada sjedi besposleno u salonu. Osim onih na komandnom mostu i u strojarnici. Sjedam i ja i u mislima lebdim u slatko sjećanje, kad ulazi prvi oficir, upravo u trenu kad moj mobitel zasvira, dajući mi tako znak da za mene ima poruku. Iznenađeno, jer bio sam uvjeren kako nema signala, vadim mobitel i čitam: "Volim te!" na njegovom zaslonu, dok napola čujem prvog oficira. - Biti će gadno! - obavještava nas prvi. - Obavještavaju nas da dolazi još jedan udar iza ovog. Još gori od ovog. Pripremite se! Nekako me se te riječi ne primaju i nisam ni svjestan osmjeha koji mi sigurno lebdi na licu i zbog kojeg se nostromo obrecne: - Što se ceriš? - pita me, ali nije ljut. - Je li to za tebe lijepa vijest? U pravu je, mislim i mudro šutim. Upravo sam dobio najljepšu i najbolju moguću vijest i nikakva mi pišljiva oluja neće uspjeti pokvariti dobro raspoloženje. Vraćam mobitel u džep, vadim cigarete, pa se pridružujem općem izbacivanju dima, miran, opušten, sretan. Ne bojim se oluje. Ne bojim se ničeg. Ona me voli. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (42) - Iskren - #

07.02.2007., srijeda

Događaj

photo by Quickshutter Pomiješalo se Meni Stvarno i nestvarno Nestvarni se Iznebuha Događaj stvarno zbio U zagrljaju mi Začudo Plamen strasti zatreperio U obliku tebe Ljepotice Sitan, blag i mio Pa me grije Plamen Koji radost daje Jer nestvarno Gle čuda Postalo je stvarno Dvostruka zavojnica Života Zajednička nit postaje Čudnim imenom Naša Se zove. Stvarna i nestvarna Moguća i nemoguća Za nas predodređena Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (40) - Iskren - #

06.02.2007., utorak

photo by misko Sve sam obavila ...

- 07:46 - Budi (22) - Iskren - #

05.02.2007., ponedjeljak

photo by misko Ma gdje mu se žuri?

- 07:40 - Budi (39) - Iskren - #

04.02.2007., nedjelja

Svaki smo dan ovdje. Uživamo!

- 07:56 - Budi (21) - Iskren - #

03.02.2007., subota

photo by misko Dobro jutro! Jučer smo morali ugasiti komp ...

- 07:52 - Budi (23) - Iskren - #

02.02.2007., petak

[photo by rainmotorsports Lift Vita se zagleda u prepuna kolica krcata namirnicama. Da nije što zaboravila? Ne smije si dozvoliti nemar, nema vremena još jednom odlaziti u kupovinu. Sutra imaju goste, neki poslovni prijatelji njenog Joška i Vita zna, kako se od nje očekuje savršena večera, savršeni ambijent, šarmiranje gostiju... Tri do četiri puta godišnje, njen joj Joško kaže, obično pred spavanje, u intimi spavaće sobe, baš kao što je i preksinoć učinio, progovorivši tiho: - Pozvao sam ih na večeru prekosutra - rekao je izbjegavši njen pogled iznenađenja, pa brzo dodao: - Oprosti, nisam ti ostavio mnogo vremena... zatrpan sam poslom i nekako... Gledala ga je osmjehujući se: toliko mnogo radi, trudi se razgranati posao koji je pokrenuo prije pet godina, daje sve od sebe i trudi se biti dobar muž, pažljiv je prema njoj, još pažljiviji prema djeci, desetogodišnjoj Rei i petogodišnjem Jošku, kojeg su svi od milja zvali Mali. - Ne brini za vrijeme - odgovorila je i osmjehnula se, primijetivši olakšanje na njegovom licu. - Otići ću u onaj novi trgovački centar: čujem kako u njemu ima svega i sve je na jednom mjestu. A prije toga ću pokupiti djecu, povesti ih sa sobom. Uštedjeti ću vrijeme. Otići ću tamo nakon posla. - Lijepo. - Zahvalno joj je uzvratio osmjeh Joško. - Pretvoriti ćeš to u mali i zabavni izlet. Oduvijek si bila maštovita. I evo je sad ovdje, u ovom ogromnom kompleksu, sa prepunim kolicima i dvoje djece sa sobom: Malog je pokupila sa čuvanja, a desetogodišnju je Reu morala čekati ispred glazbene škole, u koju je Rea odlazila na satove klavira. Rea! Misao joj preleti i Vita se čitava strese. Nije vidjela Reu već barem pet minuta, a Rea je u stanju za to vrijeme svašta učiniti. Vita se okrene i spazi Reu, kako stoji nekoliko metara dalje, a izraz joj lica sumnjičav, dok u rukama drži tenisice. Tenisice su bile žarko crvene i posute žutim točkama i Vita se strese od samog pogleda na tu kričavost. - Rea! - oštro, ispod glasa, cikne Vita. - Dođi! Rea ispusti tenisice sa žaljenjem i uzdahnuvši, pridruži se majci i malom bratu, koji se držao za kolica. - Što ti je? - upita je Vita. - Pa imaš tenisica koliko želiš. - Ma samo sam gledala. - Nemamo vremena za razgledavanje - reče joj Vita. - Idemo platiti ovo, pa pravac kući. Nikakvog zadržavanja više! Ne mogu dočekati trenutak da stanem pod vrući tuš. Jedva se držim na nogama. Idemo! Odlučno pogura prilično teška kolica, za koja se vješao Mali, pa požuri prema jednoj od mnogih blagajni. Ide joj na živce čitavo to komešanje oko nje, grozna glazba koja je brujala, tiho, ali nametljivo, bar se tako Viti činilo. Vita odahne kad na blagajni plati poprilično visok račun, pa sa kolicima pođe prema liftu, koji će je dovesti na razinu +3, gdje je parkirala automobil. Lift, velik i siv, sa neizbježnim reklamama na svojim sivo-metalnim zidovima, kao da ih usisa u sebe. Ali nisu ušli svi u sivu prazninu. - A što ti čekaš? - upita Vita, gledajući u Reu, koja oklijevajući stoji ispred ulaza u lift: ruke je duboko zavukla u džepove crvene vindjakne. - Zar ti se toliko dopada, pa želiš ostati. - Idemo drugim liftom - reče Rea, a glas joj odsutan, čudan. - Ne budali djevojko! - reče joj majka. - Ulazi. Već smo prilično vremena potratili u ovoj košnici. - Bojim se. - Čega? - Vita zamahne rukom. - Ovog sivila? - Ne znam - reče Rea i obori pogled. - Idemo drugim liftom. Vita izgubi strpljenje. Bez oklijevanja zakorači prema kćerki, zgrabi je za ruku, pa odlučno, ali bez grubosti, ugura je u lift. - Plašljivica! - reče Mali. - Ti šuti! - Vita mu šaljivo zaprijeti prstom. - Još mi samo treba da se vas dvoje počnete svađati. - Je plašljivica! - ponovi Mali. Vita se pričini da ništa nije čula, pa pritisne dugme lifta +3. Ništa. Vita ponovo pritisne. Uz trzaj, lift se počne uspinjati. Zatim naglo, uz neugodnu trešnju, stane. Zarobljeni negdje između katova, bljesne misao, ali Vita mirnog lica, nema smisla uplašiti djecu, pruži ruku prema dugmetu, ali lift uz trzaj sam od sebe krene. Polako i škripavo. Vita pogleda djecu. Mali se zabavlja tek kupljenom igračkom, ali Rea, Rea je plaši. Vidi svoju senzibilnu djevojčicu kako ukočenog tijela stoji i zuri negdje u samo njoj vidljivu točku. Vita joj htjede nešto reći, ali u tom času lift pomahnita: jurne, ali ne gore, u visine, prema razini koja je bila potrebna Viti, već uz kratak zastoj, bjesomučno zaroni u dubinu. Pa naglo, uz neugodan trzaj, stane. Rea vrisne, a Mali zasuzi, slana mu se kapljica slijeva niz bucmasto lice. - Hoću van - reče. - Sad ćemo izaći - mirnim glasom, velikom snagom volje, reče mu umirujuće Vita. - Nećemo - reče Rea tiho, jedva čujno. - Lift nas neće pustiti. Lift ponovo zaroni, a Vita, suzbijajući želju za vriskom straha, koji je prijetio izletjeti joj iz stisnutog grla, počne panično pritiskati dugmeta, tražeći onaj spasonosni, koji će zaustaviti pomahnitalu limenu zvijer, u čijoj su utrobi zarobljeni. I dok se spuštaju, kako se Viti čini, čitavu ledenu vječnost, lift kao da joj se smije: čudan i nigdje pripadajući zvuk omota se oko njih, stisnutih jedno uz drugo, tražeći sigurnost u blizini, dodiru tijela. Mali Joško sad već glasno, i preglasno, čini se Viti, plače. Nije to više samo plač, prije je to bolni, uplašeni jauk bespomoćnog djeteta, razočaranog što ga nitko ne štiti. I to boli Vitu, u čijim grudima, dok gleda tihu i uplakanu kćerku, počinje rasti bijes pomiješan sa strahom. Mora nešto učiniti! Mora! Prsti joj bjesomučno udaraju po dugmadi lifta, baš kao da lupa po tastaturi, ali lift i dalje ponire. Odjednom uz jezivu škripu stane, zadrhti, a zidovi, sivi zidovi kao da im se približavaju. Vita zna kako je to nemoguće, to je jednostavno ne može dogoditi, događa se samo u filmovima, ali sada vidi zid kako joj se približava. Vita skreće pogled sa zida i zid stane, miruje. Ali lift ponovo mahnita i sad ih vozi gore, u visine, gore, tko zna koliko visoko. I stane, mirno, tiho, gotovo bez trzaja. Vita olakšano uzdahne i pokuša otvoriti vrata, ali u tom trenu opazi da se lift zaustavio između zidova, na međukatu i nemoguće je izaći. Što sad? Kako sačuvati toliko potrebnu mirnoću, kad joj panika vitla tijelom? - Smirite se - reče djeci, pa se odmah ispravi: - Svi se moramo smiriti. Ovo neće potrajati, ne može potrajati... Lift krene, naglo, uz trzaj, bez upozorenja, a zvuk nalik na uzdah, uzdigne se oko njih. Djeca se uplašeno zagledaju u majku i kad Vita shvati kako izbjegava njihov uplašeni pogled, pogled koji je pita, a na koji ona nema odgovora, osjeti strašan bijes koji potisne strah i počne divljom snagom, za koju nije ni znala da se krije u njoj, udarati šakama po limenim zidovima i vikati, vikati, zovući bilo koga u pomoć. Stojeći sa desne strane Vite, Rea joj se pridruži, pa nježnim šakama, nagonski štedeći prste, jer trebati će joj za sviranje klavira, počne i ona udarati po hladnom zidu lifta. I kad su već počele gubiti nadu, nešto zakrči i do njih dopre daleki, uspavani glas, pitajući nezainteresirano: - Što se događa? - Što se događa?! - vrisne Vita prema glasu, oči joj sijevnu a lice zažari: bijes je kuhao u njoj. - A što se ne događa, jebem mu ... Izvucite me odavde! Odmah! Odmah! Lift po tko zna koji put pojuri prema gore i zaustavi se, ovaj put polako i bez one užasne škripe, mirno, kako to već i treba biti. Vita izgura udarcem noge kolica, pograbi sina za ruku i, dok je Rea već trčala van iz tog kaveza, pojuri za njom. Izvan lifta, osjećajući se malo sigurnijom, Vita izvadi stvari iz kolica, ogleda se i tek tada shvati, kako nisu izašli na mjesto gdje su joj parkirana kola. Mora se spuštati, a u lift više ne želi ulaziti. - Idemo pješke! - odluči se i reče glasno. – Ovom se prokletinjom ne vozimo više. Poput kvočke, potjera djecu ispred sebe, pa se zavojitim stepenicama počnu spuštati niz slabo, gotovo nikakvo osvijetljeno stubište. Jeza joj prolazi kičmom, a ruke, prepune tek kupljenih namirnica, jedva izdržavaju težinu. Osjeća podrhtavanje nogu. Konačno stignu na željenu razinu i kad ugleda kola, Vita gotovo na sav glas zahvali svojoj sreći, koja je ipak nije sasvim napustila. Pobaca namirnice u prtljažnik, otvori vrata, pričeka da se djeca smjeste na stražnjem sjedištu, pa se i sama smjesti iza upravljača. Odahne. Napola. A zatim nervoznih prstiju poče kopati po pretincu, mrmljajući nešto sama sebi u bradu. Prsti su joj bjesomučno tražili, tražili … - Mama, što ti je? - upita je Rea, a kad ne dobije odgovor, položi joj ruku na rame. - Mama, što tražiš? - Cigarete - odsutno odgovori Vita. - Tražim cigarete. - Ali mama! - uzvikne Rea. - Pa prestala si pušiti prije dvije godine! Istina je to, prisjeti se Vita, pa po tko zna koji put u proteklih pola sata, pokuša smiriti drhtave ruke. Istina je: ne puši više. Mora se smiriti. - Kući! - reče odlučno. - Idemo ravno kući i više nikada nećemo doći ovdje! Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (35) - Iskren - #

01.02.2007., četvrtak

Neobična žena

photo by anotherday Odlazeći Želi ostati Napuštajući Zadržati želi! Kroz plač Smijeh priželjkuje Uz tugu Sreću dočekuje! Ne gledajući Pogledom traži Ne nadajući se Živi u nadi! Jutrom Tek je nježnost mila U sumrak Lavica silna! Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:10 - Budi (34) - Iskren - #