31.12.2006., nedjelja

SRETNA NOVA GODINA

photo by T Čitate blog "Osvrti", a ja se prezirom osvrćem na godinu koja je na izmaku i bez nade gledam u budućnost iduće godine. Što se tiče naše političke stvarnosti, naravno! Za koju mi se fućka! Ali što se tiče pisanja, biti će jača nego ikada, a kilometri će se samo nizati ispod mojih stopala! Sretnu Novu godinu svima žele Lori i misko!

- 06:30 - Budi (27) - Iskren - #

30.12.2006., subota

photo by T Kako se lijepo provodimo u "Hemingvej" baru! Kolačići su im izvrsni!

- 07:58 - Budi (22) - Iskren - #

29.12.2006., petak

photo by T Vrijeme je za spavanje.

- 07:05 - Budi (26) - Iskren - #

27.12.2006., srijeda

Šapat noći - 200-ta priča

photo by tmph Mislim kako 200-ta po redu priča zaslužuje mali osvrt, jer ovo su ipak OSVRTI, zar ne? 28.05.05. napisao sam prvu priču, "Bojana", ako se ta kratka crtica uopće i može nazvati pričom. A vidite do kuda sam dogurao! 200 priča! U vremenskom razdoblju od godine i šest mjeseci. Mnogo vam hvala svima, jer bez vaših komentara, vaše podrške, sigurno ne bih uspio u tome. Šapat noći Sve to nekako predugo traje: odlučio sam to prekinuti. Istjerati sve na čistac. Ne smijem dopustiti da igra skrivača traje i traje. Možda to odgovara Andrei, ali meni nije nikada odgovaralo. Volim stvari izvesti na čistac, pa što bude da bude. Neizvjesnost me ubija, polako i mučki. Andrea mi previše vrda, koleba se, migolji. Neću joj dopustiti otegnuti to u nedogled. Važem pištolj u ruci, moj ratni trofej. Težak je to poluautomatski pištolj, "Browning", M1911, iskušan u mnogim ratovima koje su vodili Amerikanci, počevši od Prvog, sa kojim su se nadali prekinuti sve ratove, pa do za njih, Amere, stresnog Vijetnamskog rata. Kako je to pouzdano oružje dopalo u ruke onog čede, kojeg sam smaknuo u zimskoj noći, i zbog nečeg pretresao, što nikada prije nisam radio i pronašao "Browning" u njegovoj torbici, zajedno sa nekoliko konzervi, pitanje je koje se i dan danas znatiželjno javlja u mojim mislima. Možda je imao nekog svog u Americi? Gledam u "Browning" kao da će mi crni metal odgovoriti. Ali on šuti, ne govori o svojim djelima, kojih je sigurno bilo mnogo. O takvim se djelima šuti, u normalnom društvu. I u mojim je rukama poprilično djelovao. Volio sam ga držati ispod jastuka, u bolnici, potajno, jer znao sam da bi mi ga oduzeli. Ne bih mogao bez njega. Pomaže mi izdržati. Od one hladne noći daleke '93, kad je postao moj, ne razdvajam se od njega. Njegov mi tamni sjaj ulijeva povjerenje. Dosta sanjarenja, moram krenuti. Prema Andrei. Sjećanja na one lude noći neće mi pomoći. Krikovi mi i dan danas odjekuju u glavi, a strah se vraća. Poludjeli me snovi opsjedaju. Jedino što je dobro iz tih noćnih mora proizašlo, jest upoznavanje Andree. Počelo je prije šest mjeseci ... ... ljeto samo što nije počelo, osjeća se u zraku, sve već treperi u iščekivanju vrućina. Koje samo što nisu stigle i počele pritiskati grad. - Koliko već dugo traju ti snovi? - pita me liječnik, mršteći sive obrve iznad koščatog lica. - Dugo - odgovorim mu. - I predugo, ako se mene pita. I nisu snovi, nego jedan te isti san, koji se neprekidno ponavlja. - Hm - kaže on i gleda u neke papire razasute po stolu. - Poslati ću te u bolnicu na razgovor sa psihijatrom. - Nisam lud! - Nisam ni rekao da si lud! - oštro reče liječnik i podigne pogled sa svojih papira, pa ga uperi u mene, poput dvocijevke. - Zašto tako reagiraš? Nitko te ne smatra ludim. Ohladi malo. Prošao si poprilično ratišta, nešto je ostalo u tebi. Nastojati ćemo to izvući iz tebe, razjasniti tvoje, kako sam kažeš, sumanute snove. Kad ih objasnimo, biti će ti bolje. Ali moraš surađivati sa nama. - Surađivati ću - kažem pomirljivo: što mi drugo preostaje? - Ali neću ležati u bolnici, zar ne? Dosta mi je bolnica. - Nećeš - umiri me liječnik. – Odlaziti ćeš u bolnicu tri puta tjedno na razgovore, na psihoterapiju. Dobro će ti činiti. Evo ti uputnica i budi iskren tamo. Nemoj se junačiti i ne odgovarati iskreno. Budeš li iskren, možda i uklonimo probleme koji ti zagorčavaju život. Jesi li oženjen? - Nisam. - Kako to? - Liječnik se smješka i vrti glavom. - Imaš četrdeset i osam i krajnje ti je vrijeme skrasiti se. - Koja će me ovakvog? - pitam ustajući i pokazujući na prazni rukav košulje, gdje je nekada bila lijeva ruka. - I koja bi uz to još htjela slušati moje urlike u noći? U bolnici me šalju od vrata do vrata, dok u meni kuha. Konačno mi kažu ono što i sam naslućujem. Nitko nikada nije tamo gdje bi trebao biti. - Nema liječnika kojemu ste upućeni - kaže mi sestra, visoka, mršava, orlovskog lica. - Doći će za dva sata. - I što da ja radim? - pitam je bijesno, a u meni kuha: jesmo li se zato borili, da bi nas sad ...prekidam misao i svom se snagom nastojim smiriti, ne raditi scenu. - Hoće li doći za dva sata? Doktor? - Prošećite do knjižnice i tamo pročitajte novine - uputi me ženski orao, oštrim i brzim riječima i pogledavajući na sat. Žuri joj se, ima mnogo posla. Odlazim, prateći strelice naslikane na zidu i ulazim u knjižnicu koja je, primjećujem brzim pogledom, prilično dobro posjećena. - Mogu li vam pomoći? - smiješeći se reče mi knjižničarka: oko trideset i pet godina, srednje visine, smeđokosa i blagih smeđih očiju, koje me upitno gledaju. - Bilo koje novine - kažem tiho i tako je počelo ... ... onog dana prije šest mjeseci, prisjećam se dok zaključavam vrata stana, trpam ključeve i džep i krećem niz stepenice. Za jedan sat ću stići u bolnicu, biti će oko devet ujutro i u knjižnici u to vrijeme obično nema nikog. Moći ću na miru, neuznemiravan, razgovarati sa Andreom. Shvatiti će me, siguran sam. Ako ne ... onda ništa više nije važno. Volim je i znam da i ona mene voli. I zato me ljuti njeno nerazumno ponašanje, oklijevanje da prizna svoje osjećaje. Ne govori o njima, osjećajima. A ja bih želio da govori o njima, kao što joj ja govorim o svojim osjećajima. Zašto ona to izbjegava? Kad sam je uspio nagovoriti na prvi zajednički izlazak, mislio sam da će sve ostalo proteći glatko, klizeći, kao što je glatko protekao i moj mucajući poziv na zajednički izlazak. Nagnuo sam se prema njoj ... ... Andrea je sjedila na svom uobičajenom mjestu i slagala neke knjige i kad je ugledala moju sjenu, uspravi glavu, a smeđe joj se oči rašire. - Uplašio si me - reče, mekano i tiho, što sam jako volio kod nje: uvijek govori tiho i glas joj mekan poput pamuka. - Tako si se iznenada stvorio ispred mene. - Oprosti - kažem joj blago, koliko god sam mogao blaže. - Nisam te želio uplašiti. Želim te pozvati da izađeš sa mnom. Već je mjesec dana poznajem dolazeći na razgovore sa psihijatrom i sudjelujući u radu grupe na psihoterapiji. Jer nisam usamljen, ima nas još koje progone snovi, sjećanja … svega se naslušaš ovdje, dok neki od momaka drhtureći i lutajući pogledom po prostoriji, govori o svojim mukama. Mjesec dana viđam Andreu i sad sam se odlučio pozvati je na izlazak. Nekako sam uspio skupiti dovoljno hrabrosti. Šuti, a u meni nestrpljivost raste. Nestrpljivost i strah da će me odbiti. Što onda? Ako me odbije? Kako otrpjeti mirno takvo poniženje? Pa ovdje sam tri puta tjedno, dok čekam na psihića kojemu brbljam o svom ludom snu, košmaru, bolje je reći i ako me odbije, viđati ću je, a to neću moći podnijeti. Kako dolaziti u knjižnicu mirno, sa spoznajom da me odbila? - Jako sam zauzeta - oklijevajući reče Andrea i rukom prolazi kroz gustu i smeđu kosu. - Imam dijete, samohrana sam majka ... - Vratiti ćemo se u pristojno vrijeme - nastojim je nagovoriti: silno želim izaći sa njom, biti u ženskom društvu, zaboraviti na onaj ludi san, san koji mi razara živce i poslije kojeg se budim u noći i širom otvorenih očiju zurim u tamu, ali ne vidim tamu; vidim komade ljudskih tijela razbacane posvuda po zelenoj travi, na sada pitomom polju, polje koje je prije samo sat vremena bilo podivljalo bojište puno trešteće pucnjave, urlika ljudi, onih ranjenih i onih ustrašenih i onih bijesnih, urlik je postao zajednički i protestirajući se dizao prema ravnodušnom nebu, urlik protiv ratnog bezumlja, dok smo ginuli i patili, patili i ginuli, gledajući ljude koje smo voljeli kako se gase, prestaju biti među nama, tek tako, dok zapucketaš prstima, prešli su na neku drugu stranu i mi ih vidimo, ali nisu sa nama i neće više nikada biti. I nema ničeg lijepog u smrti, ni u herojskoj smrti, ni u bilo kojoj smrti! Samo strah nad glavama nam visi, samo strah i ništa više, pa čak i nad onim najhrabrijima među nama, strah … svima nam je zajednički, nama, a i onima sa druge strane, protiv kojih se borimo. - Što ti je? - pita me Andrea. - Blijed si, sasvim blijed. - Bojim se da ćeš me odbiti. Nije me odbila. Izašli smo zajedno tu jednu večer i bio sam sretan. Ali bila je to samo jedna večer, jedna jedina večer sa njom, njenim mirisom, kosom koja je blistavo sjajila pod mojim pogledom. I dalje je Andrea bila ljubazna prema meni, poslije one nezaboravne večeri, ali nekako i daleka, strana, nije bila to ona žena sa kojom sam proveo lijepu večer: kao da me držala na distanci. - Što se dogodilo? - upitam je, dok čekam na knjigu, a prije razgovora sa vojnim psihijatrom. - Mislio sam, da smo se lijepo proveli. - Pa i jesmo, ali ... - Pa zašto onda ovako? Kao da sam ti neprijatelj. - Ne govori sa mnom vojničkom terminologijom, molim - reče Andrea, a licem joj preleti osmjeh koji sam toliko volio. - Rekla sam ti, ne mogu se vezati, imam dijete ... - Je li to zbog ovog? - upitam je i mahnem praznim rukavom ispred njenog lica. - Ne budi glup! - otrese se ona. - Znaš da to nije razlog. Nisam spremna vezati se u ovom trenutku. - Kad ćeš biti? - Kakvo je to sad pitanje? I tako iz dana, pitam, ona odgovara, ali ništa ne kaže, a moja žudnja raste i raste. Ljubazna je prema meni i to mi daje snagu, istrajnost. Uvijek mi se lijepo nasmiješi dok mi preporučuje neku knjigu. Živim za te osmjehe. Zbog toga mahnito čitam knjige i razgovaram sa Andreom o njima. Mnogo je pročitala i o svakoj knjizi ima mišljenje. Dok govorimo o knjigama, kao da sve drugo nestaje: postojimo samo nas dvoje i svijet mašte o kome razgovaramo i razgovaramo. Znam da me voli. Zar bi razgovarala sa mnom toliko, da joj nije stalo do mene? Mora da joj je stalo, siguran sam u to. Volio bih joj pružiti maštu o kojoj razgovaramo, ali ona ... kao da nešto čeka ... ne znam ... ... što misliti, čak ni sad, dok čekam autobus na ledenom pločniku, dok bura zavija i hladno je hladno, a ja, usprkos hladnoći, osjećam kako se znojim. Stišćem desnom i jedinom preostalom rukom "Browning" u džepu i to me smiruje. Lijevu sam ruku zauvijek ostavio na onom prokletom polju, kad … Tjeram misli … Gladim dršku pištolja, ulijeva mi snagu. Znam da ću izaći kao pobjednik u razgovoru sa Andreom, shvatiti će što osjećam, shvatiti će kako mora odgovoriti na silinu takvih osjećaja. Kakvo li je to uzbuđenje! Sve treperi u meni, drhtim od napetosti, od iščekivanja. Kojeg ću danas privesti kraju, jer dosta je bilo i previše je bilo čekanja. Ne želim više sam se buditi u noći poslije onog prokletog sna, koji mi svaki put otkine komadić duše i baci je na smetlište. Želim se radovati životu, buditi se uz voljenu ženu, sanjati nju i djecu, našu djecu, a ne ... siguran sam, kad bi ona ležala u noći pored mene, kako bi to spriječilo onaj ludi san da me posjećuje, vratio bi mi se mir, spokoj, i mogao bih ponovo uživati u mirnim noćima. Autobus konačno stiže i puštam putnike da svi uđu u njega prije mene: ulazim posljednji i krećem na sami kraj autobusa. Hvatam ravnotežu hodajući uzdrmanim autobusom, koji se uključio u promet, ali ne vadim ruku iz džepa, nježno milujem sada već topli i vlažni metal. Vlažan je od mog znojnog dlana. Noćas mi se prokleti san vratio, ponovo me posjetio, pa sam sjedio u krevetu, u hladnoj sobi i osluškivao šapat noći. Tihi krikovi umirućih. Stenjanje. I miris. Miris se krvi raširio lebdeći na ledenom zraku i draškao mi nosnice. Posegao sam rukom pod jastuk i zgrabio držak "Browninga", a miris je krvi, koji me izluđivao, nestao, nije ga više bilo. Bacao sam poglede na mjesto gdje je nekada bila moja ruka. Lijeva. Nema je, nestala je zauvijek. I sjećanje na onu divljačku bol, dok sam gubio ruku, ostajao zauvijek bez nje, ponovo je tu, u noći, u tišini, šapuće. Tresao sam se u krevetu, očekujući, napet. Ništa. Ništa se ne događa. Tišina. Tišina koju nisam mogao podnijeti. Sa pištoljem u ruci ustao sam i stao pored širom otvorenog prozora. Hladni je zrak naprosto udarao u mene, ali prijao mi je. Dočekivao sam ga sa zahvalnošću, dok je hladio moje vrelo i znojno tijelo. Polako sam se smirivao, prestajao misliti na raskomadana tijela, koja su letjela zrakom oko mene, jer onog su kobnog dana tukli po nama bacačima i topovima, a mi bili na prokletoj čistini, nigdje stabla da se skloniš, samo čistina, rasprostrla se ispred nas, a po nama se osulo plameno i podivljalo nebo ... i onda bol me okupala, čitava lijeva strana tijela urlala mi od boli, a zatim ništa, mrak, zaborav. Disanje mi se od zahuktalog polako smirivalo, postajalo mirnije, dok mislim na one dane provede u znoju, u bolnici, okružen pažnjom, a nikada se ne osjećajući toliko usamljen, napušten u svojoj boli. Misao mi odleprša prema njoj, prema Andrei: da je ona pored mene, ne bi bilo ovog sna, ni mirisa krvi, ne bi bilo ničeg sličnog. Moram je dobiti, mora biti moja pod svaku cijenu. Sa iznenađenjem shvaćam kako smo stigli ispred bolnice, pa izlazim sa ostalim putnicima. Palim cigaretu i čekam ispred bolnice. Čekam da se smirim, da me napusti nervoza. Želim biti miran dok razgovaram sa njom. Gledam gore, visoko prema trećem katu, gdje se nalazi knjižnica. Zurim u visoke prozore u nadi da ću ugledati njen lik. Nema je, sigurno sjedi za svojim stolom i čita neku knjigu. Još jednom milujem držak pištolja, za sreću, to već godinama radim i krećem. I pomaže mi, smiruje me. Više nemam što čekati. Pištolj će mi donijeti sreću, osjećam. Eno je, na njenom uobičajenom mjestu, smeđa joj kosa predivno sja na jutarnjem suncu, koje je upravo počelo prodirati kroz zatvorene prozore. - Kako? - pita Andrea začuđena. - Pa nemaš danas seansu. - Došao sam vidjeti tebe - kažem joj i milujem topli metal u džepu, crpim snagu iz njega. - O, nemoj opet! - kaže Andrea molećivo. - Toliko smo puta to prežvakali. Štrecnula me ta njena rečenica, ali ničim ne pokazujem povrijeđenost: biti ću miran, biti ću popustljiv. Neću se vrijeđati i pogotovo neću prasnuti. - Znam da nisi ravnodušna - kažem joj i naginjem se preko pulta prema njoj. - Želim te pored sebe. - Sad je dosta! - uzvikne ona i prvi je put vidim ljutitu, lice joj zažareno, a oči sijevaju. - Što ti je? Jesi li lud? Po pogledu joj vidim kako je istog časa, kad je izgovorila rečenicu, shvatila što je rekla. I požalila. Možda čak i malo uplašila. - Možda jesam - kažem joj mirno. - Ako voljeti nekoga znači biti lud. - Ovo mora prestati! - reče Andrea i kreće prema vratima knjižnice, prema hodniku kojim prolaze medicinske sestre. - Ovo je prevršilo svaku mjeru. Moraš prestati sa time. U hodniku, tik ispred vrata knjižnice, zaustavlja se jedan od bolničara i gleda radoznalo u nas. Osjećam njegov pogled koji me probada i čvrsto stežem "Browning", dlan mi je sasvim sklizak zbog znoja. Čitavo mi se tijelo nekontrolirano znoji. - Imate neprilika? - pita bolničar Andreu. - Ovaj vam dosađuje? Kao da me pljusnuo kad je rekao "ovaj". Gledam ga bijesno i tresem se. Tko je on? Što hoće? Zašto se petlja? - Da, dosađuje mi - odgovori mu Andrea. Gledam je iznenađeno i povrijeđeno: zar zbilja ovo doživljava kao dosađivanje? - Čekaj malo ... - kažem. - Što imate u ruci? - prekida me bolničar. Gledam u njega sa nerazumijevanjem. Ne razumijem zašto to pita. Ne razumijem više ništa. Osim da gubim Andreu, da mi izmiče, nestaje, postaje nedostižna. I još više željena. - Oružje! - kaže bolničar i korača prema meni. - Ima oružje! Začuđeno i smeteno vadim ruku iz džepa, gledam u "Browning" koji mi je prijatelj, nije oružje, a bolničar me snažno udara po ruci i izbija pištolj iz nje. Ne boli me udarac, ali me boli Andrein vrisak. Koji odaje njen strah. Boji se. Zar se mene boji? Ne mogu to podnijeti. Ne mogu ... - Htio je pucati u vas - govori bolničar, saginje se i uzima pištolj, sestre u hodniku me razrogačenih očiju gledaju, Andrea, moja Andrea vrišti, vrišti ... Ne mogu to više podnijeti. Nikada je ne bih povrijedio, nikada! Ne Andreu! Sve krivo tumače! Svi ti vrišteći glasovi stopili se u jedan i urlaju u meni i odjednom znam kako više nikada, baš nikada neće prestati, uvijek će biti tu, u meni, i uvijek će urlikati i uvijek mi nanositi bol, a meni je dosta i boli i urlika koji je prate. Ne mogu više. Dosta je. Previše. I boli i urlika! - Držite ga! - viče bolničar. Ali ne može! Ni on ni nitko drugi. Ništa me više ne može zadržati, dok jurim snažnim koracima i bacam se u zrak, prema velikom prozoru i letim uz lom stakla u zagrljaj vječnosti, prema miru. - Nije - odgovori Andrea na pitanje liječnika. - Nije nikada prije bio agresivan. - Pa što se onda dogodilo? - pita liječnik. - Ulazi u biblioteku naoružan i prijeti i zatim se baca kroz prozor. I to je sve? - Gospodine doktore! - pozove ga bolničar, onaj koji je oteo pištolj potencijalnom ubojici. - Molim vas, pogledajte. - Što da pogledam? - Pištolj nije pun - kaže bolničar tiho. - Nema metaka u njemu. Prazan je! - Sve nerazumljivije i nerazumljivije - promrsi liječnik. - Ti ratni veterani! Tko zna što proživljavaju u svom duhovnom svijetu? Nitko mu ne odgovori. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (45) - Iskren - #

26.12.2006., utorak

photo by misko Spremaju mi klopicu! Baš me zanima, je li ostalo što piletine, bila je tako dobra!

- 07:12 - Budi (23) - Iskren - #

25.12.2006., ponedjeljak

photo by misko Zašto me gleda kroz ovu stvar?

- 07:10 - Budi (23) - Iskren - #

24.12.2006., nedjelja

photo by misko Danas je gužva ovdje!

- 08:04 - Budi (39) - Iskren - #

23.12.2006., subota

photo by T Zašto mi ne otvori?

- 07:38 - Budi (14) - Iskren - #

22.12.2006., petak

photo by misko Pozdrav svima!

- 08:41 - Budi (21) - Iskren - #

21.12.2006., četvrtak

photo by misko Dobro jutro svima! Vidim i čitam kako ste se dobro zabavili, a s vama i mi, pa ću vam otkriti kako je prva verzija pjesme moja, ali se i Tixi malo s njom poigrala, pa je druga pjesma na taj način postala njena, jer nosi Tixin prepoznatljivi pečat. Rezultat je ovakav: Tixi ili druga verzija pjesme pobijedila je dobivši 9 glasova i to od Aurorise, U prolazu, Aquaria, Greenfrog, Fields of gold, Maslackica, Mendula, Pegica, Sićušna Plava Iskra. Misko ili prva verzija, koja je izvorno moja, a koju je Tixi obradila na svoj poseban i prepoznatljiv način, dobila je 5 glasova i to od Kora-kri, Lina, Daniela, Katrida, Irida. Neutralni su bili Rusalka, Necutako, Brunhilda, Magićna Noć. Zahvaljujemo svima na učestvovanju u ovom malom natječaju. Glavni i odgovorni član žiria, Lori, proglašava Tixi pobjednikom!

- 08:15 - Budi (14) - Iskren - #

20.12.2006., srijeda

Otvaranje

photo by metatate Evo malo zabave: ovdje imate dvije pjesme, ili jednu malo različitiju od druge, kako vam drago. Izaberite, koja vam se verzija više sviđa:ona koja se nalazi pod brojem 1 ili verzija pod brojem 2. Ugodan dan svima. Hvala vam! 1 Otvaranje Otvaram oči Buđenje Otvaram prozor Pogled Otvaram vrata Izlazim Otvaram um Učim Otvaram čula Primam Otvaram misli Govorim Otvaram srce Volim Otvoreno živim Drugačije ne znam. 2 Otvaranje Otvaram oči Budim se Otvaram prozor Vidim te Otvaram vrata Prilazim ti Otvaram um Upoznajem te Otvaram čula Osjećam te Otvaram usta Govorim ti Otvaram srce Volim te Otvoreno živim Drugačije U životu Ne priznajem. Copyright © 2006. by misko-nearh i Tixi- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (22) - Iskren - #

18.12.2006., ponedjeljak

Drhtaj

photo by notbiscuit za one koje to doživljavaju, posebno za K... bez koje ove priče ne bi bilo Drhtaj Ingrid otključa vrata stana, nespretno i polako: u lijevoj ruci nosi trogodišnjeg sina, koji je zaspao prilikom avanture kupovanja, i njoj nije ništa drugo preostalo, nego da ga ponese, dok je u drugoj ruci nosila prepunu torbu raznih namirnica. Sinčić joj postajao iz dana u dan sve teži, što ju je, naravno, radovalo, ali to je ujedno značilo i svakodnevnu torturu nošenja malog pospanka: nije se usuđivala malog ostaviti samog u stanu, dok ona ne obavi svakodnevnu kupovinu, a Ivan se nalazi na poslu. Kad bi se njemu nešto dogodilo ... nije smjela ni pomisliti na tu mogućnost. Pažljivo, polako i gotovo nečujno, Ingrid uđe u stan, pa balansirajući sa živim i dragocjenim teretom, odloži prepunu torbu sa namirnicama. Malog odnese u spavaću sobu i nježno ga položi na krevet. Trenutak je stajala nad njim, nježno se osmjehujući gledajući njegove zarumenjele i bucmaste obraščiće, ali taj trenutak brzo prođe. Ima toliko toga za učiniti. Pokrije sina dekicom i izađe iz sobe. Ingrid stoji nagnuta nad sudoperom i čisti ribu koju je prije dva sata kupila na tržnici. Miris joj ribe priziva joj u sjećanje davnašnji događaj i mami joj osmjeh na duguljastom licu. - Vidi ovaj komad! - viče Ivan i ponosno joj pokazuje ribu koja se koprca na udici, ali nema joj spasa. Ingrid leži u hladovini, vraški je vruće, prevruće, pa uživa u sjeni stabla, u mirisu mora i spržene trave, koja je sasvim smeđa zbog velikih vrućina, koje vladaju tog ljeta. Sretna je, dok gleda u Ivana, koji peca sa stijene i začudo, ima sreće. Preplanu, mlad, snažan, lijepo poput božanstva. - Večeras ćemo jesti svježu ribu! - viče Ivan prema njoj i smije se smije, divan mu je osmjeh i Ingrid se sva topi pod njime. - A poslije ribe ... - Što ćemo poslije ribe? - prihvaća Ingrid igru, pita i podiže se u sjedeći položaj: još malo i morati će u more, vruće je, vruće i postaje još više vruće, ako je to uopće moguće. - Piti vino! - odgovara Ivan, ali mu razuzdani smijeh govori o drugim namjerama. Trenutak sreće u vrućini. Neće ga nikada zaboraviti, taj trenutak savršene sreće. Odlučili su započeti zajednički život i svaki je dan bio uzbudljiv za Ingrid, na neki novi i izazovni način. Nešto šušne i Ingrid se uplašeno, gotovo panično, okrene i pogleda prema vratima. Tada shvati kako šum dopire kroz otvoreni prozor sa ulice, pa se ponovo udobno smjesti i vrati sanjarenju, uz uzdah olakšanja. "Uplašena i umorna", misli Ingrid ustajući i prilazeći kuhinjskom prozoru. "Uspio je u nepune četiri godine ubiti volju za životom u meni. Zašto? Što mu se dogodilo, da je odjednom postao ravnodušan, leden, što me boli više nego da je okrutan. Jesam li ja kriva? Jesam li? Griješim li u nečemu?" Udaljavanje, kako to Ingrid zove, počelo se događati odmah po rođenju djeteta. Ivan joj nije prilazio, nije je dodirivao, nestali su oni jutarnji poljupci, nježno maženje, sitne pažnje. A kad mu je šest mjeseci nakon porođaja pokušala reći kako joj nedostaje, kako je dovoljno, pa čak i više nego dovoljno vremena prošlo i da joj je potreban i da ga želi i da ... Za čitavo vrijeme njene duge žalopojke, u kojoj je ne stideći se nimalo, razgolitila svoju dušu, Ivan ju je mirno, gotovo netremice gledao, ne prekidajući je. Ništa nije sačuvala za sebe, sve je izašlo na svjetlost dana, svaka njena želja, svaka nada: iskrenošću i bezrezervnim povjerenjem predala mu se na milost i nemilost, njemu, kojemu je vjerovala i zbog kojeg je sve napustila i sa kojim se nadala izgraditi miran i sretan zajednički život. - Je li to sve? - upitao je Ivan hladno, kad je završila i pogledala ga u hladne oči i tada je shvatila, kako njene muke tek počinju. - Imaš li još što reći? Nije imala, nije htjela više ništa reći. Čemu? Ustala je i napustila prostoriju u kojoj se vodio razgovor. Samoća. Od sada joj je samoća prijatelj. I upravo kad bi se navikla na samoću, on bi zahtijevao svoje pravo supruga i uzimao je hladno i bešćutno i primoravajući je zbog toga da se osjeća prljavom. Istog trena, kad bi se svalio sa nje, Ingrid bi jurnula u kupaonicu. Nije komentirao, nikada ništa nije komentirao. I to ju je više boljelo nego da su se svađali, pa možda čak i tukli. Ravnodušnost. Činilo joj se, kako Ivan sve prima ravnodušno, nju i sina i čitav život oko njih, na sve gledajući sa nekim dalekim i hladnim prezirom. A ona je željela i trebala nježnost i toplinu. Samo to. Drhtaj joj protrese mršavo tijelo: začuje poznati zvuk i pripremi se za susret, navuče masku ravnodušnosti. Ivan je stigao. Zajednički život se nastavlja. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 17:29 - Budi (25) - Iskren - #

photo by T Pogledajte tu usredotočenost! Znate li što gleda? Gleda mene, kako pečem palačinke.

- 07:09 - Budi (14) - Iskren - #

17.12.2006., nedjelja

photo by T Vidite li, koga sve srećem na šetnji?

- 07:00 - Budi (23) - Iskren - #

16.12.2006., subota

photo by misko Pozdrav svima! Sa jutrošnje šetnje parkom i uživanja u kavi.

- 12:21 - Budi (11) - Iskren - #

14.12.2006., četvrtak

Ostavljena

photo by marbo Ostavljena Neće plakati. Biti će čvrsta. Ovog puta. Sada. Neće mu dozvoliti da uživa u njenoj patnji, jer Dunja upravo to sluti: Emil se hrani njenom patnjom. Odjednom joj to postalo kristalno jasno i čudi se samoj sebi, kako ranije nije shvatila tu gorku i poražavajuću činjenicu. Ali ima tako malo iskustva, uopće ni nema iskustva, osim sa Emilom, popravi se u zbrkanim mislima. - Pa dobro - reče mirno, ali je u svojoj uzburkanoj unutrašnjosti bila sve prije nego li mirna. - Ako si tako odlučio ... - Tako sam odlučio - odgovori hladno Emil. Dunja se lecne na njegov ton: nije znala kako je njen Emil, koji više ne želi biti njen, sposoban za takvu hladnoću. Gleda u Emilovo mršavo lice, koje je toliko puta milovala, a koje sada djeluje tako daleko, strano, nepoznato. Mislila je, kako je u ovih devet mjeseci, koliko poznaje Emila, vidjela i upoznala sva njegova lica i raspoloženja. Ali nije bilo tako i to ju je uplašilo: što li se još nepoznatog krije u tom mladiću, kojeg je nesebično voljela, kojeg i dalje voli i kojemu se sa punim povjerenjem dala, vjerujući i njega. Vjerujući u njih. Njih? Pa nikada ni nismo bili "mi", sine joj odjednom i tuga je preplavi. Nikada ... - Vjerovala sam ti - reče tiho, jedva čujno, ne mogavši zadržati riječi koje su je gušile u grudima. - Pa što ti hoćeš, Dunjo? - upita je Emil razdražljivo. - Tebi je šesnaest, meni osamnaest! Tek smo se rastali od djetinjstva, a ti mi kažeš kako ćemo i sami imati dijete. Pa ti si luda! Kako si mogla i na trenutak pomisliti, da će me to obradovati? - Nisam mislila ... – zamuca ona u želji mu objasniti ono što se objasniti ne može: svoju bezgraničnu ljubav i bezgranično povjerenje, koje je gajila prema njemu. - Baš tako! - prekine je Emil povisivši ton. - Nisi mislila! I to je to! Sada čini što znaš i kako znaš. - Pa dobro - reče Dunja još jednom. - Onda se više nema što reći. - Točno! - reče Emil. - Nema se više što reći. Dunja klimne, smeđa joj se kosa zatrese, a zelenkaste oči potamne od bola, pa brzo okrene glavu. Neće mu pokazati svoju bol! Osjeća Emilov pogled na sebi dok se udaljava od njega, izlazi iz parka u kojem su se sastali i u kojem su se prvi put poljubili. Bože, kako li je samo bila sretna tada! Kupala se u toploj sreći svakoga dana. I neprestano željela njegove poljupce … Dunja zatuče ruke u svoj crni kaput, pa zamišljenog pogleda prijeđe ulicu i počne se spuštati u sam centar grada. Gdje sada? Kući? Nikako! Kući više ne smije. Kako reći roditeljima da je trudna? Otac će je ubiti! Koliko ga je puta slušala kako grmi protiv mladih ljudi, nazivajući ih svakakvim pogrdnim imenima. Nije štedio ni svoju vlastitu ženu. Kad bi popio koju čašu više, znao je urlati svakojake riječi, a riječ "kujo", često bi lebdjela oko njega, poput zaštitnog znaka. Kujo ovo i kujo ono. I nju će od sada zvati kujo. Može li to podnijeti? Dunja zastane, čekajući slobodan prijelaz, a slika njenog polupijanog i razjarenog oca, lebdi oko nje: osjeća čak i miris jeftinog vina, kako bazdi iz očevih usta izlazeći zajedno sa pogrdnim riječima. - Ne želim to doživjeti! - promrmlja Dunja sebi u bradu. Ali što učiniti? Gdje ići? Kako se ... nije u stanju ni pomisliti na to. Suze joj konačno počnu teći niz lice, a da ih nije bila ni svjesna. Nema pomoći za nju, nema pomoći ni od kuda. Majka bi je možda i zaštitila, ali se i ona sama, jadnica, boji oca, svog muža, koji bi joj trebao biti podrška u životu, oslonac. Nema izlaza. Preostaje jedino ... Strese se na tu strašnu pomisao, ali kako je nastavila i protiv svoje volje razmišljati o njoj, to joj je postajala sve manje strašnijom, dok joj se nije odjednom učinila posve prihvatljivom, prijateljskom idejom. Konačno, zašto ne? Emilu nije stalo, pokazao joj je to. Otac će sigurno reći, kako je takav kraj i zaslužila, kuja jedna. A majka, majka će tiho žaliti i nastaviti šutjeti, kao što šuti čitavog svog života. I odjednom, Dunja odluči, mirno, hladno, hrabro: učiniti će to. Ubiti će se i riješiti svih muka, svih dvojbi, riješiti se svega i utonuti u ništavilo u kome nema sjećanja, nema boli, nema ničega. Ledeni vjetar zavijori joj kosu i Dunja shvati kako se trese: ponoć se približila, ni sama nije znala kako, a ledena je bura zavijala sve jače i jače. Sati lutanja gradom su iza nje, ali sad je sa tim gotovo. Skovala je plan: odvesti će se autobusom do periferije i jednostavno sunovratiti niz onu liticu, o koju vječno udaraju valovi. Neće je odmah ni pronaći, jer stijene su tamo oštre i nitko nema potrebe tamo odlaziti. Osim očajnika poput nje. Eto, u što se pretvorila njena bezrezervna ljubav: u očaj. Goli očaj. Autobus stigne, posljednji autobus ovog dana: Dunja zna, kako će poslije ove vožnje, vozač odvesti autobus u garažu, pa se i sam uputiti na zasluženi odmor, kući, u toplinu svoje obitelji. Koju ona napušta i u kojoj nije ni bilo topline. Odmor. Potreban joj je odmor. Od svega. A najviše od sjećanja ... Pogledom obuhvati putnike u autobusu: jedan par koji se ljubi na samom kraju autobusa, ispred njih mršav i blijed muškarac, i odmah iza vozača neki skitnica, sudeći po njegovoj poderanoj i prljavoj odjeći i višednevnoj sivoj bradi. Posljednji putnici posljednje vožnje ovog hladnog dana. Dunja sjedne uz prozor i zagleda se u noć, crnu i hladnu, kao što su i njene misli. A kako li je samo znalo biti toplo! Kao onog vrućeg ljetnog dana, kad su u stanu Emilovih roditelja trgali odjeću jedno sa drugog ... pa čak i onda kad je ustanovila da je trudna. Neka ju je toplina omotala i uživala je u njoj i ni slutila nije ... Odjednom, krov je autobusa je ipod nje i Dunja zna kako je to nemoguće i ne može biti tako, ali je ovog puta bilo tako. Tek tada joj do svijesti dopre jezivo škripanje i lomljenje metala i autobus se još jednom prevrne, pa još jednom i Dunja, ni malo uplašena, shvati što se dogodilo: prasak gume i udarac u nešto, survalo je autobus u provaliju i sad se nezadrživo kotrljaju prema dnu strme provalije, a krikovi oko nje odjekuju, dok ih dole čeka ledeno more. Da ih primi u mokri i ledeni zagrljaj. Živa je. I čitava. Oko nje tišina polegla, ništa se ne čuje, baš ništa, osim fijuka bure, koja šiba nad morem. Dunja sjedne i shvati kako sjedi na krovu, u unutrašnjosti autobusa. Baci pogled na vozača i odmah shvati da je mrtav: gotovo crna krv liptala mu iz ogromne rupe na glavi. Dunja se okrene prema nazad, prema onom paru koji se ljubio i ugleda ih rastavljene, jedno daleko od drugog, a udovi im u nemogućem položaju strše: svaka je koštica slomljena u njima, shvati izbezumljeno. Onaj mršavi i blijed muškarac koji je sjedio ispred ljubavnog para, više nije blijed: nedostaje mu pola čela i krv je sa otvorene rane sve obojila crveno. Jedino je skitnica davao znake života: noge i ruke mu se nekontrolirano trzale. I pomokrio se, jadnik. Dunja počne puzati prema skitnici i primi ga za uzdrhtalu ruku. Skitnica je zgrabi grčevito, da ju je zaboljelo, još mu jedan strašni drhtaj protrese tijelo i zatim se naglo opusti, klone. Mrtav, shvati Dunja. I on. Sama. Jedina preživjela, shvati, dok je kroz razbijeni prozor puzala van, što dalje od ove limene grobnice. I nije joj smetala silna hladnoća, naprotiv, prijala je njenom zažarenom licu. "Jedina sam živa", misli Dunja, dok se svom snagom nastoji izvući iz rupe u koju su upali i u kojoj se autobus savio u obliku slova L. " Zašto baš ja? Zašto?" Čuje glasove gore visoko i zna da pomoć stiže i zna da će je prihvatiti i više neće nikada pomisliti oduzeti sebi život. Jer zbog nečeg je ostala živa, zar ne? Zbog nečeg je izabrana. A ona želi saznati zbog čega. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (27) - Iskren - #

13.12.2006., srijeda

photo by misko Čekam te nestrpljivo! Idem na kontrolu stopala, zatim ću napisati priču i baciti se na čitanje nove knjige o trčanju! Pozdrav svima!

- 08:24 - Budi (24) - Iskren - #

12.12.2006., utorak

Prevrtljivost

photo by OmanOtter Prevrtljivost Prevrtljivost prevrtljivo Događaje prevrće Sjećanja prevrtljivo Okreće i obrće! Što je bilo gore Sada je dole! Sutrašnja prevrtljivost Razmišlja prevrtljivo Vratiti prevrtljivost Onu jučerašnju Visoko gore Gdje prevrtljivost Prevrtljivo spada. I zar nije svejedno Prevrtljivost dok vlada Jel prevrtljivost Jučerašnja ili sadašnja? Za nas Važno je samo Prevrtljivost da vlada Ponosno sjedi na Tronu laži Hoće li ikada pasti Prevrtljivost prevrtljiva? Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:49 - Budi (41) - Iskren - #

11.12.2006., ponedjeljak

Neke nove stvari

photo by GregoryB Neke nove stvari Nešto nije bilo u redu. Dario to osjeća svakom svojom porom, ali šuti, još nije spreman progovoriti. Još samo malo i pitati će je. Mora je pitati. Ne može, a da je ne pita. Leži pored Blanke, netom su vodili ljubav, kao i mnogo puta do sada u svom petnaestogodišnjem braku, ali je ovog puta bilo drugačije. Ne zna točno što, ali se neka praznina uvukla između njih, između njegove Blanke i njega: razdvaja ih poput velikog i ledenog zida. Osjeća Blankino nezadovoljstvo. Dobro, možda je nezadovoljstvo preoštro rečeno, ali svakako osjeća mlaku ravnodušnost. Nešto nije kako bi trebalo biti. Nekada je u ovakvim trenutcima, nakon vođenja ljubavi, držao Blankino tijelo čvrsto priljubljeno uz sebe, vitko, toplo, dok bi ona prebacila nogu preko njega i grickala mu uho. Dijelili bi osjećaj velikog zadovoljstva koji je lebdio nad njima poput ljubavnog pokrivača. I grijao ih. A sada ona mirno leži pored njega, mirno, nepomično, šutke, kao da nije živa. Ta ga misao ošine i odluči progovoriti. - Reci - reče u tamu sobe: ponoć je upravo prošla, čuje otkucaje zidnog sata, koji dopiru iz dnevne sobe. - Što da kažem? - upita Blanka, ali se ne pomakne. - Ono što osjećaš da moraš reći. - Ništa ne osjećam da moram reći. Dario u mraku uzdahne: mogao je i znati da će sve ići onoliko teško, koliko je to moguće. Nestrpljivo, ali ne gubeći živce, Dario sjedne u krevetu, ispruži ruku i upali svjetlo. Okrene se prema Blanki i zagleda u njeno zarumenjelo lice, crne i upitne oči, pomalo umorne. - Blanka, ne izigravaj - tiho joj reče, gledajući je uporno. - Zar se nismo dogovorili, još odavno, kad smo razgovarali o vjenčanju, kako ćemo uvijek biti iskreni jedno prema drugom. Brutalno iskreni. A ti sada nisi iskrena. Osjećam to. Znam to. - Pretjeruješ - reče Blanka i čvrsto navuče plahtu sve do brade: još jedan pokret koji zapanji Daria, jer Blankine su grudi male, čvrste i ponosno prkose gravitaciji i ona ih je uvijek sa ponosom pokazivala. - Ne pretjerujem - reče Dario. - I ti to znaš. Nisi iskrena. Šutnja, još nelagodnije nego ona maloprije, polegne između njih, razdvajajući ih. Samo njihovo šumno disanje narušava mir spavaće sobe. Ali to njihovo disanje kao da podiže zid između njih i odjednom, Dario više ne može, ne želi trpjeti napetost. Pa zaboga, barem bi u krevetu morao djelovati sklad između bračnih partnera! - Ovo je ipak previše! - reče on bijesno odgurnuvši plahtu i ustajući iz kreveta koji mu ne pruža toplinu. - Tvoje najmoćnije oružje! - Što želiš reći? - upita ga Blanka. - Znaš ti vrlo dobro! - odreže on, okrenut leđima i uzimajući frotirski ogrtač. - Svojom me šutnjom optužuješ, tjeraš me osjećati se krivim. A da ni sam ne znam zašto. Zašto ne progovoriš već jednom? Pun mi je nos tog uvrijeđenog pogleda poslije seksa, jer vođenje ljubavi, sudeći po kiselom izrazu tvog lica, nije ni bilo. Ponašaš se poput mučenice. Jesi li izgubila interes za dobru ševu? - Ne govori gluposti - reče Blanka tiho. - I stišaj glas. Znaš kakvi su zidovi u ovim novogradnjama ... - Ah! - Dario odmahne ljutito. - Uvijek besprijekorna Blanka. Jebe mi se što će susjedi reći! Ne zanimaju me susjedi! Zanima me naš međusobni odnos. - Zbilja te zanima naš odnos? - upita Blanka, pa i ona ustane, gola, lijepa i poželjna. - Zbilja? Dario je ljutito gleda, ali ne može, a da se ne divi njenoj ljepoti: trideset i sedam joj je godina, a na tijelu bi joj pozavidjela svaka dvadesetogodišnjakinja. Satovi provedeni u teretani, trčanje u prirodi, sve je to blagotvorno djelovalo na njegovu Blanku. - Znaš da me zanima - odgovori joj tiše: zašto još više podizati napetost među njima? - Uvijek me zanima. - Dobro - reče Blanka oblačeći kućnu haljinu. - Pođimo u dnevnu sobu, natočimo si votku i raspravimo to jednom za uvijek - I to je sve? - upita Dario. - Samo to? - Zar je to malo? - odgovori Blanka. Sjede u dnevnoj sobi, svatko udobno zavaljen u svoju fotelju, televizija tiho mrmori, u rukama im čaše. Proteklo je oko pola sata i u tih je pola sata Dario doznao, kako je dopustio sebi luksuz koji nije smio dopustiti. - Uzimaš me zdravo za gotovo - rekla mu Blanka na početku njihovog razgovora. - Uzimaš me uvijek na isti način i na istom mjestu. - Uh! – Gledao je u nju sa nevjericom. - Što je to sad? Mislio sam da si zadovoljna. - E, pa, nisam zadovoljna. Nestalo je uzbuđenja, sve se pretvorilo u rutinu. Nestalo je i uživanja. - Čekaj malo ... - Ne - prekinula ga ona. - Nije točno: ima uživanja, lijepo je to činiti sa tobom, ali je nekako ... predvidivo. I ne može me zagrijati. Učestvujem, trudim se, ali ne uživam kao nekada i ne mogu se unijeti u to kao nekad. Nešto nedostaje. - I što predlažeš? - upitao ju je, povrijeđen, pomalo ljutit, ali najviše od svega iznenađen: bio je čvrsto uvjeren kako im je ljubavni život na zavidnoj visini. - Pa ... - oklijevala je, dok je on napeto čekao - ne znam, nisam sigurna ... - Ne može to tako - uporno je nastavio Dario. - Sigurno znaš što želiš. Sigurno si razmišljala o tome. Jesi li? - Jesam. - Reci. I ne oklijevaj više, boga mu! Rekla mu je. Nije mogao vjerovati u ono što čuje. Iz onog što mu je Blanka objašnjavala, trudeći se govoriti mirno i smisleno, tiho i gotovo bez emocija, Dario je shvatio i zapamtio samo ovo: dosadilo joj se ševiti u krevetu i želi, silno to želi učini negdje vani, na nekom zidiću, doslovno na ulici, tamo gdje ih mogu vidjeti slučajni prolaznici. - Želiš nešto novog doživjeti? - upitao ju je. - Naše su ti ševe postale dosadne i zamorne zbog svoje jednoličnosti. - Ne znam - odgovorila je sliježući ramenima. - Ali znam, kako bih neke nove stvari vrlo rado dočekala. - Ova je ulica dovoljno mračna - reče Dario - a ima i zidić pored drvoreda. Idealno je mjesto. Ovdje ćemo! Ali nije bilo lako doći do tog trenutka. Punih je pet dana u Dariu kuhalo i ključalo, bijes je smjenjivala tuga, pa ponovo bijes i na kraju je pomislio, što, pa zašto ne? Ako će to popraviti njegovu bračnu sreću, zašto ne? A počelo ga i draškati uzbuđenje. Možda će biti sasvim dobro? Možda se iznenadi? Prije dva dana, dok je pio kavu u uredu i zurio kroz prozor u sivo nebo, daleko mu sjećanje bljesne, vrati se odjednom, iznenada. I Dario se sjeti kako su to učinili onog davnog ljeta, na svom bračnom putovanju, kad nisu mogli dočekati da stignu do svog hotela, pa je pritisnuo Blanku uz zid, ljubio je i ljubio, dok ona nije sasvim malo iznenada poskočila i obavila mu noge oko struka. To ga je raspalilo. Držeći stražnjicu Blanke, čvrstu i uzdrhtalu, lijevom rukom, i neprekidno je ljubeći, desnom je sunuo dolje, prema njenom međunožju, zgrabio minijaturne gaćice, koje je ona tog poslijepodneva ispred njega obukla i jednim ih snažnim trzajem povukao. Šum rasparanih gaćica natjerao ga je na drhtanje, a iz Blanke izmamio uzdah, koji je govorio o njenoj želji. Sad je ona sunula rukom dolje, u njegovo međunožje i uvela ga u sebe i istog je trenutka zaplovila na vrhu vala, jednom, drugi put, treći put. Prosuo se u njoj vrlo brzo, nije prošlo ni dvije minute, omamljen i izazvan njenim vrhuncima. - Dario, Dario - prošaptala mu je u vrat, još uvijek stežući ga nogama oko struka, ali joj stisak sada popuštao - još nikada nije bilo ovako! Sjetio se tog davnog događaja sada, dok joj pokazuje zidić ispod stabala, pored ceste, na kojeg se žele nasloniti dok vode ljubav. Jeli moguće, da je Blanka sve ove godine priželjkivala ponoviti onu pustolovinu iz njihovih mladih dana? Ako je to istina, zašto onda ... zabrani sebi daljnje razmišljanje. Sad je ovdje i učiniti će to. Za spas svog bračnog života. I za svoje zadovoljstvo, pomisli na kraju, dok otvara vrata automobila i izlazi iz njega. On, poštovani član zajednice ide prema zidiću na kojem će poševiti svoju isto tako poštovanu družicu, sa kojom posjećuje teretane, teniska igrališta, sa kojom pije samo na posebnim mjestima, ljetuje u egzotičnim krajevima, druže se samo sa odabranima, sa elitom, u koju i oni spadaju, zarađuju i više nego dobro, ali kojima sve to nije dovoljno i koji se moraju poševiti u noći, na zidiću, pored drvoreda, poput skitnica, ne bi li ponovo pronašli svoju izgubljenu strast, koja im pružala sreću, koja ih spajala i hranila. Držala ih zajedno. Parkiran na pločniku, između dva stabla drvoreda, automobil nije djelovao izgubljeno: nešto dalje, oko trideset metara, bilo je još parkiranih kola. - Dođi - šapne Dario, hvatajući Blanku za ruku i vodeći je kroz mrak. Blanka ga prati, osjeća njegovu uzbuđenost, a i sama je uzbuđena. Noge joj bljeskaju u mraku, jer na sebi ima kratku suknju i ništa više. Ni čarape ni gaćice. Odlučila je da je tako najbolje i sada, dok se približavaju zidiću, zna kako je dobro odlučila, jer žar je lovi, tijelo joj gori i jedva čeka trenutak, kad ... - Penji se! - tiho zapovijedi Dario, hvata je za bokove i podiže u zrak: Blanka mu pomaže laganim skokom i čas kasnije sjedi na zidiću raširenih nogu. - Dođi! - promuklo mu reče. Njišu se u zanosu, ali Dario, iako mu uživanje i uzbuđenje preplavljuje napeto tijelo, jednim svojim dijelom ostaje hladan, oprezan. Gleda u Blankino lice i osluškuje njeno uzbuđeno i šumno disanje i vidi kako joj se oči šire i šire i postaju ogromne i upravo kad pomisli kako je Blanka na vrhuncu, začuje šum iza sebe. Nije se uspio ni okrenuti, a udarac u vrat, odmah ispod lijevog uha, snažan i nemilosrdan, zadan sa namjerom da teško povrijedi, odvoji mu tijelo spojeno u ljubavnom grču i padajući, dok mu crnilo pomračuje svijest, začuje Blankin vrisak, ali ništa više ne može učiniti, jer sad ga nogama udaraju njih trojica, četvorica, mnogo njih, previše je cipela, udarci padaju, a on se nemoćno grči, dok u jednom trenutku ne utone u milosrdnu nesvjesticu, koja ga pošteđuje bola, kako fizičkog, tako i duhovnog. Za sada. Ispituju ga. Neprestano ga ispituju. Koliko ih je bilo? Je li što vidio? Zapamtio? Bar neki djelić. Bilo što. Pa morao je bar nešto vidjeti, zapamtiti. Šuti. Ne odgovara. Razmišlja. I plače. Blanka je rekla osam, njih je osam bilo. Čuo je to onu noć, kad se konačno osvijestio, ponio onemoćalu i uplakanu Blanku u kola, dovezao se ispred bolnice samo snagom volje, prisiljavajući se da ponove ne utone u nesvijest. Osam. Tako je rekla Blanka. Njih je osam silovalo Blanku, a njega umalo na smrt pretuklo. Osam. Taj mu broj zlokobno uvijek iznova odjekuje u duši. Osam. Eto, što su nam donijele neke nove stvari, misli i zuri u strop i ponovo i ponovo proživljava ludilo. Osam. Liječnici mu govore kako je Blanka dobro, kako će se oporaviti, potrebno je vrijeme ... Osam. Ali Dario zna, kako protok vremena neće ublažiti njegovu tugu za izgubljenom Blankom. Jer ona više nije njegova. Kako bi mogao ... Neprestano bi mislio na njih osam, kako rokću i sline po tijelu koje je on obožavao, a koje su oni ... Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 08:02 - Budi (33) - Iskren - #

10.12.2006., nedjelja

photo by misko Danas je mojoj Lori rođendan! Osmi!

- 00:05 - Budi (13) - Iskren - #

09.12.2006., subota

photo by T Dobro jutro! I Dobar vam dan, svima!

- 08:45 - Budi (29) - Iskren - #

08.12.2006., petak

Sjećanje 1940 - 1980

Sjećate li se?

- 09:24 - Budi (36) - Iskren - #

07.12.2006., četvrtak

Brzi udar

photo by morg002 Brzi udar Utorak - Jesi li shvatio? - upita tiho Kriko. - Je li sve jasno? Mora to biti brzi udar. Mora trajati svega jednu minutu. Ništa duže! Jasno? - Sve je jasno - odgovori Dražen potvrdno i klimajući plavokosom glavom, ne odvraćajući pogled sa banke. - Ne brini, sve je jasno. Sjede u kolima Krika već oko jedan sat, ali nije im dosadno. Napeto prate sva događanja na ulici koja se odvijaju pred njihovim radoznalim očima. I upijaju slike u sebe. - Ako nije, pitaj! - oštro reče Kriko. - Nemoj da poslije bude frke! - Neće biti frke! Sve mi je jasno i znam da mogu to izvesti. - Onda, dobro - mekše reče Kriko. - Idemo sad na piće, opustiti se malo, pa svatko na svoju stranu. Do sutra. Važi? - Važi - pristane Dražen uz olakšavajući uzdah, koji ne prolazi nezapaženo od strane Krika. - Zbog čega taj uzdah? - pita startajući automobil i ogledavajući se preko ramena: jedanaest je sati i prometna je gužva, ulice skliske, mokre od dosadne kiše, koja danima neumorno pada. - Ni zbog čega - izbjegava odgovor Dražen. - Još te muči ona tvoja? - pita sa porugom u glasu Krik, a licem mu se razlije podrugljivi smiješak. - Zašto je ne napustiš? Nogiraš? - Ostavi to! - odreže Dražen. - To je moja stvar. - Odjebi sa tim! - odbrusi mu Krik. - Nije to samo tvoja stvar. Tiče se i mene i to mnogo. Što ako sutra umjesto na posao budeš mislio na njen slatkiš i zajebeš mi stvar? - Neću zajebati stvar! - Dražen se okrene na suvozačevom sjedištu prema Kriku. - Budi siguran da neću zajebati stvar. I ne govori više o njoj. Nikada! Nema potrebe. - Dobro - pomirljivo reče Krik: bolje je vraga ne potezati suviše za rep. - Kako želiš. Meni je jedino važno da sutra budeš hladne glave, da misliš na posao, a ne ... - Misliti ću na posao - prekine ga Dražen. - A sada promijenimo temu. Što misliš o ovako neuobičajeno toploj jeseni? Vjeruješ li u globalno zatopljenje? Iz jurećeg automobila izvije se Krikov grohotan smijeh i podigne prema olovno-sivom nebu, kojim se kovitlaju teški oblaci. Prepuni jesenje kiše. Konačno sam! Dražen stoji na ulici i sa radošću gleda kako Kriko odlazi svojim automobilom, gubi se u gradskoj gužvi. Drag mu je Kriko, kako ga zovu, dok mu je pravo ime Kristijan. Kriko mu se dopao od prvog trenutka kad ga je ugledao: upoznao ih zajednički znanac, dok su pijuckali pića za šankom u kafiću na obali. Dražen ga je, čuvši njegov nadimak i shvativši tko to stoji pored njega, pažljivo pogledao. Legenda podzemlja. O Kriku je čuo svakakve priče, pa je zamišljao grmalja stokilaša, bijesnog izraza lica. Umjesto toga, ispred njega je stajao muškarac koji se približava tridesetoj, plavokos, blagog plavookog pogleda i začuđujuće mekih ruku, ali čvrstog stiska. Kriku se pripisivali mnogi podvizi i za sve te podvige čuo je i Dražen. U druženju sa Krikom, Dražen je ubrzo shvatio kako je to čvrst, moglo bi se reći beskrupulozan momak, koji je spreman sve zgaziti ne bi li došao do svog cilja. Zbog nečeg je to ulijevalo povjerenje u inače nepovjerljivog Dražena. Divio se čvrstini, jer često je pokazivao svoju mekanu stranu. Kad je Kriko prvi put spomenuo pljačku, Dražen je osjetio drhtaj duboko u želucu i istog je trenutka shvatio da će pristati. Još nikada nije učestvovao u nečem tako velikom. Bio je lopov, krao je, živio je od svojih krađa, ali su one uvijek bile sitne i primoravale ga na stalnu potragu za plijenom, što je znalo biti zamorno. Apetit za lakom zaradom mu je rastao i kad je Kriko predložio pljačku, sav se pretvorio u uho. Možda je to rješenje njegovih problema? Jednim brzim udarom, jednim jedinim, osigurati se, ako ne zauvijek, a ono barem za poduže razdoblje, za dvije-tri godine. - Koliki plijen očekuješ? - upitao je, napeto gledajući u blage oči Krika. - Najmanje milijun. Milijun! To znači ... Draženovi su se živci napeli, činilo mu se kako će se jednostavno rasprsnuti. Milijun! To je prava lova! Jednim brzim i odlučujućim udarom može riješiti sve svoje probleme! Može mirno čekati novi posao, a za to vrijeme uživati u životu. Uživati u pravom smislu te riječi, ne životariti iz dana u dan, smucajući se po kafićima i ... Moći će odlaziti na prava mjesta, na mjesta gdje se zbilja nešto događa, a događaji ostavljaju trag u vremenu. Dosta mu je toga da visi sa strane i gleda kako život prolazi pored njega! Dosta mu je toga što krade mrvice sa stola bogataša! - Pristajem! - odlučno je rekao. - Takvog te volim - odgovorio je Kriko i pružio mu ruku, koju je Dražen čvrsto stisnuo, a dok je stiskao ruku svog novog ortaka, mislio je na Luciju, djevojku sa kojom je živio povremeno i o kojoj nije znao što misliti i zbog koje se čudno osjećao: neki put euforično, drugi put bezvoljno, kao da su mu sve lađe potonule. Stigavši u svojim razmišljanjima do Lucije, Dražen izvadi mobitel i nazove je. Javila se gotovo istog časa. - Vidimo se večeras? - upita je bez uvoda. - Vidimo - odgovori Lucija. - Doći ću kod tebe u osam. - Dogovoreno - reče on. I to je bilo sve. Nisu previše razgovarali, ali su njihovi susreti bili burni, nadoknađivali su nedostatak riječi. Tijela su im vrištala u ludilu strasti, uvijek iznova. Je li zaljubljen u nju? Ne zna sa sigurnošću i to ga izjeda. Izjeda ga i to, što Lucija ponekad nestane na nekoliko dana, postane nedostupna čak i mobitelom. Sumnja da ima još nekog sa strane. Vikend za vikendom provodi sa njim, stenjući strasno i prepuna vlažnosti, da bi zatim neki vikend jednostavno nestala. Mrzi takvo njeno ponašanje. A opet, nisu u braku, nisu se obavezali ni na što, pa ... Zbunjen je svim tim i to ga ljuti. Ne smije biti zbunjen, ne sada, kad mu je potrebno hladno razmišljanje. Kriko je donekle u pravu: mora se riješiti Lucije barem dok ne obavi posao. A poslije … Po drugi put u nekoliko minuta, Dražen vadi mobitel i zove Luciju. Stoji na uglu, čeka na zeleno za pješake, sa mobitelom na uhu. - Što si zaboravio? - pita ga Lucija, a njen mu glas draži uho i već gubi odlučnost koju je samo malo prije imao i zbog toga se ljuti na samog sebe. - Možda je ipak bolje da se ne vidimo večeras - reče joj, ali bila mu potrebna ogromna snaga volje, ne bi li to izgovorio. - Zbog čega? - upita ona iznenađeno. - Imam sutra nekog posla ... - Sa Krikom? - Ne tiče te se! - odreže on: neke joj stvari ipak ne smije dozvoliti. - Dobro, dobro. Smiri se - čuje Lucijin onaj poznati mazni glas koji ga uvijek iznova pobjeđuje: mrvi njegovu granitnu volju u mekani bezvoljni prah. - Samo da znaš, jako sam se radovala večerašnjem susretu. - I ja - prizna on, brzo koračajući u vrevi pješaka prema drugoj strani ulice. - Ali bolje je ovako. - Dobro, onda - reče ona razočarano. Istog trena kad je prekinuo vezu, osjeti žalost zbog toga. Ali neće je nazvati i još jednom promijeniti mišljenje. Neće! Mora naučiti biti i ostati čvrst. Srijeda - Evo ga, dolazi - prošapta Kriko: već više od pola sata sjede u kolima pred bankom i čekaju. - Istog trena, kad izađe iz auta, polaziš. - Znam - mirno reče Dražen: miran je da mirniji ne može biti. Obojica nepomično sjede i napeto gledaju u parkirani "Hyundai Accent". Hoće li se njegov vozač ponašati uobičajeno, onako kako se do sada ponašao, a što su Kriko i Dražen pažljivo pratili? - Ide - olakšano reče Kriko. - Kreći i ti! Dražen otvara vrata i stupa na vlažni pločnik: prokleto dosadna kišica pada uporno već nekoliko dana. Leđa vozača "Hyundai Accenta" se udaljavaju i Dražen vidi kako muškarac četrdesetih godina, ulazi u banku: sada mora biti brz, ima svega minutu na raspolaganju. Brzim koracima, gotovo trčeći, Dražen se približi parkiranom "Hyundai Accentu", odjednom posrne na vlažnom kolniku i umalo padne. Sjedeći u kolima i sve to promatrajući, Kriko zna kako je ovo samo gluma i vučji mu cerek širi usta, dok promatra kako Dražen zabija čavle u prednju gumu kola: prvi, drugi ... zatim se uspravlja i šepajući udalji u suprotnom pravcu, odlazeći od Krika, praćen sažaljivim pogledima prolaznika, koji su svjedočili o njegovom padu. Kriko mirno sjedi, napetost ne popušta u njemu, zna: Dražen će preći na drugu stranu ulice i tek tada se vratiti u kola. Zavarava trag. U trenutku kad poseže za cigaretom, vrata se kola silovito otvaraju i Dražen uzbuđen, zadihan, sjeda do njega. Lice mu crveno, zagrijano. - U redu? - kratko pita. - Za sada jest - odgovori Kriko. - Evo ga, već izlazi. Gledaju u muškarca koji mirno i ne žureći se izlazi iz banke, a u ruci mu torba, poveća i crna, elektronski zaštićena. Ubacuje torbu u "Hyundai Accent", sjeda i kreće. - Idemo! - reče Kriko. - Sad možemo samo čekati. Nisu dugo čekali. Nakon petnaestak minuta vožnje, kola ispred njih počnu se čudno ponašati na cesti. - Vidi kako krivuda - smijuljeći se primijeti Kriko. - Dobar si posao obavio, stari moj. Ispred njih, praćeni "Hyundai Accent" odjednom staje uz rub pločnika. Isto postupa i Kriko, parkira ni deset metara dalje i čeka. Gledaju kako bankovni službenik izlazi iz kola, gleda probušenu gumu, mrmlja nešto sebi u bradu, zatim uz slijeganje ramena odluči se baciti na posao. Uzima dizalicu i brzo, automatskim pokretima mijenja gumu. U trenutku kad skida probušenu gumu i podiže rezervnu, Kriko bez riječi izlazi iz kola i sa mapom grada u rukama, okrećući se oko sebe, prilazi zaposlenom i pomalo uprljanom službeniku banke. - Molim vas - bespomoćno govori Kriko i maše kartom grada. - Pomozite mi! Nikako da se snađem. Čovjek pušta gumu i uspravlja se, pa se obojica naginju nad kartu grada i počinju objašnjavati. Taj trenutak čeka Dražen. Mirno, odlučno, dok mu srce tuče u samom grlu, prilazi kolima koja počivaju na dizalici, saginje se, dok ona dvojica, a okrenuta su mu leđima, živo raspravljaju nagnuti nad mapu grada, pa brzim pokretom grabi torbu sa elektronskom bravom i nečujno, hodajući brzo u mekanim "najkicama", vrati se njihovom automobilu, ubaci torbu na stražnje sjedište i sjedne na prednje i prisili se na mirno čekanje. Čini mu se kako se vrijeme pretvorilo u vječnost, a onda uzdahne, gledajući Krika kako savija kartu, ljubazno se smješka i odlazi, vraća se i sjeda za upravljač i istog časa kreću, dalje, što dalje, što brže! - Gotovo je! - viče Kriko u zanosu i udara lijevim dlanom po upravljaču. - Gotovo je! Sjajno smo ovo izveli! - Mislio sam, da nikada nećeš prestati razgovarati sa klipanom - kaže mu nasmijano Dražen. - Znam! - odgovori Kriko i dalje udarajući po upravljaču. - Vrijeme kao da stane u takvim trenutcima, je li? - Baš tako - reče Dražen. - Volim te trenutke - reče Kriko sijekući uz škripu guma zavoje: sa njihove lijeve strane uzdiže se stijena koja se pretvara u brdo, dok im sa desne strane zjapi pedeset metarska provalija, na kraju koje se pjeni more, ovog dana sivo, ni malo plavetnila nema u njemu, samo sivilo, stopljeno sa sivilom neba. - Pazi malo! - opomene ga Dražen. - Vozi sporije. - Ne brini - umiri ga Kriko okrećući se prema Draženu i cereći se prema njemu, divlje, razuzdano. - Milijun sam puta prošao ovuda! Kakav posao, stari moj! To ja zovem brzim udarom. Udariš i nestaneš sa plijenom, bez buke bez trke, bez ... - Pazi!!! - vrisne Dražen. Prije Krika ugledao je kamenu gromadu točno na njihovom putu: danonoćne kiše prouzročile su odron. Oči mu se šire dok gleda u veliki kamen, koji neće uspjeti izbjeći, postaje mu jasno, i koji postaje sve veći i veći i dobro vidi njegovu smeđu od blata ružnoću i odjednom mu u mislima bljesnu njene, Lucijine oči, smeđe i blage i radosne. Žalost mu okuje grudi, dok kotač pri velikoj brzini udara u kamen, odbacuje ih u desno, probijaju zaštitnu ogradu i uz psovke Krika, otpočinju pad u dubinu. Dražen ne osjeća ni strah ni žalost što će za koji tren umrijeti, neka druga žalost čitavog ga preplavila, odgurnula strah od smrti u stranu i samo je ta žalost ostala u posljednjim trenutcima njegovog života: žalost što prošlu noć nije proveo sa Lucijom, udisao miris njene kose, šaputao joj nježno u uho, paleći je dahom … Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 14:28 - Budi (17) - Iskren - #

photo by X Moje današnje raspoloženje.

- 09:39 - Budi (11) - Iskren - #

06.12.2006., srijeda

Ptica žudnje

photo by glad2badad Puštam pticu Zvanu žudnja Iz utrobe svoje Kaveza njenog A možda i svog Dopuštam joj uzlet U nebo otvoreno Plavim letom Raširenih krila Nek zadovolji žudnju Barem svoju Jer sumnjam Dok ptica zna Da nitko osim Nje Moj vrisak žudnje Zadovoljiti neće! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 08:55 - Budi (37) - Iskren - #

05.12.2006., utorak

Voljeti i samovati

photo by saintaugust Voljeti i samovati Iris se ponosno zagleda u malo i slatko remek-djelo svojih ruku: čokoladnu tortu, prvu koju je samostalno ispekla u svom mladom životu. Bijeli je trag šlaga lijepo odudarao od tamne boje torte, a broj 83, kočio se u sredini slastice. U početku, Iris nije znala, bi li postavila brojku u sredini torte, ili bi je diskretno izbjegla, ali se tada prisjetila, kako njen djed nikada nije pokazivao želju za skrivanjem svojih godina, pa odluči da ni ona neće to činiti. Ponosno će ih istaknuti. Iris je ustala već u pet, još po mrkloj noći, da bi torta na vrijeme bila gotova: danas je njenom djedu rođendan i ona ga silno želi obradovati slasticom, za koju je znala da je djed voli. Iris je bila i ostala djedova mezimica, znala je to i bilo joj milo, bez obzira što je njen djed imao još troje unučadi. Jedina djevojčica, između dječaka, osvojila je djeda od prvog dana, kako je glasila obiteljska priča. - Dobro izgleda - iza nje progovori Dani i malo je uplaši: zajedno su živjeli tek nešto više od tri mjeseca i Iris se još uvijek trzala na njegovu iznenadnu pojavu. - Ne govoriš to samo tako? - upita Iris i pogladi ga po licu: neprestano se dodiruju, jasno joj, ali nešto je nagoni na to, ne može se suzdržati, a i beskrajno uživa u tim intimnostima. - Sasvim sam ozbiljan - Dani joj reče, zagrli je i privine na svoje široke grudi: oko dvadeset centimetara viši od Iris, koja je i sama dovoljno visoka, čini se pravim divom. - Djed će ti biti i više nego zadovoljan. - Ozbiljno to misliš? - upita ga ona, sretna, nasmijana i privijajući se uz njegove široke grudi, osjećajući njegov široki dlan na svojoj napetoj stražnjici, koja podrhtava pod njegovim dodirom. - Sasvim ozbiljno - odgovori Dani. - A i ovo mislim sasvim ozbiljno. Njegova ruka sune i zgrabi je za stražnjicu, stisne je gotovo na samoj granici bola, okrene Iris licem prema sebi, uživajući u njenom pogledu koji se počeo mijenjati, tamniti, kao i svaki put, kad bi otpočinjali sa ljubavnom predigrom. - Ti si prostak! - reče mu ona u uho, propinjući se na prstima. - Znam - odgovori Dani, podigne je sa lakoćom koja ju je uvijek iznova iznenađivala, pa ponese u spavaću sobu. - I ponosim se time. - Budalo jedna! - reče mu ona, spuštajući glavu na njegovo rame, prepuštajući se njegovom snažnom zagrljaju. U tom su trenutku, prve zrake izlazećeg sunca, obasjale čokoladnu tortu, zaboravljenu na stolu, u kuhinji. Stevo, djed Iris, starac koji upravo danas slavi rođendan, pogleda sa željom u cigaretu, ali se suzdrži: još nije vrijeme. Sam je sebi nametnuo pravilo: cigareta tek svakih devedeset minuta. Dugačkih devedeset minuta. A ova mu se posljednja dva dana baš puši. Od onog trenutka, kad je doznao za smrt najboljeg mu prijatelja Branimira, neprestano ga mori neobuzdana želja za cigaretom, ali ostaje čvrst, nepokolebljiv, jer smrt je u njegovim godinama bliska pratiteljica, nekako poznata, očekivana. Očekuje se radoznalo, bez straha. Nije se previše iznenadio, kad mu je jučer prije sedam sati odjeknulo zvonce na vratima. Bio je siguran kako je to Branimir, svratio do njega na jutarnju kavu, pa će zajedno u laganu šetnju, pod blagim jesenjem suncem do obale, gledati brodove. Ali nije bio Branimir, već Branimirov sin, visok i mršav pedeset i petogodišnjak, blagog pogleda. - Došao sam vam reći - rekao mu blago i zbunjeno i očito se ne snalazeći u ulozi koju mu je nametnuo život - da je tata noćas umro u snu. Prolazio sam pored vaše zgrade i sjetio se ... Ostalo ga Stevo nije ni čuo pravo kako treba: razumio je smisao izrečenog, ali ni za što na svijetu ne bi mogao ponoviti njihov kratki i zbunjeni razgovor. Ostavši sam, nije znao što učiniti: Branimir mu je bio najbolji i jedini prijatelj. Ostali su bili poznanici. A i oni su većinom mrtvi. Ostao je sam. Potpuno sam. Ovog puta neopozivo sam. Dok je sjedio za kuhinjskim stolom i vrtio nezapaljenu cigaretu između prstiju, njegov mu se život odvijao pred očima: gotovo da je pojedine prizore mogao doslovno vidjeti. Bogat život, prilično buran. Svega je tu bilo. I dobrog i lošeg. Više dobrog. Uživao je u životu. I ta ga misao, kako je uživao u životu, odjednom probode poput oštrog i otrovnog mača, jer odjednom shvati kako više ni malo ne uživa u životu, ne mari za njega, čeka smrt, priželjkuje smrt, želi se pridružiti njima, onima koje je za života volio, jer većina i jesu mrtvi. Njegovo je mjesto uz njih, ma gdje to bilo. Pripada mrtvima, ne živima. I motajući tu misao u sebi i razgledajući je sa svih strana, Stevo zapali cigaretu, nakon točno devedeset minuta od prve cigarete tog jutra. Sine mu kako je sve to besmisleno: može pušiti koliko ga volja, koliko hoće, zar nije u konačnosti to svejedno? Sada, u devet ujutro, Stevo zapali cigaretu i sa njom u ustima, dok se dim podizao prema njegovoj sivo-bijeloj podužoj kosi, krene prema vratima, oblačeći lagani mantil: jesenji su dani neuobičajeno blagi i nije mu potrebno ništa drugo. Na ulici duboko uzdahne i okrene se onu stranu iz koje je uvijek dugi niz godina dolazio njegov prijatelj Branimir. Ovog ga jutra nema i Stevu ošine misao, kako se više nikada neće sresti sa njim. Žena mu je umrla još prije dvadeset i četiri godine, djeca poženila, otišla, osnovali svoje obitelji i živjeli svoje živote i Stevo odjednom postane bolno svjestan činjenice, kako je smisao svog života nalazio u prijateljevanju sa Branimirom. Pognuvši žalosno ramena, pogleda uprtog u sivi i jednolični asfalt, jer i onako ne mora gledati oko sebe, nikoga poznatog neće sresti, Stevo se uputi prema obali, da pogleda koji brod, bude li ima sreće, da se prisjeti svojih mladih dama, kad je ... - Dosta bi bilo, pohotniče! - uzvikne Iris, iskoprca se iz kreveta i zaprijeti šaljivo prstom Daniju. - Ne možemo provesti čitav dan u krevetu. Iako bi ti to volio. - A ti ne bi? - odvrati on. - A i subota je. - Bezobrazniče jedan - sretno mu odgovori ona, uz kikot. - Hajde, idemo na tržnicu, malo prošetati, a poslije podne kod djeda. - Moramo li? - Što, moramo li? - upita Iris. - Prošetati ili kod djeda? - Oboje - odgovori on, ali već ustajući i hodajući gol prema njoj. - Ne budali - reče mu ona. - Biti će nam lijepo sa djedom. Nije on dosadan starac, vidjeti ćeš. Ne moraš se toga bojati. Jako je pametan i prijazan. Dopasti ćeš mu se ... Idemo pod tuš. - Konačno nešto što me privlači - reče Dani, grleći je i vodeći je prema kupaonici. Noseći kupljene namirnice, raspoloženi kupovinom i slobodnim danima ispred njih, Dani i Iris pretrče ulicu i upute se prema Korzu i prema svom omiljenim kafiću. Iris nastoji održati korak uz Danija, koji grabi dugim koracima, brzo i neumoljivo. Voli taj njegov korak, Voli sve što se tiče njenog Danija. Kad joj je prije šest mjeseci predložio da se useli kod njega, mislila je da će umrijeti od sreće. Odmah je pristala, ali tražila je samo malo vremena, da pripremi roditelje na svoju odluku. Jer odlučila je odmah istog časa i nije joj žao. Uživa u svakoj sekundi pored svog Danija, a on je pažljiv da pažljivije biti ne može. Sjede na jesenjem suncu, uživaju u kavu, u žamoru gostiju i prolaznika koji dokono, lijenim subotnjim koracima šeću pored njih. - Sretna sam! - izvali Iris odjednom, a da ni sama nije znala kako će to reći. - Jesi li? - upita je Dani, pruži ruku, stegne njenu malu šaku, čvrsto, bez grubosti. - Drago mi je, mala moja. Gledaju se i osmjehuju jedno prema drugome. Potpuno su odsječeni od rijeke ljudskih tijela, koja neprekidno sa žamorom prolazi pored njih. Nešto prije podneva, Stevo osjeti umor i poče se polako vraćati kući. Kao što je i očekivao, nikoga nije sreo. Nema više poznanika. Ostao je sam. I rodbina mu živi u drugim gradovima, jedino je njegova miljenica blizu, u njegovom gradu. Sad je to mlada žena, zaljubljena, koja živi punim život, a tako i treba biti, ali će za njega zauvijek ostati ona mala i silno radoznala djevojčica, kojoj je nekada davno odgovarao na bezbrojna i radoznala pitanja. Ona će ga danas posjetiti, ona i njen muž ... ne, ne muž, nego dečko, ljubavnik, da nazove to pravim imenom. Vrijeme ... neumitno teče i sve mijenja, sve mrvi pod svojom težinom koju ne osjećamo, ali koja je tu i koja neprekidno pritišće naše živote. Mora malo počistiti po stanu, ne želi da zateknu nered: njemu ne smeta, navikao je, ali oni ... Eto, ima posla dok mu gosti ne dođu, što je dobro, jer kad si zauzet, ne misliš previše. A njegove misli ... - Molim još čašu vina i više mi ništa ne treba - reče Dani, pružajući čašu prema Iris: između njih prazni tanjuri. - Bilo je i više nego dobro. Bilo je sjajno! Prvorazredna klopa. - Daj, ne pretjeruj! - Ne pretjerujem! - Uvijek pretjeruješ? - Misliš? - upita on podigavši obrve. - Hoćeš li smatrati pretjerivanjem, ako zaželim da zajedno malo prilegnemo, pa kasnije, možda ... - Pohotniče! - reče Iris sretno: ponosna je što je Dani toliko želi i uživa u toj činjenici i ne može joj se načuditi. - Samo na to misliš. - Postoji li nešto drugo? - upita je Dani. Gledaju se preko stala i osmjehuju jedno prema drugome. Osmjesi ih spajaju i odvajaju od ostatka svijeta. Stevo se ogleda po dnevnoj sobi: čini mu se kako sad mnogo bolje izgleda. Pokupio je sve razbacane novine, posložio knjige, ispraznio pepeljare i oprao ih, otvorio širom prozore i dobro prozračio stan. Čitava ga je ta neuobičajena aktivnost izmorila. Tuš, potreban mu je tuš. Osvježiti će se i moći ... moći što? Prošle je godine sa njim bio njegov prijatelj, pa su zajedno izašli u noć, na piće, na simboličnu proslavu. Ove ga godine nema pored njega: prekosutra mu je pogreb, napustio ga je zauvijek, jedini prijatelj. Sam, odjekuje u duši Steve, dok stoji ispod tuša i pušta da voda odnosi umor sa njegovog tijela, ali voda ne uspijeva odnijeti bolne misli, ostavlja ih u njemu, teške, a postaju sve teže. - Daj se uozbilji - reče Iris: stoje ispred djedova stana i Dani je ljubi, kao da ovog poslijepodneva, a i jutra, nisu vodili ljubav. - Budi pristojan sada, molim te. Ostavi dobar dojam na djeda. Jako volim starca. - Ne brini - umiri je Dani, odmakne se od nje. - Hajde, pozvoni! - Da dođem do daha - reče ona. - Ne želim da me vidi zadihanu, bez daha. Želim djelovati pristojno. - Djeluješ pristojno - umiri je Dani. - Ništa ne brini, djeluješ poput prave dame, baš kao da se prije dva sata nisi ... - Oh, šuti, vrag te odnio! - smijući se reče Iris. - Nikada ne prestaješ! Sve mi se čini, kako i ne možeš prestati. Umjesto odgovora, Dani pruži ruku iznad njenog ramena i pritisne zvonce, dugo, a lice mu krajnje ozbiljno, što Iris nagoni na smijeh, koji nikako ne može zaustaviti, pa se smije i u trenutku kad im djed otvara vrata. Otišli su. Ma koliko da se raduje svakoj posjeti svoje unuke, Stevo osjeća olakšanje. Razgovarao je sa njima, smijao se, pio kavu, ponudio ih sendvičima, mladog muškarca viljemovkom, koju mu je poklonio Branimir i dok je gledao u zelenkastu bocu punu plemenite tekućine, jedva se suzdržavao da ne zaplače. Tortu je razrezao, izigravajući veselje i pojeo samo jedan komadić od svoje kriške: ostalo je ostavio na malom tanjuriću, pa i dalje stoji na stolu, zaboravljeno, nepotrebno. Baš kao što je postao i njegov život. - Kako ti se čini? - upita Iris, dok koračaju osvijetljenim ulicama grada: noć se spustila odavno. - Normalno - odgovori Dani. - Malo smušeno, ali ne zaboravi njegove godine. - Svejedno ću ga sutra nenadano posjetiti - odluči Iris odjednom. - Proganja me osjećaj kako nešto krije od mene. Stevo pogasi svjetla, pa se zavali u fotelju, upali televizor i pripremi na još jedan glupi subotnji film, koji mu neće uspjeti odvratiti pažnju od sive svakidašnjice. Ali što druga da radi? Kako provesti večer? Pobijediti noć? Dugu i crnu, koja se neumoljivo pruža pred njim. Želi li je pobijediti? Ili ući u nju, sroditi se sa njom, postati zauvijek dio nje? - Predivno mirišeš - reče joj Dani u kosu: leže na kauču, obučeni u trenirke, jedno pored drugog i nemarno prate film koji se vrti. Iris se privija uz Danija i željno dočekuje njegove poljupce, koji odnose u zaborav i film i sve ostalo oko njih: sve prestaje postojati, osim njihove želje. Oklijevajući, Iris iz torbe izvuče svežanj ključeva i potraži onaj koji otključava vrata djedovog stana. Već pet minuta zvoni, nitko joj ne otvara i ne želi više čekati, mora ući. Odlučno otključava vrata i zakoračuje u stan: začuje čudne zvukove, ali odmah shvati kako dopiru sa televizora i osmjehne se. Ona se brine, a njen djed uživa gledajući televiziju. - Djede! - vikne glasno. - Došla sam te pozdraviti. Nema odgovora. Sa zebnjom, koja se istog časa vratila i ponovo uselila u nju, Iris uđe u dnevnu sobu i ugleda kako joj djed spava u fotelji ispred televizora. Ali odmah zatim, obuhvativši pogledom stol, na kome se nalazi torta, upotrijebljeni tanjuri, pa čak i onaj komad torte od čijeg je dijela njen djed pojeo samo komadić, shvati kako starac spava, snom koji je priželjkivao i koji nikada ne prestaje. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (34) - Iskren - #

04.12.2006., ponedjeljak

photo by misko Evo nas u kafiću, konačno. Nakon podužeg vremena. Već se dugo pripremam ovo napisati, jer osjećam kako moram to reći. Imamo autoricu na blogu, koja piše zbilja sjajne pjesme, a gotovo je nitko ne čita! Ista autorica, naša Tixi, ubire slavu na onom drugom blogu, bloger.hr: spominju je na naslovnici i veoma se pohvalno izražavaju o njenim pjesmama. Po mom mišljenju, sasvim opravdano. Eto, konačno sam i to rekao! A sad lijepo skoknite do Tixi i uživajte u dobroj poeziji! Pozdrav svima!

- 07:15 - Budi (23) - Iskren - #

03.12.2006., nedjelja

photo by T Zar sam se toliko uprljala?

- 09:49 - Budi (24) - Iskren - #

02.12.2006., subota

Opravdana slutnja

photo by fabioyamauti Opravdana slutnja Ma vidi kučke kako mirno spava! Baš kao da je nevino janješce, kao da nikada u svom životu ni mrava nije zgazila. Ma vidi je samo! Motam se ovuda po sobi oko nje, a ona spava li spava. Nije ni čudno: vjerojatno, dok ja teško radim, ne bi li nas nekako održao na uzburkanoj površini današnjih nemirnih vremena, ona luta i skiće i sreće se sa đavo ga zna sa kime sve ne. Slutim kako ne provodi vrijeme u stanu: mora da izlazi i provodi se meni iza leđa. Kuja! I oni pokreti tijelom! Gdje li je to naučila, prokleta bila?! Imam dobro pamćenje i znam kako nikada do sada u našem zajedničkom životu, a koji traje preko dvije godine, nije vrpoljila guzom na ovaj način na koji to sada izvodi. Moji su bokovi te strane i nove i nepoznate pokrete dočekali nespremno i zbunjeno. Čitavo mi tijelo trenutak zastalo, prekinulo iskonski ritam. Zatim sam, naravno, prihvatio njen ritam, i njihali smo se usklađeno i bilo je dobro, moram priznati. Tek kad je bilo gotovo, kad sam trebao biti miran i opušteni na neki način sretan, u meni se probudio crv sumnje koji je vrlo brzo rastao i rastao i dok smo oboje pušili zajedničku cigaretu, nisam više mogao izdržati. - Gdje si to naučila? - upitao sam je, a bilo je to prije mjesec dana, krajem ljeta i bilo je vruće i znojili smo se, ali sam se ja najviše znojio zbog golemog i teškog straha, koji mi okovao um: bojao sam se njenog odgovora, a ujedno ga i želio čuti. Morao sam ga čuti. - Naučila, što? - upitala je Dolores, Dolo, kako sam je prozvao od našeg prvog susreta od prije tri godine, kad sam joj se udvarao naočigled njenog pijanog muža kojega nije bilo brige ni za što, osim da mu čaša uvijek bude puna, i koji je mirno pustio da ga žena napusti i preseli se u moj stan, k meni: mislio sam da je to ljubav, ona prava, strasna, koje se rijetko nalazi, mnogi je nikada ne pronađu. - Znaš ti vrlo dobro o čemu govorim, Dolo - rekao sam joj, uzimajući cigaretu iz njene ruke i uvlačeći dim duboko, da mi ispuni prazninu koju sam osjećao u grudima. - Mrdaš guzom ko prava! Ne kažem da nije dobro i da nisam uživao, ali ... - Što, ali? - Dolores se uspravi, sjedne u krevetu, gole joj i male sise bljesnu i morao sam ih gledati sa uživanjem: ima četrdeset godina, deset je mlađa od mene, a sise joj ko u mlade djevojke, prkosne i okrugle i gledaju uvis, prema nebu. - Budi dobar, pa reci što misliš! - Neću biti dobar - odgovorio sam: nisam joj želio udovoljiti i istresti svoje mišljenje pred nju, jer znao sam da bi ga popljuvala, izrugivala bi se mom razmišljanju, a to nikako nisam želio. Mjesec je dana prošlo od te večeri, postajem odjednom svjestan, dok vezujem čvor na kravati i dok osluškujem šumove: je li voda za kavu konačno prokuhala? Da, kava, i to bi ona trebala raditi, moja Dolo, koja sigurno nije samo moja. U početku naše veze ustajala je kad i ja i kuhala mi kavu i ispraćala me poljupcem. Sad to ne radi više. Čuva svoju toplinu za nekoga drugog? Što više o tome razmišljam, sve sam sigurniji u to. Ne može biti drugačije. Od onog mi se razgovora nije približila ni tjelesno ni duhovno: između nas se uvukla neka pustoš, praznina, glad koja je uvijek zijevala i trovala nas svojim smrdljivim dahom. Nismo gotovo ni razgovarali, Dolo i ja, ovih proteklih mjesec dana. O bilo čemu da smo govorili, u meni je titrala sumnja, koja mi se svakoga dana činila sve više opravdanom. Ona, koja me prije onog razgovora doslovno svaku večer napadala, draškala, mamila, zavodila, poticala moju muškost, sad je postala mirna, mogao bih reći aseksualna. Kao da nikada nije osjetila strast. Kako to? Je li me kažnjava? Ili se namiruje sa strane? Ta su pitanja grmjela i bljeskala u meni poput zimske oluje, za vrijeme naših svakidašnjih razgovora. Ma koliko banalan razgovor bio, u meni je podizao bijes, potiskivan iz dana u dan, guran snagom volje dole u dubinu, na samo dno mojih osjećaja. Možda ga zatrpam, ugušim i prestane me mučiti? Ali nije prestajalo, ništa nije prestajalo, kao što nikada i ne prestaje: naprotiv, sve je više raslo i pretilo narasti golemo, toliko golemo, da ispuni čitav stan, ispuni i nas same i više za ništa ne ostavi mjesta. A što onda? Nisam ni smio pomisliti na to. Ludo. Ludi osjećaj mi draškao napete živce, a slike moje Dolo kako se valja sa drugim bljeskale mi u umu i u duši i patnja se pojačavala iz dana u dan. Bio sam lud za njom, volio je i mrzio. Mrzio i volio. Primjećujem drhtaj ruke u kojoj mi šalica kave šalje crne i tople jutarnje pozdrave. Otpijam. Nema uživanja. Više ni u čemu nema uživanja. I ta me misao, ta crno-bolna spoznaja odjednom udara u stomak i gotovo da se ne presavijem od boli. Prokleta bila! Što mi je učinila?! Oduzela mi je mir, kuja jedna lažljiva! Bacam šalicu u sudoper i cigaretu za njom i okrećem se i iz kuhinje jurim u spavaću sobu. Prokleta bila, mirno i dalje spava: briga nju za orkane u mojoj duši! - Probudi se, kujo! - zaurlam i pljesnem je po stražnjici, pokrivenoj , ali i dalje zavodljivoj i poželjnoj i upravo ta misao o njenoj poželjnosti, koja se budi u meni, podjaruje moj ludi bijes. Dolores uz trzaj sjeda u krevetu i zbunjeno gleda oko sebe, ne snalazi se ni u vremenu ni prostoru. Trepće i trepće i trepće. - Što je? -pita uplašeno, a plave joj se oči šire. - Što je bilo? - Kujo jedna! - režim prema njoj, naginjući se i unoseći joj se u lice u širom od iznenađenja otvorene oči. - Moraš mi priznati! - Ma što je tebi? - pita ona, a onaj tako mi dobro poznati izraz lica koji govori o tome kako nešto sakriva od mene, trenutak vječnosti zatreperi nad njenim čelom i nestane u prošlosti, ali nije zaboravljen, ne sa moje strane, ne mogu zaboraviti i ne želim zaboraviti. - Sve ćeš mi reći! - vičem, unoseći joj se i dalje u lice i grabeći je za gole sise i stišćući ih, ali ne ljubavnim stiskom, već mržnjom. - Sve ćeš mi sada priznati ili ću te zaklati ko pile! Vidim, suze joj teku, ali vidim i izraz prkosa u oku: kuja lažljiva glumi, misli i sada na onog drugog! Istjerati ću ja njega iz nje! Slutim kako će uskoro početi vječnu žensku jadikovku o nerazumijevanju, neshvaćanju i ostalim ne... kojih ima na repertoaru. - Varaš me! - grmim bijesno tik pred njenim uplašenim licem. - Varaš me kujo! I sad ćeš mi to priznati! Dok je gledam kako se uplašeno trza na svaku moju riječ, u duhu vidim oštro sječivo noža i naglo se okrećem, žurim u kuhinju, dok iza leđa osjećam komešanje. Ne obazirem se na komešanje, trčim u kuhinju i grabim veliki kuhinjski nož. Dok se okrećem u namjeri izaći iz kuhinje, pogled mi pada na malog plišanog medvjedića, kojeg sam za nju osvojio pucajući iz zračne puške na jednom izletu, pa grabim igračku i vraćam se u spavaću sobu. Dolores je u međuvremenu ustala, stoji obučena samo u bijele gaćice i uzaludno pokušava ogrnuti se kućnom haljinom: nikako da pogodi rukave. - Gledaj, kujo! - vičem bijesno i pokazujem joj plišanog medvjedića, mlatarajući rukama ispred nje. - Ovo te čeka! Kuhinjskim nožem odrežem glavu medvjedića, pa dva plišana komada bacam u nju. Dolores se strese i zatetura, baš kao da ju je pogodio metak. - Lezi! - vičem na nju. - Zašto si ustala? Jesam li ti dozvolio? Lezi! Prestravljenog pogleda, ali poznajem kuju dobro, znam kako je to varka, Dolores se vraća u topli krevet. Bijesno grabim plahtu, siječem je na dugačke dijelove i počinjem vezivati njene noge, čvrstim i neumoljivim čvorovima. - Zašto to radiš? - pita Dolores kroz suze. Ne odgovaram. Vezati ću je tako čvrsto, da se nikako ne može osloboditi. Neka me čeka u kući, gdje joj je i mjesto, dok ja zarađujem da bi ona mogla trošiti. - Nemoj - jeca Dolores, dok joj guram krpu u usta, vezujem joj na potiljku čvor i odmičem se od kreveta i gledam u nju, zadovoljan svojim djelom: vezana je poput kobasice i ne može mrdnuti. - Slutim da me varaš - kažem joj na izlasku. - I to posve opravdano. Ovako znam da ćeš me čekati. Moja si. Meni pripadaš! A večeras, kad se vratim sa posla ... Namjerno ostavljam nedovršenu rečenicu: neka se kuja preznojava! Izlazim iz sobe, pa iz stana čija vrata pažljivo zaključavam. Dok stavljam ključeve u džep sakoa, čujem korake iza sebe. Susjed. - Dobro jutro, susjede - pozdravi me prijazno kao što radi dugi niz godina gotovo svakoga jutra, jer u isto vrijeme polazimo na posao i gotovo svakodnevno se srećemo. - Dobro jutro! - odgovorim. - Neka galama u vašem stanu - kaže on neodređeno i ne gledajući me. - Samo film na televiziji - mirno objašnjavam, dok zajedno koračamo niz stepenice. - Dolores nije mogla spavati, pa gleda neki glupi film. - Ah, tako - kaže on olakšano. Odradio je svoju građansku i susjedsku dužnost. Izlazimo iz zgrade na ulicu, prohladnu, sunce sramežljivo blista, automobili u nepreglednoj koloni mile. Rutina. Svakidašnjica. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:32 - Budi (34) - Iskren - #