![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
30.04.2006., nedjelja
 Odmor, opuštanje ... Pozdrav svima! |
- 08:56 - Budi (20) - Iskren - #
27.04.2006., četvrtak
Na vrtuljku
|
Na vrtuljku Bardo se osjeća nesigurnim i napetim dok grabi brzim koracima uz stepenice, preskačući sve po dvije u svom pomahnitalom nestrpljenju. Mora dobiti lovu! Ne postoji druga opcija. Mora dobiti lovu! Samo mu ta misao odzvanja bolno u glavi i podražuje ionako već veliki nemir, koji poput crnog i zastrašujućeg zmaja draži njegov suviše razdraženi um. Mora dobiti lovu! Ništa drugo nije važno, ništa drugo ne postoji, ništa ga drugo ne zanima, jedino: mora dobiti lovu! Ne usuđuje se ni pomisliti na drugu mogućnost, izbjegava misliti o tome, o toj strahoti, o tome rušenju njegovog svijeta, o tom kraju ... Na trećem katu, a ostala mu još dva, nestrpljivo baca pogled na sat: pet i dvadeset i pet. Vrijeme je stalo. Ne živi ovo vrijeme, neko mrtvilo ga steže i ne pušta, a u glavi mu odjekuje zveket, dobro poznati i voljeni, a bez kojeg je izdržao čitavih šest mjeseci, šest mjeseci mira, šest mjeseci bez uzbuđenja. I dok u skoku preskače posljednje stepenice, u ludoj žurbi, dok zastaje, nastoji vratiti dah i istovremeno pritišće zvonce na vratima, već treći put danas, proteklih mu se šest mjeseci njegovog života poput filma počnu odmotavati ispred očiju: film koji samo on može vidjeti... ...Hladne jesenje kiše oplakuju grad, udaraju u lice Barda, koji stoji ispred lokala iz kojeg do njega dopire dobro mu znan zveket aparata za igranje: stari je njihov posjetilac, već je poprilično para ostavio u tim zadimljenim prostorijama. Ponekad bi dobio, ali mnogo češće gubio. Iz nekog razloga, Bardo se ne sjeća gubitaka, a dobitak, ma koliko mali bio, ulijeva mu nadu u onaj pravi, veliki dobitak, o kome sanjaju svi koje poznaje, a koji su, poput njega, zaluđeni tim igrama. Upravo je završio jedan posao, oličio peterosobni stan i za promjenu, džepovi su mu puni i nestrpljiv je okušati sreću. Iz nekog njemu nepoznatog razloga, koji ne može razumno objasniti, oklijeva, ne ulazi u lokal iz koga dopire žamor gostiju i zveket strojeva, a dim svaki put pokulja na hladnoću večeri, kad god neki gost napusti toplu i zadimljenu prostoriju. Ući? Ne ući? Ne može se odlučiti i to ga čudi. A tada, Bardo, visok dvadeset i osmogodišnjak, kratke plave kose i zelenih očiju, dugih ruku i nogu, učini ono što do sada nikad nije učinio: odmahne rukom, okrene leđa lokalu čiji ga šumovi pozivali, pa odlučnim korakom krene prema kući, ako se tako može nazvati sobica koju je iznajmio i u kojoj se nalazi samo njegov televizor i odjeća: sve ostalo u prostoriji nije bilo njegovo, već staričino koja mu iznajmila sobu. Bio je zadovoljan time, živeći bez nekih naročitih prohtjeva, skromno. Odlučio je pobijediti glad za kockom, pobijediti samog sebe. Gotovo i nije izlazio dva mjeseca, a kako se Nova godina približava, sve ga veći nemir obuzima, posjećuje ga nenadano i tjera, van, što dalje iz male sobe, među ljude, u buku, koja mu pruža privid razbijanja osamljenosti. Dani, a i noći, prolazili mu u razmišljanjima o životu, o greškama koje je počinio, zašto ih je počinio i najvažnije od svega, može li ih ispraviti. Odgovori nisu dolazili i to ga je grizlo. Zašto? Vikalo je u njemu... zašto? Ima dvadeset i osam, trideset je blizu, mladost je na izmaku, a što ima? Ništa! Zbog čega? Zbog svoje strasti prema kockanju. Iako mu razum govori kako je nemoguće pobijediti stroj, nešto ga u njemu uvijek iznova tjera da upravo to pokuša. Proveo je sate i sate povlačeći metalnu ručicu automata i zvuk ga njegov opijao, osjećao se blaženo, u grču, ali živ, kako se nikad nije osjećao. Krv mu je brže strujala, a grč na licu izvijao mu usne u podrugljiv osmjeh. Dobiti, gubiti, gotovo mu isto bilo: važno je kockati se! Samo tako može ostvariti svoj cilj, svoju opsesiju. Samo je jedan cilj: pobijediti stroj! Jednog će dana sigurno pobijediti prokleti stroj! To se mora dogoditi! Sigurno! Pitanje je samo vremena. I para. Ali se nije dogodilo i sad je ...gdje? Mora naći snage i prestati! Prestati misliti o velikom dobitku, raditi mirno, uživati u malome. Mora prestati sanjariti o iznenadnom bogatstvu, o velikoj lovi koja samo čeka na njega. Nema toga, moraš se mučiti, znojiti … Ni trenutka nije zavarao sebe: znao je da će biti teško, prokleto teško, kako je mrmljao sebi u bradu svako jutro za vrijeme brijanja, ali se neki prkos stao buditi u njemu, mijenjati ga i izdržavao je i nije odlazio kockati se prvi put u posljednjih dvanaest godina. Život bez potezanja ručice aparata, samo do prije nekoliko dana nezamisliv, postao je ostvariv i što je Barda posebno zapanjilo, počeo je uživati u tom životu sasvim neobičnim za njega, mirnim, uhodanim, redovitim. Dani mu se mirno odmotavali, osjećao se dobro. A onda je Višnja ušetala u njegov život, odmah iza dočeka Nove godine, koju je dočekao sam, ležeći u sobi i gledajući glupi program na svom televizoru. Iznajmila je sobu do njegove, dijelio ih samo zid i osjetio je uzbuđenje svaki put, kad bi postao svjestan toga, kako se mlada i poželjna i lijepa djevojka kreće u njegovoj blizini, a opet toliko daleko. Ponekad bi čuo njene korake i zadrhtao. Bila je lijepa, ta neznanka. Siječanj je tek zapuhao ledenim vjetrovima, kad je poslijepodnevnu tišinu narušilo kucanje. Bardo je, ležeći obučen na krevetu i zureći u strop, pogledao prema vratima sa čuđenjem: nikada nitko nije kucao na njegova vrata. - Skuhala bi kavu - reče mu Višnja, kad je otvorio vrata i zapanjeno pogledao u nju: ogrnuta starom i izlizanom crvenom kućnom haljinom, dok joj se crna i divlja kosa prelijevala niz leđa, ličila mu je na anđela. - Ostala sam bez šećera. Imaš li? Ako imaš, pozivam te na kavu! Popili su kavu zajedno u njenoj sobi, a zatim još mnoge kave i po koju čašicu u njegovoj i njenoj sobi. Naizmjence, jedan vikend kod nje, drugi kod njega. Između njih isplela se nježna nit razumijevanja i Bardo u jednom sunčanom jutru iznenada shvati kako je zaljubljen. Ta ga spoznaja ne uplaši, naprotiv, učini ga jačim, sretnijim i sad je znao da je uspio ubiti zmaja u sebi, potisnuo i sahranio kockarsku strast koja mu godinama uništavala život. - Znaš - reče jedno poslijepodne dok su ležali u njegovoj sobi i ispijali bocu bijelog vina - prije tebe ništa mi nije imalo smisla, ništa nisam volio ... - A kocku? Automate? - upita Višnja i osloni se na lakat, a male joj grudi zadrhte tik pred njegovim usnama. - To je tek bilo besmisleno - zamišljeno i više samom sebi nego Višnji, odgovori Bardo. - Znaš, nakon nekog vremena ne uživaš u tome: besmisleno potežeš ručicu hladnog stroja i osluškuješ zvuk, ali ne uživaš previše ... mislim kako znamo da je nemoguće dobiti ... ali nada, ta prokleta nada, nikada te ne napušta i uvijek se iznova vraćaš i uvijek iznova gubiš i gubiš ... - Smiri se - šapne mu Višnja: primijetila je zatamnjenje njegovih zelenih očiju, osjetila njegov nemir i to je uplašilo i rastužilo. - Sad je to prošlost: imaš mene. Više ne moraš ubijati vrijeme u tim prokletim lokalima. Neizmjerno ju je volio zbog njenih riječi i nježno je poljubio, čvrsto se privijajući uz njeno tijelo, tražeći i nalazeći utjehu u toplini koju mu je djevojčino tijelo pružalo. Da ju je ranije sreo ...Vječno pitanje. Što bi bilo da je bilo ... Besmisleno mučenje samog sebe. - Nemoj misliti o tim stvarima - reče mu Višnja. - Što je bilo, bilo je. Prošlost ne možeš popraviti. - Volim te - reče joj on i to je bilo prvi put da je te riječi izgovorio jednoj ženi, a da ih je izgovorio ozbiljno, čvrsto vjerujući u njih. Proljeće je neprimjetno ušlo u njihov život, a oni ga jedva i primijetili. Živjeli su u svom svijetu snova sve do one večeri, kad se Bardo vratio kući i nije zatekao Višnju u njenoj sobi kako ga čeka. Uznemirio se i prisilio samog sebe na mirno čekanje, dok su sati polako prolazili, u očekivanju ... čega? Nije znao, ali nelagoda se uvukla u njegove grudi i nije ga napuštala. Zatim je mobitel zazvonio i on ga, uz radostan osmjeh, jer to je sigurno ona, mora biti ona, nitko ga drugi ne zove, brzo dohvati sa stola i javi se. - Ovdje bolnica ... - dopre do njega nepoznati glas. I život ponovo postane usamljen. Višnja je doživjela saobraćajni udes, pala je pod kotače autobusa, lijeva joj je noga stradala, biti će sve u redu, ne mora ... Ali Bardo osjeti, naglo i bolno, kako ništa neće biti u redu, jer bilo je u redu, do sad je bilo u redu, prvi put u njegovom životu, a sad je ponovo počeo vladati nered. Silan se bijes podigne u njemu: bijes na podli život, koji mu oduzima ono malo sreće i mira, koji je uspio iščeprkati iz njegovog škrtog i snažnog stiska. I to sad, kad živi mirno, gotovo malograđanski. Zar mira nikad neće biti za njega? - Radi - reče mu Višnja, prilikom jedne od njegovih svakodnevnih posjeta. - Vrijeme će ti brže prolaziti, a i zaraditi ćeš nešto ... trebati će nam kad izađem iz bolnice ... radi i ne brini za mene. Bardo se kiselo nasmiješi: novac, prokleta lova! A posla nema. Svaki se dan teže dolazi do njega. - Imam sutra neki razgovor. - reče joj. - I možda dobijem taj posao: trosobni stan u susjednoj peterokatnici. Ako ga dobijem, na konju smo: umalo pa sam potpuno suh. Višnja ga primi za ruku i umirujuće stisne, a on osjeti svu porugu života prema njemu: umjesto da on njoj pruža utjehu, ona tješi njega. I osjeti stid i bijes i čvrsto odluči domoći se love, gomile para, omogućiti joj pristojni oporavak, na moru, na suncu, bezbrižan i miran. Zaslužila je to, njegova Višnja ... Dobio je posao, dogovorio se i dobio predujam. Sutra počinje ličiti stan u svom susjedstvu, a sad će još jednom posjetiti Višnju, kupiti joj nešto lijepog ... Raspoloženo hoda ulicom i odjednom … Misao mu se zaledi, tijelo ukoči. Ne shvaća što mu se događa, ali žmarci uzbuđenja koji mu brzinom svjetlosti prolaze živcima, objašnjavaju mu sve. Stoji ispred lokala sa automatima i groznica ga ponovo, nakon šest mjeseci trese. Snažan osjećaj u njemu, govori mu tihim, upornim glasom, uvjerava ga, uvjerava: "Uđi, dobiti ćeš! Ovaj ćeš puta sigurno dobiti! Moraš dobiti! Uđi i igraj!" Bardo stoji i bori sa samim sobom i osjeća kako gubi bitku, gubi ne samo bitku, već i čitav rat. Svjestan je toga: uđe li, baca u vjetar proteklih šest mjeseci svog života. Izdaje Višnju. I što je najgore, izdaje samog sebe. Ali onaj glas u njemu sad više ne šapuće, sada urliče:"Uđi, dobiti ćeš!" I Bardo ulazi, nakon više od šest mjeseci u zatamnjeni lokal, gdje ga dočekaju poznati mirisi, poznati zvuci i on se osjeti kod kuće, kao da ni jednog dana nije bio odsutan i odjednom ga zahvati duboki mir i preduboko uvjerenje, kako je danas njegov dan, dan velikog dobitka, dan kad će pokupiti veliku lovu. I dok prilazi prvom automatu, koji kao da samo čeka na njegovo potezanje metalne mu ruke, hladne i ravnodušne, Bardo se osjeti opijen, jer ponovo je na vrtuljku koji nosi uzbuđenje i koji ga podiže u visine sreće, dok nada u njemu buja, raste, poprima bezgranično velike razmjere, postaje veća samim tim što više gubi. "Laž, sve je to laž", bubnja mu uhu neki daleki i zaboravljeni dio njega. "Ostavi to, izađi, izađi i napusti lokal." Ali ne sluša tanki, jedva čujni glas razuma, strast vlada njime, jedina strast koja ga može sasvim ošamutiti, veća čak i od one lude strasti, koja ga baca u Višnjin zagrljaj. Pomisao na Višnju, koja leži bespomoćno u bolnici, nestaje i prije nego se sasvim oblikovala, a zamjenjuje ju želja za igrom, još jednom, još jednom ... novac zveči, polako nestaje i sat kasnije, tek je šest poslijepodne, Bardo ostaje bez para, nema ništa, predujam je nestao, kao da nikad nije ni bilo. Uznemiren, u nekom čudnom bunilu, dok mu se usne suše, napušta lokal i izlazi na sunčanu ulicu i ponovo, po drugi put, ulazi u zgradu u kojoj sutra treba započeti sa radom na petom katu u trosobnom stanu. - Molim, oprostite - kaže učtivo, vlasniku stana, starcu Janku, koji mu otvorio vrata, obučen u sive hlače, sivoj i staroj maji i naočalama na nosu i sa novinama u rukama i koji ga upitno gleda. - Upao sam u neku nepriliku, ne bih volio da mi žena dozna ... - Koliko? - kratko pita Janko: sjeća se svoje mladosti i zna kakvi demoni vrebaju mlade ljude, nije zaboravio i razumije one koji se ne uspijevaju othrvati. Bardo ne vjeruje svojoj sreći i reče svotu i čas kasnije juri niz stepenice: ponovo ima novac u džepu i sad je zbilja siguran kako će dobiti veliku lovu ... Jedan sat kasnije, Bardo stoji ponovo pred tim istim vratima i čeka da mu starac Janko po treći put ovog dana otvori vrata. Sve je izgubio, naravno. Pitati će još, izvući će se iz tog pada: osjeća, ne! siguran je, dobiti će, ovaj puta nema promašaja, dobiti će, mora ... - Što je opet? - pita stari Janko: otvorio je vrata, a da Bardo nije to ni primijetio. - Još ti treba? - Još - promrmlja jedva čujno Bardo. - Pa što ti misliš? - pita ga starac i odmahuje glavom: iza njega Bardo ugleda kutiju sa alatima i shvati kako starca prekida u nekom poslu. - Na što trošiš? Trijezan si, znači, može biti samo jedno. Kockaš? Bardo šuti i gleda u prazno. Usne mu se pomiču, osjeća kako neće dobiti novac, osjeća kako mora dobiti novac. Osjećaji se sudaraju u njemu i stvaraju pomutnju. U ušima mu bubnja. - Šutiš - kaže starac.- Pogodio sam. Ne dam ti više i nemoj slučajno da mi se sutra ne pojaviš ... - Ali, zbilja mi treba ... - muca Bardo: osjeća se očajno. - Ne dam više - ostaje starac pri svome. - Dao sam ti već više od polovice dogovorenog iznosa, a nisi ni započeo sa radom. Dosta je! - Molim vas! - zavapi Bardo. - Još samo ... - Ne! Ništa više! Ni ne znajući što čini, ne znajući da će to učiniti, Bardo snažno odgurne starca i zakorači u hodnik. - Ma što ... - protestira Janko i nastoji ga zadržati. - Zvati ću policiju! Izlazi odmah! Na riječ "policija", u Bardi nešto pukne: sagne se prema kutiji sa alatom, koju je već ranije uočio, grabi dugačak odvijač i snažno ga zabija u grudi starca, istovremeno mu prigušujući krik, položivši mu dlan na usta. Udara još jednom i još jednom i još jednom, sve dok starac ne klone, a Bardo, ne osjećajući ništa, baš ništa, samo prazninu u umu, prazninu u grudima, polako spušta mlohavo tijelo na pod. Miran je, sasvim miran. Prilazi vratima, tiho ih zatvara i nagne se nad starca: osluškuje mu srce i ništa ne čuje. Mrtav je. Bardo ustaje i tek tada shvati kako još uvije steže u šaci okrvavljeni odvijač. Jedan ga trenutak gleda, zatim se saginje, uzima stare novine, zamata odvijač i sprema ga u džep: odbaciti će ga u neku od kanti za smeće, pored kojih će sigurno proći, na putu prema dobitku, velikom dobitku, siguran je u to, sasvim siguran. Kreće prema kuhinji, poznaje raspored stana i čitavog će ga pretražiti, uzeti sav novac, ništa drugo, stvari odaju, samo novac, ništa drugo ... Pola sata kasnije, Bardo, džepova ponovo punih, ulazi u lokal sa automatima i odlučno im prilazi, samo sa jednom mišlju u glavi: kockati, dobiti! Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 11:46 - Budi (48) - Iskren - #
 Naravno da pada kiša, danas, kad sam slobodan. Ostajem u kući, pisati i priča će se pojaviti na blogu vjerovatno poslijepodne. A sad se idem zagrijati i po kiši istrčati laganih 5 000 metara, tek toliko da razradim mišiće i da me ne hvata nemir. Pozdrav svima! |
- 07:48 - Budi (9) - Iskren - #
26.04.2006., srijeda
 Posao gotov! Konačno slobodan! Sutra završavam priču: danas sam preumoran za taj posao. Pozdrav svima! |
- 17:30 - Budi (7) - Iskren - #
25.04.2006., utorak
 Preumoran sam za bilo kakav suvisli post...pišem priču, ali večeras nemam snage. Dok ne bude priča gotovo, evo vam slika pulsara, pa uživajte u ljepoti Svemira. Pozdrav svima! |
- 21:03 - Budi (15) - Iskren - #
24.04.2006., ponedjeljak
 Slobodan sam poput leptira: ne idem raditi! Fićo mora da se nalio i nije se uopće javio, a sad da se i javi, ne idem. Trebao bi pisati, ali ... sunce mami ... P.S. Fićo upravo zvao: odbio sam ga kratko i jasno! Glavni dodatak: Istrčao 5 000 metara za 30 minuta! Bez imalo napora, laganicom! |
- 07:41 - Budi (33) - Iskren - #
23.04.2006., nedjelja
 Lagana šetnja, pa odmor: biti će ovo naporan tjedan! Specijalan posao, gdje se traži sjepidlačka pedanterija i koji ću odraditi sa kompićem Fićom. Nekako nemam volju pisati, a ne želim silom drljati, jer ... i zato, malo strpljena, molim. Sve vas lijepo pozdravljam! |
- 10:04 - Budi (17) - Iskren - #
22.04.2006., subota
 Dan je kao stvoren za trčanje kroz prirodu: sunce, bez vjetra ... Veli vrh, dolazim! Kasnije? Možda pisanje ... priča kuha u meni, polako se budi i samo je pitanje vremena kad će proviriti glavu iz skrivenog brloga i jurnuti u slobodu. Tema je i opet malo drugačija, pomalo je ... ali neću sve otkriti! Uživajte u lijepom danu i volite se! P.S. Danas je promocija knjige u kojoj izlaze moje dvije priče. Častiti ću samog sebe velikom porcijom sladoleda od šumskog voća, ne bih li bio potpuno u skladu sa prirodom u koju odlazim uživati. |
- 08:02 - Budi (27) - Iskren - #
21.04.2006., petak
 Prošla me priča prilično iscrpila: uzimam mali odmor, odlazim u šetnju, popiti kavu na obali i razmišljati o ... Uživajte u danu punom snagom! |
- 09:21 - Budi (22) - Iskren - #
19.04.2006., srijeda
Slatka Viviana
|
Slatka Viviana Večeras počinjem sa izvršavanjem odluke. Nema više odlaganja, nema razloga za odlaganje: odluka je čvrsta, moja je odluka sasvim oblikovana, zrela, mirno počiva u meni, grije se u mojoj duši. Donesena je naglo, ali to ne umanjuje njenu vrijednost, ne čini je manje zrelom. Postepeno, strpljivo, sa ogromnom ljubavlju, pleo sam jednu nježnu nit u drugu, savijao je u mislima, u snovima, u nadanjima, savio čitavo malo gnijezdo, ljubavno, strasno i mislim kako je sada konačno došlo vrijeme useliti se u to gnijezdo i uživati, uživati ... Dosta sam čekao: šest punih godina, čekam ... gledam Vivianu, čekam; divim joj se, čekam; gledam promjene na njoj, čekam; primjećujem njenu ljepotu, čekam; ljepota se razvija, ljepota postaje neizreciva i pitam se: što je iznad ljepote? I odgovaram samom sebi: Viviana! Ona je iznad ljepote, ona je iznad svega! A sad, izgubiti ću je, ne pokrenem li se. Ne smijem je izgubiti. Nema mjesta oklijevanju. Odjednom ne smijem više čekati i muka mi je zbog čekanja: počinjem provoditi plan u djelo. Znam da ću uspjeti, pažljivo sam sve isplanirao, razmišljajući o svakoj sitnici, o svemu važnome i nevažnome. I o Viviani. Koja mora biti zauvijek moja. Samo moja. Ničija više. Moja! Zauvijek! Sa mnom i u meni! Zauvijek. Šest godina ranije ... Ulazim u kola, koja sam jutros rano parkirao ispred osnovne škole, jedva nekako pronašavši mjesto: jedanaest je sati trideset minuta i palim motor upravo u trenutku kad šarolika bujica djece istrčava na ulicu, na cestu, praćena cikom i vikom i smijehom. Bezbrižna mladost. I ugledam je, prvi put i taj prvi put ostaje neizbrisiv u mom sjećanju, pažljivo sačuvan u svim svojim pojedinostima. Uklesan. Ništa nisam zaboravio, baš ništa. Ne mogu zaboraviti. Viviana, kojoj još ne znam ime, sitna je djevojčica, osam joj je godina tek, ali već vidim i prepoznajem sakrivenu prekrasnu ženu u njoj, potajnu ljepoticu, dobro kamufliranu ispod crne i oštre i guste kose, koja kratko podšišana uokviruje njeno prekrasno lišce, jer nije to lice, ne može biti ništa drugo nego lišce, jer sitno je, presitno, predivno. I želim ga primiti između dlanova, svojim pogledom uroniti u njen i gricnuti te rumene i glatke obraze, okusiti njihovu slatkoću. Sa nježnog lica gledaju dva plava oka i čude se svijetu, naočale joj klize niz mali nosić, malo je kratkovidna, ali joj to daje šarm, još veći, dražesno joj pristaje ta sitna mana, čini je zanimljivijom. Usne joj male, ali osjećam, naslućujem kako vole slatko zagristi, a tijelo sitno, moglo bi se reći mršavo: gledam i naslućujem budućnost koja brzo dolazi i znam kako će u njoj, svojoj skoroj budućnosti, postati prava minijaturna Venera. Sjedim za upravljačem i drhtim, ne usuđujem se voziti. Uzbuđenost me kupa snažnim i vrućim valovima i tresem se i gledam u djevojčicu, a vidim ženu, vidim ljepoticu, vidim ... i želim je! Želim je sačuvati čistu. Da se nikada ne uprlja. Strasno to želim! Silno! Oblizujem se, usne mi sasvim suhe, moram ih oblizivati. Ništa drugo ne želim. Samo nju. Kakvog bi okusa bila njena koža pod mojim radoznalim jezikom? Potresa me ta misao i odmahujem glavom: nastojim se pribrati i gledam zbunjeno oko sebe i pitam se, što li mi se to događa i zbog čega mi se događa i želim li da mi se događa ovo što mi se događa. Nisam siguran, ni u što nisam siguran, osim u svoju uzbuđenost, koju posramljeno nastojim sakriti, pa obaram pogled, ali ga brzo vraćam i gledam u nju, lijepu, lijepu ... Moram je gledati i željeti: jače je od mene. Konačno odvajam pogled sa nje, bila mi potrebna ogromna snaga volje, pa odlazim, vozim smušeno i prolazim kroz crveno i naravno, policajac je tu i plaćam kaznu ... Već sutradan je ponovo čekam: strpljivo sjedim u kolima i čekam, a kad se dječja rijeka izlije ispred mene, u svom glasnom žuboru, pomamno je tražim pogledom, u strahu kako je neću pronaći. Ako je ne ugledam? Kakav bi to bi dan? Besmislen, izgubljen! Kao i da nisam živio … Tužan dan, znam i promatram napeto … Ali evo je, tu je i gledam u svog anđela i osjećam sreću. Preskače konopac igrajući se sa još dvije djevojčice. Zadivljeno gledam njene pomalo mršave noge, ali divno oblikovane u minijaturi, kako spretno i poletno skakuću. Prstom pozivam jednog dječaka, koji gleda u mene. - Pomozi mi - kažem mu i guram mu novčanicu u ruku, koja je za njega sigurno čitavo malo bogatstvo. - Reci mi, kako se zove ona djevojčica koja upravo preskače konopac? - O, pa to je Viviana - odvraća dječak, grabi novčanicu i nestaje. Nekako suviše brzo nestaje i pitam se, nije li me slagao. Sutra ću učiniti probu. Ali sutra je subota, bljesne mi odjednom i morati ću čekati do ponedjeljka. Dva je dana neću vidjeti! U ponedjeljak ću nagovoriti nekog klinca da glasno vikne njeno ime, dok ću pažljivo pratiti Vivianinu reakciju. Ukoliko se trgne, okrene … Školski odmor naglo i prebrzo završava i predmet mojih želja nestaje u velikoj školskoj zgradi i opet u ciki i viki, zgrada ih progutala, sve njih, i ostajem sam, tužan, prazan ... nešto nedostaje...ne vidim nju. I tako godinu dana. Iz dana u dan. Pa drugu godinu. Dani se nižu laganim ritmom. Pratim je, gledam kako raste i uživam. Gledanje Viviane jedino je moje uživanje, ako zanemarim maštanje o njoj. Od toga je sačinjen moj život. Ništa drugo ne poduzimam, osim gledanja, promatranja. Mirujem. Dovoljno mi je. Maštam. Mašta mi se razmahala, ima svoju volju, neovisno od moje vlastite. Vodi me u tajnovit svijet čulnog uživanja, otkriva nove i nove strasti, obećava neslućeni užitak, a meni je užitak potreban, moram ga imati. Sanjam o njoj neprestano i želim … Nisam još ni odlučio nešto poduzeti, ali nagonski već sakrivam tragove nikome ništa ne govorim, uredno odlazim na posao, obavljam redovito sve svoje dužnosti: ne skrećem pažnju na sebe. Pravilo broj jedan: budi neprimjetan. Treću godinu promatranja Viviane, umire mi majka. Ne osjećam žalost, ne osjećam ništa: praznina u mojoj duši. Misli su mi čiste, nisu konfuzne. Slobodan, konačno sam slobodan. Više nema zapitkivanja gdje sam bio i što sam radio i sa kim sam to radio i sva ona ostala toliko dosadna pitanja koja su mi razarala živce. Prvi sam put u životu sam u kući koju su sagradili moji roditelji, valjda se nadajući dugom životu i uživanju u njoj. Smrt ih je prerano stigla, govorili su moji susjedi, ali ja nisam mislio tako. Slobodan! To je pjevalo u meni, uvijek ponovo i uvijek sa istim veseljem. Nisam ih volio, roditelje. Nikada. Majka mi je govorila kako sam ružan, svaki put kad bih učinio nešto što njoj nije bilo po volji. - Pokvareni i ružni dječače! - vikala bi ona bijesno me šibajući po stražnjici. - Ružan si jer si zločest: postani dobar i postati ćeš lijep. A šiba bi neumorno radila. Nije mi objasnila zbog čega sam zločest, ali sam je čuo bezbroj puta kako viče na oca, pogrdno i glasno, nazivajući ga ružnim i odvratnim i beskorisnim, poput svih muškaraca. Jednom, dok me kupala, trljajući me između nogu mekom i nježnom posebnom krpom, bijesno mi rekla kako sam se trebao roditi kao žensko. Uzviknuo sam zbog bola kojeg mi nanijela, prejako me stisnuvši. I upamtio njen pogled nadmoćnosti, uperen dolje, u moje međunožje. Uvijek je galamila, moja mama, glasno i protiv svega … Čuo sam jednom oca kako joj govori da me previše "muštra", tako se izrazio. Dreknula je na njega i on se povukao i ubrzo zatim i umro. Bio sam mali, ali pitao sam se ... da nije dreknula, bi li on ...? Ne znam, sve mi to čudno, zagonetno ... možda sam ga i volio, ali nisam bio tužan na sahrani: samo radoznao i sjećam se, pitao sam se uvijek iznova, zna li moj tata što se sada zbog njega događa? Vidi li na neki način čitavu ovu gužvu ili ... Isto se pitam i sada, iako sam sada muškarac, dvadeset i šest mi je, ali ista radoznala pitanja udaraju u mojoj nutrini. Nastojim ne misliti ni na što, obavljam rutinski sve što je potrebno i radujem se stečenoj slobodi. Gušila me, moja majka, ubijala u meni radost života, branila ovo, zabranjivala ono … Život joj nije bio veselje, već mukotrpna dužnost: rad i obaveze, bez zabave. Sad je nema, ali nema ni zabave. Mislio sam, kad ona umre … ali nije tako, istina nema žalosti, ali nema ni radosti. Pustoš. Ničeg drugog nema osim pustoši. U kući uvodim promjene. Majčinu sam sobu sasvim ispraznio, iznio sam dio po dio namještaja, polako i strpljivo ga rastavljajući, bez buke i bez skretanja pažnje na svoj rad. Ne želim da mi susjedi postavljaju pitanja: ne želim nikakva pitanja ni od koga! I sjećam se … - Ovaj je ormar vredniji od tebe! - čujem je kako vrišti na mene: tri su mi godine i ona me tuče jer sam cipelicom okrznuo prastari ormar u majčinoj sobi. - Nauči se cijeniti stvari! Sa zadovoljstvom ga lomim, kidam na komade i odnosim ih na smetlište. - Ništa ti nije sveto! - čujem njen glas, kad sam joj slučajno razbio običnu staklenu vazu. Praznim sobu, iznosim dio po dio i uskoro je prazna, sasvim gola: ničeg više majčinog nema u njoj. Ljepša mi je ovakva nego krcata nepotrebnim majčinim stvarima. Zidovi me gledaju, sivi su i ravnodušni. Poput mene. Ne osjećam zadovoljstvo zbog obavljenog posla. Samo neki nemir pleše u mom želucu, dok gledam u nijeme zidove, svjedoke mojih brojnih poniženja. I odlučim, naglo, u trenu nadahnuća: obojiti ću ih u crno! Sve u crno, čak i strop! Crno sakriva. Počinjem već sutradan i mahnito radim: vikend je i ne moram na posao u bolnicu, u kojoj radim na održavanje parkova. Prilično sam spretan i sretan sa cvijećem, zelenilom. U sobu, nekad majčinu, a sad Njenu, jer u mašti sam je Njoj namijenio, nekad bijelo-sivu, a sad crnu, unosim jednu lončanicu: znam da će uginuti u tom crnilu, ali unosim je i stavljam točno na sredinu prazne sobe koja crnim ustima zijeva prema meni. Izlazim i zaključavam vrata. Viviana. Sobu nazivam po njoj: Vivik. Sviđa mi se izgovarati "Vivik": mnogo bolje zvuči nego soba, pogotovo bolje od onog otrcanog "majčina soba". Vivik. Spremna je i čeka. Ali ja još nisam spreman. Strpljiv sam. Ima vremena, kasnije ću polako i dugotrajno uživati u plodu svojih priprema. Ne smijem žuriti. Prolaze još dvije godine, Viviani je trinaest, postala pupoljak i primjećujem njene sitne cike koje strše prema nebu. Hoda ispred mene u večernjim satima na putu iz škole kući, a ja je pratim kao i mnogo puta do tada. I uživam. Postala je ljepotica, baš kao što sam i naslutio prije dalekih pet godina i sad je to već mlada dama, koja ulazi u ženstveno doba. Silno je želim okusiti: mora da je slađa od bilo koje slastice. Njene me sisice podsjećaju na smokve i zamišljam, dok je gledam obučenu u laganu majicu kratkih rukava, kako ih kušam premazane medom. U mislima joj nježno otkidam malu cikicu, bradavicu umačem u med, rumena je i ližem je. Ližem slasno, dok mi trnci prolaze tijelom. Ako je tako lijepo u mašti, kako li je … Osjećam njihov okus i glad u meni raste, reži: divlja zvijer mi gladno i proždrljivo urliče u želucu. Ali to je lako. Urliče i u glavi! To je teško. Umalo pa nepodnošljivo i drhtim dok slušam zapovijedi koje mi sve glasnije dobacuje, a koje me upućuju ... i koje ne želim slušati, ne želim, ali moram, ne mogu im pobjeći ... U panici se okrećem, napuštam praćenje slatke Viviane i sam sebi mrmljam u bradu, dok oborene glave sumanuto jurim ulicama: - Moram ovo prekinuti! Moram! - ponavljam i ponavljam u sebi, nadajući se kako će mi ponavljanje pomoći izdržati u svojoj namjeri. - To je ludo! Čisto ludilo! I neću to učiniti! Samo se zabavljam u mislima. Neću se više ni zabavljati time, prestati ću pratiti Vivi, prestati ću kovati planove, prestati ću ... - Bijedniče, ludi! – dopire iz sjećanja glas, oštar, hladan, predbacujući: glas majke. – Nikada od tebe čovjek! Što radiš u mojoj sobi? I što će ova drolja sa tobom? Pogled joj sijeva dok izvodim svoju malu prijateljicu, tek nam je po osam godina, provlačimo se pored nje i bježimo, što dalje od uzdrhtalog njenog bijesa. Ne shvaćamo što nam viče moja majka, ali naslućujemo. Moja mala prijateljica plače i viče: - Ne diraj me! Ne diraj me nikad više! I nisam. Nikada više. Ni jednu ženu. Dok se udaljavam od Viviane, bježim od sjećanja, bježim od djetinjstva, bježim od majke, a naročito bježim od samog sebe! Pobjeći u zaborav. Ali kako? Prestajem. Jedno vrijeme. Dani se vuku besmisleno i postajem sve nemirniji. Zatim jednu večer pomislim: još samo ovaj put, da se uvjerim kako je dobro. Škola će i onako uskoro zatvoriti svoja vrata: ljetni su praznici na pragu ... još samo ovaj put, da je vidim, pomilujem očima, prođem sasvim blizu nje i osjetim miris čistoće, koji se širi i lebdi oko njenog tijela: još samo ovaj put i kunem se, nikada više. Nikada! I čekam je u kasnim poslijepodnevnim satima ispred škole, ne baš ispred, da ne privučem pažnju, sve sam ove godine izuzetno oprezan i ponosim se time. Evo je, izlazi, lijepa, nasmijana, plave joj oči bljeskaju iza naočala, usta otvorena i vidim kako nosi aparat za ispravljanje zuba, ali to ne umanjuje njenu ljepotu. Pratim je pažljivo i uživam i osjećam se slobodnim. Ovo je posljednji put, nikad više, kunem se! Posljednji put! Kad stignem kući, prvo ću ući u Njenu sobu, u koju nisam ušao sve ove godine, od onog dana kad sam točno u sredini crnila postavio lončanicu. Iznijeti ću biljku, koja je već odavno mrtva, iznijeti je i baciti, prozračiti sobu i obojiti je u bijelo. Čist sam. Osjećam se čistim. Neću ostvariti svoje snove. Pobijedio sam svoje snove! Sve sam obećano izvršio i osjećam se slobodnim: košmari me više ne posjećuju, miran sam i dobro spavam. Soba je ponovo bijela, prozračena, ali i dalje prazna. Ne želim ništa staviti u nju. Kad ne mogu Nju dovesti ... Praznina gladno zijeva. Jesen je, kiše, kiše, dosadne kiše. I zatim konačno jedan lijep dan i odlučim prošetati parkom, nadisati se mirisa natopljene zemlje, koji oduvijek volim. I dok šećem uskim puteljcima, začujem Vivianin glas i sledim se. Nije sama, vješa se o nekog dječaka, stišću se i ljube i šalju mi bol, jaku, nepodnošljivu ... Gledam svoju Vivi i plačem, ne mogu se suzdržati, plačem, okrećem se i odlazim u kola i pravo kući. Divljam. Šećem kućom i ulazim u Njenu sobu, bijelu i čistu. Sjetim se: nije više toliko čista! I bijes me hvata, pa odlazim u podrum, uzimam boju i mažem zidove, mahnito radim, ne osjećam umor, crnilo se širi preko bijeloga, osvaja čistoću i pobjeđuje. Pred jutro sam gotov sa poslom, tuširam se i unosim jedan madrac u crnu sobu koja se isparava i bacam ga na sredinu. Tu će ona ležati: danas ću je dovesti! I više nema krzmanja! Nema uzmaka! Pokušao sam, ali ona me zove! Zove me! Moram se odazvati. Kušati ću je, malo po malo, da što duže potraje ... uživanje ... u Viviani! Još samo malo i gozba, koju suviše dugo odgađam, počinje… napokon! Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 16:08 - Budi (40) - Iskren - #
 Sanjam priču i ne mogu spavati. Pisati ću, pa na trčanje i ponovo pisati ... |
- 05:49 - Budi (14) - Iskren - #
18.04.2006., utorak
 Dobro jutro! Evo me nazad, ponovo ću živjeti u samoći i imati vremena za pisanje, ali ne žalim se, druženje je bilo i više nego prijatno. Sad krećem na trčanje: dan je ko stvoren za tu aktivnost, a i potrebno mi je...a kasnije, vidjeti ćemo ... Hvala što ste mi posjećivali blog i oprostite što nisam odgovarao. Sad se vraćam u kolotečinu, hvatam ritam. |
- 07:34 - Budi (21) - Iskren - #
15.04.2006., subota
 Miran i opušten idem je dočekati ... |
- 07:34 - Budi (32) - Iskren - #
14.04.2006., petak
Kasni poziv
|
Kasni poziv Livada je duga i zelena da zelenija ne može biti, obasjana proljetnim suncem, zeleni se prema plavom nebu bez i jednog oblačka. Miki trči, a visoka trava njemu gotovo do koljena, povija se i nakon što Miki u trku prođe, ponovo se polako i bolno uspravlja. Miki nastoji stići psića, patuljastog pinča, imenom Buki. Buki, onako malen, crn, veselo poskakuje visoko u zrak, jer za njega je ovo prašuma, ali osjeća se sigurnim, jer njegov je voljeni Miki iza njega, odmah tu, u blizini i ništa se ne može neprijatnog dogoditi. Trče i Buki laje, pjev ptica odjekuje, a zatim iznenada, pojavljuje se zvuk koji nikako ne pripada ovoj idili: prodorna i uporna i dosadna zvonjava! Koja lomi sunčani dan. I koja konačno uspijeva probuditi uspavanog Mikija i on gunđajući, zatvorenih očiju, opipava mjesto, na kome bi se trebao, nalaziti telefon, pronalazi aparat i uz težak uzdah, kao da podiže čitavu tonu, prinosi ga uhu, raščupanoj glavi. - Dragi! Voljeni! - začuje veseli i poznati glas: njegova se Tina javlja i naravno, ne vodi računa o sitnici što je blizu dva sata ujutro. - Mmmmmmmmmmmmmm, kh, kh... - Što mi radiš? - pita Tina razdragano. - Pa ne spavaš, valjda? - Ma ne - progovori Miki. - Kako ti to pada na um? Pa tko još spava u dva sata ujutro? - O, pa moje se zlato ljuti na svoju Tinu - tepa mu ona razdragano: lomi mu otpor. - Ma ne ljutim se - reče Miki i uspravlja se i namješta jastuk iza leđa: osjeća kako će razgovor potrajati. - Dolazim sutra! - kaže Tina, a Miki u prvi čas i ne shvaća što znače te riječi: još je na onoj zelenoj livadi sa svojim voljenim psom. - Zar ništa nećeš reći? - pita ga Tina i on zna kako je napućila usnice, kao i svaki put kad nešto traži. - Nije ti stalo? - Znaš da mi je stalo - reče on u noć, u tišinu, a pred oči mu bljesne njeno drago lice. - Kad dolaziš? - U pravo vrijeme za večeru - pjevajućim glasom obavještava ga Tina razdragano i on zna, kako se veselo osmjehuje i prevrće lijepim i zelenim očima. - U sedam. Budi dobar i pripremi nam večeru. Da se ja ne moram baviti time. Želim se baviti samo tobom. - Kako to misliš? - pita je on i osmjehuje se u noći: uživa unaprijed u njenoj nježnosti, koja vrlo brzo prelazi u strast. Oduševljava ga to. Jedan je trenutak nestašna djevojčica, a već slijedeći strastvena ženka. Od sjećanja mu se suši grlo i teško guta. - Dobro ti znaš što mislim - šapuće Tina onim njemu toliko dragim i napuklim glasom. - Željna sam te i zgrabiti ću te čim uđemo u stan. - Je li to obećanje? - pecka je on i osjeća se blaženo, opušteno i valovi nježnosti ga zapljuskuju. - Nije! - galami Tina razdragano, a smijeh joj se otkida iz grla, pa iz daljine doleprša do njega. - To je prijetnja! - O, netko postaje opasan - mazno joj govori Miki. - Što se dogodilo sa mojom mačkicom? - Pretvorila se u panteru ... grrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!!! - zareži mu uho sa druge strane žice i odmah zatim, Tinin razuzdani smijeh. - Kad smo već kod toga: kako je moj mezimac? - Dobro sam, hvala - odgovori Miki, izigravajući ludu. - Ma ne ti, budalice moja! - razdragano odgovara Tina. - Pitam za mog malog slatkog Bukija. - Postao je zločest - kaže on i mršti se na samo sjećanje današnjeg poslijepodneva. - Što je bilo? - zabrinuto pita Tina. - Zamisli - kaže on ljutito - navalio je žderati neko smeće, kao da je gladan i ... - Što i? - prekida ga Tina: glas joj sad ozbiljan. - Pa nisi valjda bio grub? - Samo sam ga malo ... - Ma što malo?! - viče ona uzbuđeno. - Udario si ga! Kako ga možeš samo malo udariti? - Zlato ... - Nemoj ti meni zlato! - presiječe ga Tina odlučno. – Jadni Buki kod tebe! Maziti ću ga čitav vikend! A ti se snađi! I da se nisi usudio buniti! Udarati moje malo zlato ... - Ma nisam ga udario - govori on ljutito u mrak. - Ali morao sam ga ... - Što si morao? - prekida ga ponovo ona. - Ništa nisi morao! Pogotovo nisi morao udarati moje zlato! Najradije ne bih ni došla! Što ću ti? Voliš grubost! Ne voliš nježnost! - Znaš da to nije istina ... – muca on. – I Buki je moj pas! - I to ti daje pravo tući ga? - Ma nisam ga … - Znam da si udario moje zlato! - viče ona. - To znam! I obećavam ti ledeni vikend zbog toga! I da ga više nisi udario! Znati ću čim vas ugledam zajedno! Spušta slušalicu sa treskom i on zbunjeno i omamljeno bulji u noć. Osluškuje, ali nema više njenog glasa, koji mu budi želju u tijelu. Umjesto toga, začuje meškoljenje i napregne oči, pa u mraku traži bodući pogledom noć. Ugleda malu krznenu lopticu, njegovog Bukija, kako ga sa molbom i iščekivanjem u očima gleda. - Dođi - reče mu, a mališa zacvili sretno i skoči na krevet i njemu na grudi i počne ga mahnito i zahvalno lizati. - Eh, da - reče mu on nježno. - Poslijepodne si lizao drek, a sada mene, je li? Ali tebi je to ionako svejedno, lijepi moj. A kad nam dođe Tina, obavezno joj pokaži koliko me voliš. Nemoj me izdati, pa da ostanem bez ... Podvlači se pod pokrivač, a mališan Buki mu se smješta pored boka i zadovoljno se meškolji, oprošteno mu je i sretan je uz svog voljenog gospodara, dok njegov voljeni gospodar zuri u noć i priziva u mislima nježnost voljene Tine, koje nikako se zasititi. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (24) - Iskren - #
13.04.2006., četvrtak
 Danas sam bio na "traumi" i dogovorio operaciju desnog stopala za 27.09.06. srijeda je, to znači biti ću operiran u četvrtak 28 - og. Crkavanje u kući, koje neki zovu mirovanjem, potrajati će do 15.12.06., a zatim lagane šetnje mjesec dana, terapija, pa na trening od 1.02.07. za pokušaj istrčavanja maratona i za vrijeme mi se živo fućka: samo da ga istrčim, barem jedan maraton u ovom mileniju! I da operacije uspije poput ove predhodne! |
- 12:41 - Budi (25) - Iskren - #
12.04.2006., srijeda
Promatrač
|
Promatrač Gledam je i uživam u njenim mekim i lepršavim pokretima. Podsjećaju me na leptirova krila: ruke joj lebde, prsti, dugi i fini, sa dugačkim i njegovanim noktima titraju poput napete žice. Glavu drži uspravno, čitavo joj tijelo neobično uspravno, još nisam nikad takvog što vidio: zadivljujući prizor. Vraćam mu se svake noći, već punih sedam mjeseci. Još ni jednoj nisam toliko dugo bio vjeran, nisu zaslužile moju vjernost. Ona zaslužuje. Posebna je. Volim je. Moja je. Zauvijek. Od kad sam nju upoznao, izgubio sam potrebu za drugim ženama. U početku mi to bilo malo čudno, ali me kasnije preplavio neki blagi osjećaj i čitavog me okupao svojom tihom plimom i po prvi put ne lutam i tražim, već odlazim ravno njoj. Volim je. I sretan sam. Stojim u mraku, oko mene grmovi, propupali, proljeće je na svom početku, još se nije razmahalo, ali sve oko mene miriše u noći. Toplo je i otvorila je prozor. Gledam je kao šeće prostranom dnevnom sobom, oskudno obučena, ne znajući da je promatram i upijam svaki njen pokret. I pamtim ga. Nesputana ljepota. Pohranjujem u sjećanje, odakle ga vadim u samotnim satima, noću, dok sve oko mene spava. I spajam se sa njom, povezujem se i siguran sam kako ona mora to osjećati. Ne može biti drugačije. Poneki put, kao da vidim te niti-poveznice kako velikom brzinom izlaze iz mojih grudiju i jure kroz noć prema njoj, obožavanoj, noseći joj poruku, molbu, zahtjev, koji ona uvijek posluša i stapa se sa mnom i postajemo jedno i ja se tresem, drhtim od uzbuđenja, od slasti koja mi preplavljuje mršavo tijelo i konačno, kad već pomišljam kako ću poludjeti, jer slast postaje prevelika, klonem na postelju, olakšan, prazan, znojan, mrtvih očiju koje bulje u mrak, ali ne vide mrak, vide nju, samo nju, uvijek nju. Vodimo ljubav, ona i ja, svake noći. Evo je, ponovo prolazi kroz dnevnu sobu: sad na sebi ima samo crni i svileni ogrtač koji joj dopire do polovice butina dugih joj nogu i kočim se i kočim i muku mučim. Želim izaći iz grmlja, pokazati joj se, ponosno joj pokazati svoju muškost, naraslu zbog njene ljepote, primiti je za ruke, odvesti u spavaću sobu i ljubiti je, voditi ljubav sa njom, osjećati njene duge nokte na svojim leđima. Paraju mi kožu, prodiru u meso, a ja uživam, o kako uživam! Ona je moja, ja sam njen, mi smo jedno, spojeni i stopljeni i gibamo se ritmom strasti, a noć pleše oko nas i raduje se zbog nas i ja ... Prokleti telefon uporno zvoni i prekida mi slasne misli, koje gotovo da sam mogao vidjeti ispred sebe, u noći, upletene u lahor, još da su neometano potrajale samo minutu, mogao bih ih i opipati, postale bi stvarne, moje, njene, naše. Zajedničke. Gledam je kako prilazi telefonu, stišava glazbu i javlja se: razgovijetno u tihoj noći, približava se ponoć, čujem njen glas i muškost mi divlja, pulsira i želim je želim ... patim i uživam! Bolna slast. - Uskoro će ponoć - govori ona u prijenosni aparat u lijevoj ruci, dok je desnu ruku položila ispod kratke svile i miluje si grudi: bradavice joj skaču. - Nisi li se malo prekasno sjetio? Uzbuđeno osluškujem, ne smijem propustiti ništa, ni jednu riječ, svaka mi život znači. Hoće li me i ona izdati? Poput ostalih? Molim se u sebi, nadam, očajnički se nadam da je ona drugačija. I strepim. O, kako strepim! Sve ovisi o njenom odgovoru. Čekam ga i drhtim i u proljetnoj mi noći nije više ugodno, hladno mi je i drhtim, tresem se i čekam ... Mukotrpno. Prvi sam je put primijetio prije sedam mjeseci: vraćao sam se kući, bilo je oko četiri ujutro, kišovito i dok sam prolazio pored njene kuće okružene rascvjetanim grmovima, a ljeto je bilo na izdisaju, a jesen se prikradala, ugledao sam je golu, predivnu, božanski lijepu. Stajala je baš kao i sad sa telefonom u ruci, gola, vitka, uspravna, kratka joj kosa boje meda uokvirivala lice, a usta, te lijepe i poželjne i vlažne usne, izbacivale su prostotu za prostom. - Rekla sam ti da odjebeš! - lijepo se čulo u noći: zastao sam, prikrio u ovom istom žbunju, stopio se sa njim, postao grm i osluškivao, a pogled sa njenog tijela nisam nikako mogao odvojiti. - Gotovo je, gade, jedan, gotovo! Zar ne razumiješ što ti govorim? Ne želim te više u mojoj blizini! Srce mi je tuklo uzbuđeno: ta predivna žena uskoro će biti sama, slobodna za mene. Iz misli sam odstranio onu koju sam te noći gledao: nije mi više bila zanimljiva. Ova je obećavala sve. I više od toga! Njeno mi je izazovno tijelo govorilo o tome, kako ćemo pomamno voditi ljubav, jer nisam sumnjao da će do toga doći: kad me upozna, kad shvati moju opčinjenost njome, kako me može odbiti? Slušao sam razgovor preplavljen ushitom: raskidala je sa muškarcem, shvatio sam, vezu koja je bila poduža i prestala biti plodna. Radovao sam se, sretan: ushićenje me već tada prvi put posjetilo. Slatka drhtavica. Koju sam od tada neprekidno priželjkivao. Živio za nju. A kad je ona, nedužno posegnula rukom, ni ne sluteći kako je promatrana, uplela prste u svoj ružičasti grm, jauknuo sam potiho i stežući usne, dok je sok strasti u slatkim naletima izlazio iz mene, trzajući mi tijelo iskonskim kretnjama. Jedva sam se suzdržao da glasno ne jauknem, ali mora da je nešto čula, ili naslutila, jer brzo se okrenula, sagnula, a njena mi prekrasna stražnjica bljesnula pod osvjetljenjem, podigla kućnu haljinu, ovu istu koju i sada ima na sebi, i obukla je, nervozno trzajući ramenima. Koža i svila. Dodir mekoće. Od tada sam je promatrao svake noći, miran i tih i nevidljiv, ali uvijek prisutan, uvijek uz nju, uvijek bdijući nad njome. Ni jedan je muškarac nije posjećivao i bio sam sretan zbog toga: sigurno osjeća koliko je volim, osjeća moju ljubav koja je svakog trenutka uz nju i ne treba joj nitko i ništa, mirna je i zadovoljna, osjećam u duši. Volio sam je zbog vjernosti i volim je i dalje, ali sad vidim na njenom lijepom licu kolebanje i strah me kako će ovaj put popustiti, pozvati nepoželjnog, kojeg već mrzim. Molim te, nemoj mi to učiniti, ne unosi prljavštinu u naču čistoću! Sa kojim pravom on ulazi u naš život i stvara pomutnju, nanosi mi bol? I ona? Zar ona ne osjeća mir koji je okružuje, a koji joj ja stvaram? Ja i nitko drugi? Zbilja to ne osjeća? Zar je bezosjećajna kao što su bile i sve one prije nje? Odbijam povjerovati u to ... - Pa dobro - čujem je kako zvonko odgovara i smije se, a kosa joj boje meda poskakuje iznad ramena. Poziv na maženje, čitam. - Dođi, kad si već toliko uporan. Ali na piće, upamti! Samo piće. Bijes u meni raste. Piće? Od kad se to tako zove? Piće? Odlučujem čekati u noći i vidjeti, sam se uvjeriti u ... što? Ne znam ni sam, zbunjen sam, muškost mi pulsira bolno, divlje bolno, ali ne zbog vođenja ljubavi sa njom, već zbog povrijeđenosti. Kako može ... U mislima je gledam kako se grči u naručju drugog, ne mome, za koga je poslana na ovaj svijet i u čijem naručju jedino može potpuno uživati. Ne smijem, nikako ne smijem to dozvoliti! Sedam mjeseci predivne čistoće ne smije biti uprljano. Odjednom odlučujem, u trenutku nadahnuća, u bljesku apsolutnog mira koji me obuzima. Neće to učiniti, spriječiti ću je! Pomoći ću joj ostati čistom, samo mojom, jer samo meni pripada, nitko je neće i ne može voljeti toliko koliko je ja volim. Biti će mi zahvalna na pomoći: znam i više ne oklijevam. Laganim korakom krećem tiho prema prozoru: nizak je i neće biti problema uskočiti u dnevnu sobu, iz koje je ona izašla, sigurno u kupaonicu, dotjerati se, uljepšati, ali ne za mene, ne zbog mene. Zbog njega, njega koji joj donosi prljavštinu, a ona ga čeka raširenih ruku i željna … Uskačem kroz širom otvoreni prozor lakše nego što sam očekivao, bijes mi dao snagu, pa brzim pokretom, uvježbanim, jer učinio sam to već tri puta do sada, posežem rukom i vadim skakavca dugog sječiva, čitavih sedamnaest centimetara, sedamnaest centimetara djevičanske i blještavo-oštre čistoće, pomoću koje ću je spriječiti učiniti prljavštinu kojoj se nema snage oduprijeti, jer slaba je, slaba ... Iz kupaonice dopire šum tuša i prikradam se tiho, mačje nečujno, panterski odlučno, znajući kako joj donosim čistoću. Za koju ona sama nema odlučnosti. Pomažem joj. Ostati čistom. Mojom. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (39) - Iskren - #
11.04.2006., utorak
 Dobro jutro! Jučer sam dobio krasnu obavijest koja mi je uljepšala dan. Sjećate li se natječaja SferaKon - a za kratku znanstvenofantastičnu priču objavljenu na blogu? E pa, natječaj je završen, a moje dvije priče ušle su u zbirku priča, koje će biti objavljena u knjizi. Ako vas zanimaju koje su to priče, evo njihovih naslova i linkova gdje ih možete čitati: Putovanje Željeni zaborav Eto, nisam odolio, a da se ne pohvalim, a ujedno i zahvalim vama, mojim čitateljima na svesrdnoj podršci. Da nije vas i vaših komentara, sigurno ne bi bilo ni mojih priča. Hvala vam! Uživajte u lijepom danu! |
- 06:59 - Budi (35) - Iskren - #
10.04.2006., ponedjeljak
 Čekam da se dovoljno razdani, pa pravac brda. Nesanica ... Eto, nešto dobro od nesanice...istrčao laganim tempom preko Katarine do Velikog vrha, pa niz brdo pored starog drenovskog groblja, pa pored streljane dole prema Kozali, do kuće. Na vrhu brda sam imao 160 otkucaja u minuti, a na kraju 140. 100 minuta trčanja. |
- 05:25 - Budi (25) - Iskren - #
09.04.2006., nedjelja
 Idem na laganicu, pravo opuštanje, uživanje bez napora. I jedna mala obavijest: osjećam da ne pišem dobro, nisam zadovoljan i slijedeća će priča morati čekati. Tek kad me neka ideja bude ponijela, napisati ću nešto. Do tada ... uživajte u lijepim proljetnim danima! Sve vas pozdravljam! |
- 09:03 - Budi (26) - Iskren - #
08.04.2006., subota
Utjerivači
|
Utjerivači Danas mu je potrebna sva moguća koncentracija, a on nikako ne uspijeva smiriti osjećaje: umjesto da misli na predstojeći posao, misli na nju. Zlatko zna kako to nije dobro, ali ne može si pomoći. Čeka Marenka, sa kojim mora otići utjerati dug od nekog jadnika, koji to nastoji izbjeći. Dok stoji za šankom u "Feniksu", svom omiljenom lokalu i pijucka pivo, neprestano misli na Doris, na prošlu noć, na onu ružnu prepirku, koja se u svom žaru pretvorila u pravu svađu, prvu između Doris i njega i po svemu sudeći, kako sada stoje stvari i posljednju. Još uvijek ne može vjerovati kako se to zbilja dogodilo, više mu liči na košmar, ludi san, nego na stvarnost. Ali se dogodilo: potvrđuje mu to napetost koju osjeća u svakom djeliću svog do savršenstva istreniranog tijela. - Ako te lijepo zamolim? - upitala je Doris, ležeći pored njega, u dnevnoj sobi stana njenih roditelja, na kauču, dok je zanemaren televizor sjajio i pružao im jedino osvjetljenje: pogasili su svjetla i vodili tiho ljubav na kauču, dok su njeni roditelji mirno spavali; bilo je oko dva iza ponoći, gluho doba, njihovo vrijeme. Vrijeme uživanja. - Znaš da bih ti rado udovoljio - odgovorio je on. - Ali ne mogu obećati. Treba mi lova, razumiješ? - Svima treba lova - uporno je nastavljala Doris. - Ali ne dolaze svi do nje na takav način. Odvratno mi je to! - Ali ti nije odvratno počastiti se dobrom večerom od te love - bocne je on i odmah požali. - To je bio niski udarac - uvrijeđeno je rekla Doris i ustala: pokupila je gaćice nemarno odbačene na pod, jedini dio odjeće koji se usudila skinuti, brzo ih navukla, poravnala kratku suknju i ostala stajati. - Znaš da sam oduvijek protiv ovog posla kojim se baviš. Ako je to uopće posao. - Znam, nisam to trebao reći - odgovorio je on, ustajući i navlačeći traperice i sluteći: doba nježnosti je prošlo. - Oprosti mi, molim te. - Samo ako mi obećaš da prekidaš sa tim ... - Ma daj, Doris, znaš da nešto moram raditi - razdražljivo ju je prekinuo. - Dobro mi je, lijepo zarađujem i imam mnogo slobodnog vremena. Pogledaj oko sebe! Šljakeri crnče, ubijaju se za crkavicu koju ja zgrabim u jednoj noći ... - To je upravo to! - Doris mu je upala u riječ: na njoj je bio red prekinuti ga. - Dobro si rekao: zgrabiš! To činiš: zgrabiš! Ne zarađuješ, nego grabiš! - Ma daj, pretjeruješ - umirivao ju je on, ali je već znao kako sve to nema smisla: lavina je krenula i više je ništa ne može zaustaviti. - Ne pretjerujem - odlučno mu je rekla. - A da ozbiljno mislim, neka te ovo uvjeri: izlazi van i više mi se ne pojavljuj ovdje, sve dok se baviš tim odurnim poslom! Kad odlučiš … ne, ako odlučiš promijeniti način života, dođi, ali nikako prije. I evo ga sad, stoji uz šank "Feniksa" pije pivo koje mu ne prija i misli na Doris, na njene lijepo izvijene usne, koje toliko voli ljubiti, na one crne i plamteće oči, koje su ga bijesno gledale. Prošlo je tek nekoliko sati, a već mu nedostaje. Je li to moguće? Je li toliko zacopan? Pa nije mu prva! Sa svojih dvadeset i četiri godine, svojom impozantnom visinom, atletskim tijelom i džepovima uvijek punih love, neprekidno je bio okružen djevojkama, mladim i poželjnim, koje nisu imale moralnih dvojbi oko načina stjecanja para i uživao je u njihovom društvu, sve dok nije sreo Doris. Tada se odjednom sve promijenilo. Pijuckajući pivo koje se već ugrijalo, Zlatko se prisjeti svih onih lijepih i nježnih trenutaka provedenih sa Doris i odjednom shvati, ugleda blještavu i jednostavnu istinu: dopala mu se njena beskrajna nježnost prema njemu, čvrstom momku, koji živi od svojih šaka, razbijajući ljudima glave, lomeći kosti, a prilično su često i njega samog nemilosrdno udarali, poneki put i njemu lomili kosti. Živi u grubom svijetu, okružen je grubošću, a Doris, njegova mu Doris pokazala neki drugi, njemu do tada nepoznati svijet, svijet prepun nježnosti, razumijevanja i mira i zbog toga je svaki svoj slobodni trenutak hrlio u njen zagrljaj. Volio je biti u njenom svijetu nježnosti. Shvativši što mu se dogodilo, Zlatko gadljivo skupi usnice i promrsi jedva čujno sebi u bradu: - Mekušac! Postao sam jebeni mekušac! Još ću se i rasplakati nad pivom. - Što si rekao? - upita ga Sonja, mlada šankerica, sa kojom se često prijateljski šalio. - Baš ništa - odgovori brzo i bilo mu neugodno. - Neke mi se zajebane misli motaju glavom. - Da se, možda, te misli ne zovu Doris? - bocne ga šankerica. Zlatko se nasmije i ne potrudi se odgovoriti: osjeti kako je tako najbolje postupiti. Ne obraćaj pažnju. Budi miran. Sakrij svoje misli. One su samo tvoje. Mirno se zagleda u šankericu i ona nakon kraće borbe očima, ponikne pogledom. Zlatko se nadmoćno nasmiješi, neprimjetno, više u sebi nego licem. Bila mu draga ta mala i nevažna pobjeda: još nije sasvim popustio cmoljavim nagonima. Još je uvijek opasan tip. Čekaju u mraku i budno motre: ne razgovaraju, ne puše, nepokretni su. Stopili se sa noćnim sjenkama. Zlatko pogledava krišom Marenka i po tko zna koji put zaključuje, kako mu se ovaj tip ne sviđa. Jeziv je, poput zmije. Marenko je okorjeli kriminalac, Zlatko to zna, ima oko trideset i pet godina i na neki mu je način mentor u ovom poslu: pod njegovim ga vodstvom Zlatko obavlja. Dodijeljen mu je onog dana prije godinu dana, kad ga vrbovao Gazda i ponudio mu prvi posao. Marenko uživa u svom poslu, Zlatku je to savršeno jasno, a to nije dobro. Uživa lomiti jadnicima prste i ruke i noge. Istina, i Zlatko to čini, ali samo zbog toga što je to neophodno: mora dužnika natjerati na suradnju. To mu je posao, obavlja ga dobro, bez uplitanja emocija. Emocije su teret, ništa više. Suvišne su. A ovi tipovi koje mlati, kojima lomi kosti … sami su krivi što ih je ovo zadesilo. Zašto posuđuju od lihvara? Svi znaju kako su lihvari bešćutni i nepopustljivi. Znaju što im se može dogoditi, dobrovoljno pristaju na rizik, pa zašto bi se onda Zlatko nervirao? Ako su dovoljno ludi i pohlepni, nije njegova briga, zar ne? Stojeći u mraku, nepomičan, Zlatko se sjeti jedne epizode od prije dva ili tri mjeseca, kad je Marenko brutalnim udarcem bokserom izbio zube jednom kockaru, kojem je nedostajalo vrlo mala svota da poravna dug. Dužnik je položio hrpu novčanica na stol i ispričavao se uplašeno, objašnjavajući i mucajući, kad ga je Marenkov bokser iznenada pogodio točno između očiju i krv šiknula, prskajući na sve strane. Zlatko se zaprepastio. Čovjek je donio novac, preko devedeset posto duga i nije bilo potrebe za tolikom brutalnošću, ali je slegao ramenima i ništa nije rekao. Kao i toliko puta prije toga. Osjećajući žarku želju za cigaretom, Zlatko pomisli na Doris i njen prezir prema poslu kojim se on bavi, pa ponovo krišom baci pogled prema Marenku, koji smrknuta lica stoji tiho pored njega u noći. Doris. Marenko. Dva svijeta. Toliko različita, da je teško shvatiti. Doris. Marenko. Kojem svijetu on, Zlatko, pripada? Zaprepasti ga spoznaja kako nije siguran u to. Još prije mjesec dana bez oklijevanja bi odgovorio, ni malo ne dvoumeći se, a sada ... što sada? Ako ne pripada Marenkovom svijetu, što onda radi ovdje u noći i u društvu sa Marenkom? Zlatko se nelagodno promeškolji, a ruka mu sama od sebe krene prema džepu u kojem drži cigarete. - Evo ga - tiho progovori Marenko pored njega. - Kučkin je sin konačno stigao. Već sam mislio kako ću morati čitavu jebenu noć mrznuti jaja. Zlatko se ne osvrne na Marenkov prostački rječnik, navikao je na njega. Ponešto je i poprimio, svjestan je toga. Grubi ljudi, grub rječnik, grub posao. Pogledom prati prosijedog pedesetogodišnjaka, sitnog rasta, niti metar i šezdeset, krhkih kostiju i zamisli tog jadnika nakon što ga Marenko obradi. - Idemo! - reče Marenko i zakorači na ulicu. Istog trena kad je Marenko zakoračio, izašao iz sjene na osvijetljenu i pustu ulicu, postao uočljiv, čovjek kojeg su čekali ga ugleda i skameni se od straha. Zastane kao zamrznut u vremenu i prostoru. Marenko, onako visok, krupan, iznenađujuće brz, u čas se stvori pored čovječuljka, pa snažnim zamahom desne šake, pogodi čovječuljka ravno u nos. Začuje se ružan zvuk, tup i prigušen, a opet dovoljno jasno odjeknuvši u noći: jauk se otme iz usta uplašenog čovjeka, a Marenko ponovo zamahne i još jednom pogodi čovječuljka koji se već nemoćno rušio na pločnik. Marenko ga pusti da padne, uživajući u prizoru, Zlatko to lijepo primjećuje, pa zamahne nogom i pogodi ga cipelom u kuk, promašivši mu rebra. Bolan jauk zapara noć, ali se Marenko ni ne osvrne na to. Vučji mu cerek lebdi na licu, uživa i ne krije uživanje. Ponovo zamahne nogom, ali ga u namjeri spriječi Zlatko: lagano ga odgurne i udarac promaši za milimetar, a Marenko, od silnog zamaha, umalo da ne padne. Bijesno, dok posrće u potrazi za izgubljenom ravnotežom, gleda u Zlatka. - Koji ti je ...? - Nije potrebno dalje ga mlatiti - mirno reče Zlatko. - Srušio si ga: sad ćemo razgovarati. - Ma što je tebi? - čudeći se upita Marenko. - Je li ti ona drolja sasvim popila mozak? Mirno, bez imalo uzbuđenja, jer već se u mislima pripremio na ovaj trenutak, unoseći u udarac čitav svoj bijes, ljutnju na Marenka, na "posao" koji je primoran obavljati, jer drugog posla ne može dobiti, na onaj pogled prezira, koji mu uputila Doris, dok je govorila o njegovom "poslu", na osjećaju koji ga preplavio, jer postao je odjednom svjestan kako žali ovog jadnika koji se grči na asfaltu, Zlatko pogodi čvrsto stisnutom šakom u Adamovu jabučicu svog dosadašnjeg suradnika. Marenko padne, pokošen silnim udarcem, a Zlatko odahne: u dužoj tuči sa Marenkom, vjerojatno bi izvukao deblji kraj. Zatim se sagne, podigne uplašenog i krvavog dužnika sa hladnog pločnika i potapša ga po ramenu, nastojeći mu uliti malo snage. - Briši - reče mu prijateljski. - Vrati dug, prijatelju, kako znaš i umiješ, i više se nikad ne zadužuj. Briši! Čovjek odahne, potrči, a Zlatko sa osmjehom gleda u njegova leđa, koja sve brže odmiču i uskoro nestaju u jednoj od zgrada. Zapali dugo priželjkivanu cigaretu, mirno se okrene i odlučnim koracima uputi prema stanu u kojem ga čeka njegova Doris, a da to ona još ni ne zna. Odlučio se za nježnost: Doris je njegov izbor. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (43) - Iskren - #
07.04.2006., petak
 Jutros je prohladno i sunčano, nema dosadne kišurine i još koji trenutak i odlazim trčati. Vadio sam krv, polugodišnja kontrola: rezultat u ponedjeljak. Nadam se da je sve OK, jer u utorak se idem prijaviti za operaciju desnog stopala. Kad već sad ovako trčim, što li će biti za godinu dana, kad mi i desno stopalo bude sređeno! Nikad neće umrijeti, to je već sad sigurno! |
- 08:05 - Budi (31) - Iskren - #
06.04.2006., četvrtak
 Kiša! Grmljavina! Jučerašnja vijest: ne dolazi za vikend! Zbog … Tmurno nebo! Tmurno raspoloženje! Ali to ne znači da neću dignuti pogled, isprsiti i isceriti se prema zajebanom životu i poslijepodne, nakon što završim sa poslom, napišem priču za inat kiši, za inat njenom nedolasku, tek toliko da samom sebi dokažem kako sam besmrtnik i kako nikada neću umrijeti! A za to vrijeme, uživajte u mojoj miljenici. Pozdrav! |
- 07:45 - Budi (30) - Iskren - #
05.04.2006., srijeda
 Neka praznina u meni. Sjedim, evo već nekoliko sati ispred ravnodušnog monitora, pokušavam pisati i ništa ne izlazi. A priču nosim u sebi, osjećam je. Zbog čega ne želi izaći, ugledati svjetlost dana? Hoće li apstinencija potrajati? Ako hoće koliko? |
- 18:12 - Budi (20) - Iskren - #
04.04.2006., utorak
Neobičan odgovor
|
Neobičan odgovor Malo sam nervozan, priznajem. Kako ne bih bio? Neobično stanje za mene, jer još nikad nisam pitao neku ženu, hoće li biti moja, hoće li živjeti sa mnom? Za početak ... a kasnije što nam život donese, život kojim ćemo zajednički upravljati ... ako pristane. Nikada to nisam ranije ni poželio. Pomalo se ljutim na sebe zbog bezrazložne uznemirenosti, kako samog sebe uvjeravam. Osjećam da će pristati, ali … tračak se magličaste sumnje, hladne zebnje, provlači kroz mene. Bacam krišom pogled na nju: leži gola na mom krevetu, nepokrivena, ponoseći se svojom golotinjom i besramno je pokazujući. Poslijepodnevno sunce otkriva mi njenu blještavu ljepotu i uživam u prizoru i ne skrivam to. Naravno da Tea to primjećuje: ne bi bila žena kakvom je smatram, kad ne bi primijetila moj pogled. Prava je ženka, da se izrazim ovako u nedostatku boljeg. Uzvraća mi pogled, a na sitnom joj licu smiješak koji odaje zadovoljstvo, ali i nešto zagonetnog. Poznajem taj smiješak i slutim kako mi nešto priprema, ali ne govorim ništa, najbolje je tako. Žena uvijek ima tajnu. Kojom nas mami. - Hoćemo li se istuširati? - pitam je, pogladim po stražnjici i osmjehujem na njeno predenje: obožava moj dodir i pokazuje to. - Dobro si me oznojila. Tea zabacuje crnokosu glavu i grleno se smije, zadovoljna, opuštena, smirena. Odmiče crni pramen koji joj pada na oči i gleda u mene. Oči plamte, smiješak obećava. - Idemo zajedno pod tuš - odlučuje se naglo. - Pomoći ćemo jedno drugome. - Važi - pristajem i radujem se tome: nikada mi nije dosta milovati to lijepo tijelo, koje lagano podrhtava pod mojim rukama. - Poslije tuširanja, vodim te na večeru. - Pristajem! - Tea skače sa kreveta i vješa mi se o vrat i ljubimo se, ljubimo strasno, kao da nismo nekoliko poslijepodnevnih sati proveli u vođenju ljubavi. - Volim ribu! Vodi me na riblju večeru, molim. - Što god želiš - kažem smijući se, dok goli i zagrljeni hodamo prema kupaonici i dodajem šaljivo: - Tvoje su želje za mene zapovijed! Smije se i ulazi ispred mene u toalet, koji se nalazi ispred kupaonice. Sjeda na školjku i mokri, ostavlja vrata otvorena, a meni neobično, za malo pa neugodno, ali gledam je sa osmjehom, radoznalošću i obožavanjem. Lud sam za njenim spontanim ponašanjem. Sve je kod nje spontano, prirodno. Poput disanja. Kad je prije nekoliko sati stigla, istog trena čim sam joj otvorio vrata, stupila je u hodnik, objesila mi se oko vrata, propela na prste i priljubila uz mene toliko strasno, kao da se nismo vidjeli godinama. Vitko tijelo koje traži zadovoljstvo. Poznajemo se tek tjedan dana, šest se dana kupamo u zadovoljstvu vođenja ljubavi, svaki trenutak provodimo zajedno. Nesputana strast. Koju nikako ne uspijevamo utažiti. Poslije dugog poljupca odmakla se od mene, zakoračila u sobu i počela se svlačiti, prvo traperice. Sjela je na krevet i za čas ogolila noge, zatim niz njih strgnula brzim potezom male i blještavo bijele gaćice, majicu, grudnjak i za čas je bila gola, nasmijana i jurnula na mene i strgala mi odjeću, bacila me na krevet ... - Dođi - zove me sad iz kade, u koju je ušla i u koju ulazim i ja. - Požurimo, gladna sam. Pridružujem joj se u kadi i reguliram toplinu vode, tuširam je, zatim ona tušira mene, pa se naizmjenično sapunamo, trljamo i već mi se čini kako to neće biti samo obično tuširanje, kad se Tea odmiče, vragolasto i niječno vrti glavom i izlazi iz kade na prostirku. Brišemo se i sa zanimanjem gledam njene meke pokrete: sve mi je to nepoznato, novo, obećavajuće. Vraćamo se i opet zagrljeni i goli u sobu, u kojoj nam je odjeća i počinjemo se oblačiti. Primjećujem kako podiže snježno-bijele gaćice sa poda, trpa ih u torbicu i iz torbice izvlači druge, male i smeđe čipkaste tangice, koje besramnim pokretima polako, uvijajući se, navlači i sakriva međunožje ispred mog zadivljenog pogleda. - Dosta si gledao! - kaže mi mangupski i uskače u traperice brzinom munje, navlači maju, vezuje maramu i već je spremna. Oduševljava me njena brzina, mrzim čekanje. Sjedimo u uglu, jedno nasuprot drugog i čekamo jelo: lignje na žaru, koje je poželjela. Gledam je i odlučujem se: ne mogu više čekati, moram je pitati, neizvjesnost me izjeda, ne mogu je više podnijeti. Pitati ću je, pa što bilo da bilo! Sve je bolje od ove iscrpljujuće neizvjesnosti. A i osjećam da je trenutak dobar. Naginjem se prema njoj i lovim joj malu i usku šaku, kojom mi pruža toliko zadovoljstva. Blago je stisnem, ne bi li na taj način podvukao svoje riječi. - Moram te nešto pitati - kažem joj tiho i gledajući je u blistave oči. - Ne mogu više čekati. - Pitaj - kaže ona mirno, sa osmjehom. Udišem, duboko i smirujem misli, nastojim kontrolirati glas, zvučati nehajno. Znam da mi neće sasvim uspjeti, ali dati ću sve od sebe. - Želio bih živjeti sa tobom - kažem joj potiho, prisiljavajući je nagnuti se prema meni. - Nikada mi nije bilo ovako lijepo i želim te imati pored sebe. Pristaješ li? Pušta mi ruku i zavaljuje se u stolici, udaljavajući se od mene, a u meni oluja, gromovi, ali mirno sjedim. Ne smijem pokazati nelagodnost. - Moram na zahod - kaže mi mirno, ustaje, okreće mi leđa i nestaje uskoro iza vrata ispred kojih je crvena plišana zavjesa. Sjedim skamenjen i proklinjući sve žene ovog svijeta. Proklinjem i sebe, svoju naivnost. Zašto? Ne shvaćam … svi su znaci bili tu … ne shvaćam. Zašto? Pitanje udara u meni i nanosi mi bol. Zašto? Zbunjen sam i nelagodno mi je i nelagodnost nestaje polako i umjesto nelagodnosti osjećam ljutnju i bijes raste, zatim se odjednom pretvara u žalost, ogromnu tugu koja raste, brzo raste i želim nestati, pobjeći, da je više nikada ne vidim. Upravo kad to namjeravam učiniti, dolazi mlada i zgodna konobarica, poslužuje jelo, meko stavljajući tanjure na crveni stolnjak, crven poput mog lica, siguran sam. Nema veze, mislim u sebi i vadim novac: staviti ću lovu na stol i kidam. Da je ne vidim, da ne patim, da izbjegnem … Ali upravo u tom trenutku vraća se Tea, hoda lagano, lepršavo, na malim joj usnama titra smiješak, zagonetan: ima tajnu koju ja ne znam. Još jednu? Kojom će me dokrajčiti? Mirno sjeda nasuprot mene, pruža ruku, mala joj šaka stisnuta. - Drži - reče mi osmjehujući se kako se još nikada osmjehivala nije. - Drži i čuvaj mi ovo. Prihvaćam smeđu i pahuljastu, čipkastu i nježnu tkaninu, koja je još topla od njenog tijela i shvaćam: poklonila mi tangice, kojima sam se divio dok ih je oblačila, onim svojim putenim pokretima, gledajući me zavodnički ispod oka i uživajući u mom gledanju. Sretan, polako stavljam tangice u lijevi džep traperica i hvatam je za ruke i gledamo se u oči i znam da mi je odgovorila na svoj neuobičajen način i volim je i sve mi je ostalo nevažno. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:01 - Budi (46) - Iskren - #
03.04.2006., ponedjeljak
 Jučer sam ujutro učinio malu glupost: spavao svega tri sata, ustao, nafiksao se kave, napisao priču i jurnuo uzbrdo prema Velom vrhu, što je zajedno sa povratkom kući oko 13 km. Problem je u tome što je pola staze gadna, ubitačna uzbrdica, kojom sam šibao sve brže i brže, a gonila me misao kako se održava trka polumaratona od Lovrana do Rijeke, u kojoj ne mogu učestvovati. Stigao sam na vrh brda i povratio žuč, a puls mi se popeo na nevjerojatnih 190 u minuti...nisam ga još nikad toliko podigao, a siguran sam da je povremeno bio i veći. Kući sam se kotrljao nizbrdo bez problema, uživajući, ukupno vrijeme, vrijeme 1:28 što i nije toliko loše, ako se uzme u obzir da sam počeo trenirati tek prije dva mjeseca. A najvažnije: na trčanju mi se oblikovala priča, koju ću sa uživanjem pisati! Uživajte u lijepom danu! |
- 12:10 - Budi (22) - Iskren - #
02.04.2006., nedjelja
U laži
|
U laži - I namjeravaš li što poduzeti? - pita me Sanjin, dok hvatamo dah na vrhu brda sa koga puca prekrasan pogled na more, na zaljev: ranojutarnje ga sunce obasjava, miluje plavetnilo. - Nema se bog zna što učiniti - kažem i pokazujem na malu kapelicu na vrhu brda. - Hoćemo li još do nje? Dok smo ovako divno zagrijani? Umjesto odgovora, Sanjin klimne i dugim nogama lagano zagrebe uz brdo, mnogo je brda oko nas, pa laganim tempom trčimo planinskom stazom, trčimo i uživamo u zajedničkom naporu, druženju. Zrak je oštar, ali prija i pohlepno ga grabimo otvorenih usta, dok nam se znoj slijeva niz zažarena lica. Iza mene je naporna noć, ako tako mogu nazvati nesanicu. Prevrtao sam se po krevetu u uzaludnom nastojanju zaspati, ali san nije dolazio. Ona mi je njena rečenica odjekivala neprestano u mislima i baš kad bih trebao utonuti u spasonosni ponor sna, ona bi iskočila i bljesnula i sasvim me razbudila, a adrenalin mi jurnuo žilama, otvarao bi oči i san bi se gubio, nestajao... a u meni se sve bunilo. - Tako je pažljiv prema meni - bila mi rekla Tatjana u večernjem potajnom telefonskom razgovoru, koji smo svakodnevno vodili, od dana kad je otišla od mene, vraćajući se svom napuklom životu, za kojeg sumnjam da će se raspasti. - Zbilja se trudi ... Nož u želudac. To mi je učinila: zabola mi je nož u želudac sa tom rečenicom. I okrenula, zavrtala mi nož u utrobi. I sve mi sa tom rečenicom rekla, objasnila mi daljnje događaje za koje znam da se kotrljaju prema mom životu i donose mi nemir. I bol. Žene! Kako shvatiti žene? Žale se na neprimjećivanje i zanemarivanje od strane partnera koje traje nekoliko godina, odlaze od partnera zbog toga istog razloga, nastoje sakupiti snagu za prekid, valjaju se sa drugim i šapuću mu koliko ga vole, zatim se vraćaju onom prvom od koga navodno bježe, ne bi li se na lijep način rastale od njega. Navodno ga ne žele povrijediti! Ali kako nježno reći nekome da se nosi u vražju mater, da ga više ne volimo? Postoji li način? Zar nije uvijek netko povrijeđen, kad se lomi neka veza. To mi liči na ono besmisleno: "Ubij me nježno". Ah, da o nježnosti...Kad mu se vrate kako bi mu priopćile kako je kraj, on naravno to pokušava zaustaviti, nježan je, pažljiv, servira joj jelo, kupi poneki cvijet, što inače nikad nije radio: ukratko, igra igru, staru koliko i ljudski rod, koja se od pamtivijeka odigrava između ljubavnika. I što se događa? "Moja" se Tatjana, koja mi je samo prije nekoliko noći šaputala vrelog daha kako sam jedini, pretvara u kolebljivicu, zaboravlja na nekoliko godina zapostavljanja i vidi samo ono što je sad na repertoaru. A to je upravo ono što joj je bilo uskraćivano godinama i što je potražila u mom zagrljaju. Jer nije dobivala u njegovom. - Tako je pažljiv prema meni - odjekuje mi njena rečenica u grudima, rečenica koju je izgovorila u posljednjem telefonskom razgovoru. - Zbilja se trudi ... A ja? Trudim li se ja? Ne misliti kako je ona koju volim pored njega? Ne trudim se u samoći? Dok je ona koju volim i ludo želim daleko od mene. Trudi li se ona? Ili je u njenim očima sad samo on postao onaj koji se trudi, a mi svi ostali iz ovog trolista osuđeni na statiranje, dok on ne odigra glavnu rolu u ovoj drami ili komediji? I ovisimo o njegovoj izvedbi? Ako dobro odigra svoju ulogu … Ne pristajem ovisiti ni o kome. Ni o čemu. Samostalnost u mišljenju, samostalnost u ponašanju moj je poziv. Odbijam drugačije živjeti! - Zaboravi na nju, barem na trenutak - kaže mi Sanjin, dok poskakujemo pored kapelice i gledamo zelena brda, sjajna od darežljivog sunca koje se prosipa po njima, po nama, suši nam kapljice znoja. - Reci, što si očekivao? Vječnu ljubav? - Očekivao sam iskrenost - kažem. - Iskrenost? - Sanjin podiže obrve, a zelene mu oči podrugljivo sjaje. - Jesi li ti skrenuo pod stare dane? Žene i iskrenost! Pa to jednostavno ne ide zajedno. Mislio sam da to znaš i prihvaćaš. Sam bog zna da imaš dovoljno godina i dovoljno iskustva ... - Daj, ne tupi! - prekidam ga. - Nisam oglupavio, shvaćam što želiš reći ... ali ponadao sam se, razumiješ? - To mogu razumjeti - kaže on i dodaje: - Idemo niz ovaj puteljak, izbiti ćemo na streljanu, pa ćemo se još jednom popeti ovamo ... ako možeš? - Ne brini za mene - kažem i polazim prvi. - Idemo! - Istina je - kaže Sanjin trčeći pored mene. - Nada posljednja umire. Ali ti ... - Što ja? - Pa nikad to ne bih od tebe očekivao - kaže on cereći se vučje. - Uvijek si bio tako jebeno tvrd. - Jebi se, stari moj! - odbrusim mu. - Tvrd sam ja i dalje. Ne moraš brinuti zbog mene ... samo sam malo iznenađen ... i analiziram. - Otići ću od njega - rekla mi Tatjana onog jutra kojeg smo budni dočekali, čitave noći gaseći požudu koja je plamtjela velikim plamenom želje u nama. - Skupiti ću snage i hrabrosti i reći mu. Njena je glatka noga bila prebačena preko mojih dugih nogu i uživao sam gladeći je i bio ponosan na njene riječi. Cijenio sam je zbog toga, jer znam koliko je hrabrosti potrebno za takav čin. Nisam bezosjećajna budala, znam da je teško zalupiti vrata višegodišnjem načinu života. Ali kad je kraj ... ima li smisla uvijek iznova potpirivati vatru koja se uporno gasi, nema snage vinuti se u zrak, zaplamtjeti toplinom i sjajem? Ogrijati dvoje ljudi na njihovom zajedničkom putu kroz život? Sumnjam. Ali tko sam ja da joj … - Problem je samo u tome - nastavila je meko - što nikada nisam bila sama ... od roditelja sam otišla njemu... Nisam mogao to shvatiti. Još manje prihvatiti. Kako ona ne shvaća da je čitavo ovo vrijeme bila sama? Zar bi bila u mom zagrljaju da pored njega nije osjećala samoću? Kako ne može shvatiti ovu jednostavnu istinu? Kako ne može shvatiti da je najgora od svih najgore mogućih upravo usamljenost u društvu? Zar ona ne zna što je to? Zar ona ne zna da se to zove otuđenost? I da je otuđenost ružna bolest koja ruši ljudske veze, kida ih i nemilosrdno lomi. Zar ima nečeg goreg, nego li živjeti pored nekog, navodno sa njim, a ne primjećivati ga? Ne shvaćati i ne mariti za partnerove želje i potrebe? Što je samoća prema tome? Ništa! Samoća je ugodna: osamljenost ubija duh. Pogotovo osamljenost u društvu. Jednostavno. Trčimo ispod borova uskom i strmom stazom i na trenutak odbacujem te misli: potrebna mi je sva koncentracija, jer poskliznem li se ... - On bi htio, ali ja neću - rekla mi prije dva dana, prije one rečenice o tome kako se on trudi. - Ne dam mu pristupiti, odbojna mi je i sama pomisao! Vjerovati? Onda sam vjerovao, jer sam žarko želio vjerovati. Ali sada, poslije one čuvene rečenice koja se omotala oko moje duše i guši me, rečenice o njegovom trudu da joj udovolji ...kako joj vjerovati? Poznajem Tatjanu, znam njene porive, znam što je pokreće. Jedan dodir dlanom i ona uzdrhtalog tijela prilazi. Obara glavu, a iz očiju joj izvire želja za uživanjem. On to sigurno zna. Dodiruje li je on? Lažem samog sebe, ali istina izvire: istinu ne možeš zadržati vječno pod zemljom. Naravno da je dodiruje! Da je ne dodiruje i da joj je to stvarno odbojno, zar bi još uvijek bila sa njim? - Nemoj! - kaže mi Sanjin trčeći pored mene i stavljajući mi ruku na rame, ne bi li mi odagnao misli koje mi čita na oznojenom licu. - Mučiš samog sebe. Nemoj to raditi. - U pravu si - kažem i u meni se budi prkos, onaj prkos koji me tjerao i koji mi pomogao izdržati trčati desetak kilometara sa puknutim tabanom, dok je krv natopljavala tenisicu. - Ne brini zbog mene. Veliki sam ja dečko i već ću izaći na kraj sa time. - Nisam ni sumnjao u to - toplo reče on, moj stari i dobri prijatelj i odjednom se sjetim našeg prvog zajedničkog dječačkog susreta sa cigaretama i nasmijem se tom dalekom događaju. - Onaj koji se može samom sebi smijati - reče mi sretno Sanjin - nikada neće umrijeti. Tuširam se i kujem planove i hrabrim samog sebe i prisjećam se stvari koje bi bilo bolje zaboraviti. Navlačim staru trenirku, udobnu, izlizanu od čestog pranja, pa kose mokre i sa koje se otkidaju još poneke kapljice, prilazim telefonu, podižem slušalicu i biram broj. - Dobro jutro, Vlasta! - kažem veselo, ne želim nikako da ona nešto nasluti. - Ne zovem prerano? - Upravo sam pri prvoj kavi - odgovori ona, a njen mi poznati glas zažubori u uhu. - Što si imao na umu? - Pa znaš - kažem smijući se. - Mogli bi na večeru ... - Preskoči večeru - prekida me ona i smije se razuzdano, onim svojim tako dobro mi poznatim smijehom. - Dolazim u šest i odlazim u ponoć ... imam neke obaveze ... u redu? - Dogovoreno! Spuštam slušalicu. Osluškujem titraje. Nema zadovoljstva. Nema iščekivanja. Nema leptirića u stomaku. Kolotečina. Monotona. Tako mora biti. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 06:07 - Budi (33) - Iskren - #
01.04.2006., subota
 Danas nema priče ... moram se opustiti, ujedno dopustiti da priča sazrije u meni, da prokuha... već nekoliko dana razmišljam o njoj ... i o njoj! Odoh na trčkaranje, sunčano je i biti će uživanja! Pozdrav blogerima, posebno blogericama! |
- 08:09 - Budi (25) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||