20.01.2006., petak

Strašan me umor jučer poslijepodne savladao. Hodao sam dva sata i četrdeset minuta. pretjerao? Čini se. Uglavnom, kvadricepsi i lože su mi pucali: ustvari, još i sad osjećam zatezanje u mišićima. Nema snage u njima. Ništa! Kako je neobično to osjetiti. Ja, koji sam sa uživanjem trčao tri kilometra uz oštru uzbrdicu, sad nemam snage hodati. Svjestan sam da je nekretanje moralo učiniti svoje, ali ovome se zbilja nisam nadao. Nagovaraju me na drugu operaciju, sad, u ožujku. Ako pristanem, kad ću se uopće oporaviti? To bi značilo još veće atrofiranje mišića, a to bi...strah me i pomisliti na to! Dan je ponovo sunčan, krasan. Idem, prošetati Lori i sebe, a priča...ne znam, dosta je čudno djelovalo ovo iskustvo slabosti na mene. I da, skoro pa zaboravio: u jednom sam trenutku počeo podrhtavati, kao poslije teškog fizičkog naprezanja. Morao sam kupiti čokoladu i poklopati je, dok je jadna Lori, sakrivena ispod moje kratke vindjakne žalosno gledala. P.S. Vrlo kratka šetnja! Lori zgrabila komad kolača ( mislim ) na cesti, koji je nekom ispao i progutala ga! Izlupao sam je i sad je u kazni, gdje će ostati čatav dan bez klope!

- 08:27 - Budi (32) - Iskren - #