29.11.2005., utorak

Ustanem se jučer ujutro ( stavio sam priču, pa nisam mogao ovo ) i odmah pomislim: "Kako bi bilo da pokušam stati na desni papak, lijepo, kako treba, kako je red, kako ga je priroda programirala ( ili bog, kako hoćete, meni je svejedno: zanima me jedino njegova funkcionalnost! ). Prvi mi korak nesiguran, malo bolan, a oni ostali, sve više i više sigurniji, išli su prateći jedan drugog, sa jedva prisutnim bolom, više opomenom, manje bolom, i blagim naprezanjem, polako, polako...Žice još uvijek strše ( prave pravcate antene ) i moram vraški paziti da ne zapnem nigdje. Poslijepodne skidam glazbu sa Neta ( rok, naravno ) i vrag mi ponovo ne da mira: sjedam na biciklu, lijevo stopalo ni ne mogu zakačiti, ali zato desno lijepo uguram u gumeni ovoj i krećem...! Sutra ću pustiti film na kompu i voziti poput Laprdave dva sata, ali, za razliku od nje, sa jačim otporom! A poslijepodne, ako bude sunčano, vodim Lori u šetnju, dugu, laganu, nakon punih 48 dana! Ovih joj dana počinje tjeranje, pa da prošećemo u miru još jednom, bez da nas prati čopor skitnica koji besramno sline za njom! Kako je rekao moj miljenik Henry Miller jednom svom pajdašu: "Hajde da odlučimo nikad ne umrijeti!" Kad li sam to pročitao, a još se toga sjećam... Svi su me prestali posjećivati, osim Nadie! Ona je prijatno iznenađenje! Nazvala me, najavila se i došla. Donijela mi komplet Camusa i taknula mi živac! Listam "Stranca" i kesim se: ljudi su isto onako zadrti i glupi kao što ih je prije više od pola stoljeća Camus vidio, doživljavao i opisao! Briljantno! moram dodati sa uskličnikom.

- 00:05 - Budi (29) - Iskren - #