Pun mije nos naše lude stvarnosti; silovanja, pljački, ubojstava, samoubojstava, laži, prevara, prekrajanja istine, laži, laži... i zato se uopće neću osvrnuti na dnevne događaje!
Jutro je oblačno, ali bez kiše, pa smo Lori i ja iskoristili to i sasvim spontano istrčali nekoliko kilometara! Nije to bila brzina, bio je to pravi joging, prava laganica, pravo uživanje, a i znoj je bio pravi i radost je bila prava; nije bilo bolova, samo osjećaj eksplozivnosti u mišićima i morao sam se naprezati da ne jurnem, da ne poludim, jer znam koliko bih to skupo platio!
Moram priznati da se pomalo ponosim sa tim, kako uspijevam obuzdavati svoju ludu prirodu i ne popuštam želji da bar jedan kilometar jurnem punom snagom! Živi sam dokaz da se može oblikovati vlastitu priorodu!
I ono najljepše! Lori me čitavo vrijeme ustrajno pratila, ni jednom nije zaostala, uživala je trčeći! Je li to zbog toga što smo trčali asfaltom? Možda je bole šapice? Možda sam se besmisleno ljutio na nju, a ona je jadna samo negodovala pri trčanju zbog neugodnosti. Sad mi leži u krilu, dok ovo pišem, strpljivo čekajući klopicu; danas ću je iznenaditi i dati joj piletine, neka se naklopa sa uživanjem!
A sutra u nove pobjede!
|