Oblačno, kišovito, tmurno jutro, koje me nije spriječilo otići na trčanje - 5 x 400 m.
Trčkarao sam u parku, lagano, bez ubrzavanja, sa pauzama između 400 m. hodajući 40 m. Na posljednjih 400 m. prožela me bol u lijevom kvadricepsu, pored samog koljena. Odmah sam prekinuo i lagano odšetao do kuće. Ovaj sam put čvrsto odlučio da ništa ne riskiram.
Dobro sam se istegao,sa tušem masirao kvadriceps i savjest mi je sad mirna; učinio sam što je bilo u mojoj moći, a dalje...
Za vrijeme trčkaranja u parku, gledao sam ljude koji su izlazili iz crkve, a oni su gledali u mene, naravno sa blagim čuđenjem. Zar nikad nisu došli na misao da, ako bog postoji i tvorac je svega, u što su oni uvjereni, da su onda njihove crkve smiješne prema njegovoj kreaciji Prirode! Koja je crkva podignuta ljudskim rukama ljepša od Prirode? Ili veličanstvenija? Zar onda nije prirodnije otići u Prirodu i prepustiti se meditiranju o bogu? Nego li sjediti u hladnoj prostoriji i slušati riječi?
Profa mi je jednom, dok smo zajedno trčali, rekao kako sam ja najveći vjernik koga on poznaje, a koji se izjašnjava kao ateist. Mislim da nisam čisti ateist, teško je definirati što osjećam - nikako božje prisustvo - ali nešto osjećam dok šetam ili trčim kroz šumu, neki misticizam, mir, utjehu, mir, mir... Ako to znači da sam vjernik...
Huj Ši, starodrevni kineski filozof je rekao; "Iza najvećeg ničega nema, a zove se Veliko". To je najbliže onom što osjećam.
|