Kiša! Sitna, uporna, dosadna.
Nisam išao na trčanje, po kiši moraš biti dobro zagrijan, nema zastajkivanja i zbog toga sam odlučio danas preskočiti trening. Drugi trening - utezi - odradio sam ujutro i visim za kompom. Možda je dobro što pada kiša, odmor uvijek dobro dođe nogama, mojim pogotovo, he, he...
Juče sam sreo susjeda M. i odslušao njegovu glupu tiradu o tome kako se moram paziti, jer povrede... Mirno sam ga odslušao, nisam se uzbuđivao, a čitavo sam vrijeme mislio na to, kako je cijeli njegov život jedna velika pažnja, sve je isplanirano, a sve mu je otišlo do vraga; obitelj mu krv pije i jedina mu je i utjeha i bijeg na kompjuter na kome visi po cijelu noć i to ponovo izaziva bijes kod njegove "bolje polovice", pa se krug pakleni nikad ne zaustavlja, uvijek se okreće, a oni to nazivaju životom! Koliko li je samo puta došao kod mene da se izjada i da bar na trenutak pobjegne od pritiskajuće atmosfere koja mu vlada u kući. I on mi daje upute kako treba ići kroz život! Konj jedan, nikad u svom bijednom životu nije
proveo dan kako ON želi, nego uvijek kako ONI žele!
Za razliku od njega ( i ne samo od njega ) ja ću kad dođe vrijeme umiranja znati da sam živio ŽIVOT onako kako sam JA htio, da su moje greške MOJE, moji uspjesi MOJI, i osvrčući se na prošlost nikada neću reći, žao mi je...Idu mi na živce, ti prokleti malograđani, čim si malo drugačiji, odmah te žele sapeti u svoje ograničene okvire. Za njih sam ja sa svojim trčanjem luđak koji se nepotrebno umara, a oni se vozikaju i ništa im ne smeta što nisu u stanju hodati jedan jedini bijedni kilometar.
Nije im važno živjeti, nego preživjeti i jebeno mi je drago da nisam poput njih!!!
|