Kada bi čovjek moga pospremiti život u ladicu staroga kredenca, povremeno ga dotaknuti, iako osjeća bol i sreću, listao bi ga kao knjigu. Na nekim stranicama bi zastao, osmjehnuo se, razmislio (da mi je ova pamet i vratiti godine), nastavio listati... ali ni tada ne bi knjigu sjećanja do posljednje stranice pročitao...
Jednoga dana, kad odem (uvijek strahujem izreći riječ "umiranje", zbog nedorečenosti smisla te riječi, jer ovdje gdje sam sada, dobro mi je , volim sve što je moje i što svojim nazivam...možda sebično, ali nije me briga) na mjesto gdje ću pronaći sebe i one koje nikada neću prestati voljeti...