Beskorisnost
Skupljam hrabrost
kao proljetni vjetar pelud cvijeta mlade trešnje
čiji će plodove ljeto ubrati.
Da je sreći vjerovati
pjevala bih ispod krošnje
pjesmu o lutalici i siromahu.
Tada bih glasom dotakla spomenik bez imena
što u hladnoj zimi zavija kao čopor pasa
grleći hrabrost u kamenu.
Pletem ogradu oko sebe granama mlade vrbe
izrasle na desnoj obali rijeke Kupe.
Predahnem prije nego okrutnost me uzme
ali ipak nazdravljam svima od kraja do početka
tumarajući uzorcima prošlosti.
Sjetim se nedužnih koraka svoga života
a jesen dolazi uzeti mi hrabrost
i započeti predstavu beskorisne jedinke.
