PRENOĆIŠTE STRASTI
odlaziš prosjakinji ljubavi
u prenoćište strasti
da udijeliš darak milosti
i prepustiš se potpunoj slasti
tu nećeš naći vjernost dodira
koje sam ti poklanjala
samo vrijeme što prestaje
ali upamti
strepnja
vladarica mojeg tijela
polako nestaje
škrtost tvoje ljubavi
ne mogu oprostiti
već skrivati želim
svoje vlastite patnje
nepromjenjive istine
uzbuđenje i granice
odnesi dodire mirisa tijela
prisnost želja
i podleglih obmana slasti
neka ti konak
zauvijek bude
u prenoćištu strasti....
''PJESMOM PROTIV ZABORAVA'' - VUKOVAR
U okviru "Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.-2015."
u organizaciji Udruge "Braniteljice Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije",
a pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović,
Vukovarsko-srijemske županije i Grada Vukovara,
16. studenog 2015. godine održan je 3. Festival neobjavljene domoljubne poezije
"Pjesmom protiv zaborava".
Bila sam u Vukovaru. Vjerujte mi, vidjela sam, bijeli križ dotiče nebo...
3. osvojeno mjesto za najljepšu neobjavljenu domoljubnu pjesmu na Festivalu
„Pjesmom protiv zaborava“ 2015. – VUKOVAR
Udruga „Braniteljica Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije“
IVANOVA PISMA
Prije nego zaplačem, ispričat ću vam...
Pisao je Ivan pismo u posljednjem danu života
gledajući nebo kako miluje srca junaka.
Molio je noseći barjak u rukama
molio i izgovarao riječi stare djedove pjesme...
Kad utihnu zvona na starome zvoniku
upali mati svijeću svome vojniku
kada svijeća dogori, a vosak se sa suzom stopi
otvori prozor na staroj kući
upri pogled ka mladom mjesecu
tiho, moje ime zovi.
Pisao je Ivan o hrabrosti ratnika
spomenuo kolijevku i maleno zvono
u grudima je nosio majčino srce,
a na staroj uri na njegovoj ruci
stalo je vrijeme u jecaju bure.
Pisao je Ivan o mjestu gdje kraj života sniva
na proplanku,
između zrake sunca i bijelog oblaka,
ali nikada nije pismo dovršio...
Poslije dvadeset godina
vrijeme prolazi kroz stvarnost
istina živi u grudima svih ratnika
al' umjesto riječi za hrabrost
kiša urezuje suze u kamenu,
jutarnja rosa oplakuje
Ivanov grob na proplanku.
Godinama je na proplanak dolazila starica
priuštila je sebi suze u dlanovima
govorila je da nikoga ne mrzi za zlo
već neka bude volja od Boga.
Posljednji puta je viđena na proplanku
izgubila je svijest i zauvijek u san utonula
od tuge, na grobu, jedinog Ivana.
Prošle su dvadeset i dvije godine
na proplanku zlatokosa djevojka
moli, suzama crnicu cjeliva
ne sjeća se ničega osim dvije suze
što ih je u nasljedstvo dobila od oca Ivana.
Kad utihnu zvona na starome zvoniku
upali kćeri svijeću starome vojniku
kada svijeća dogori, a vosak se sa suzom stopi
otvori prozor na staroj kući,
upri pogled ka mladom mjesecu
tiho, moje ime zovi.
Večeras se čuje zvono sa zvonika
Hrvatska na počinak ide
a u grobu
na staroj uri
kazaljka se kreće.
autorica: Mirjana Pejak Peki
Moja priča objavljena u časopisu za kulturu i književnost „Književno pero“, broj XIII/2015
SVE OSTAJE ISTO, OSIM SNA
Poželim vratiti se četrdeset godina unazad kad sam oko vrata nosila ključ od kuće i mislila da ću njime otključati ogromna vrata sna, nestati u cvijeću makova, vječnosti sunca u danu, i nikada više moliti za koricu kruha i čašu pitke izvorske vode.
Vrijeme nije što je bilo, a i ključ je zaboravljen negdje u staroj škrinji.
Dobro je. Sjećanje mi ostaje na dohvat misli.
Sada, nije važno što zaboravim vrijeme doručka, koji je dan i hoće li sumrak iznjedriti hladnu noć i spavanje na klupi u parku. Podsjete me na to moja duga lutanja parkom, a vrijeme mi nitko ne može oteti.
Možda ipak netko zaboravi svoj karton koji ga je grijao cijele noći na klupi. Vjerujte, topao je, ali samo treba leći na njega odmah nakon što se netko digne i „zauvijek ode“, inače, ostaješ pod grmom kao sitan smrznuti zec u sred zime.
I tako svaki dan bude me hladna jutra, oko podne prožima me osjećaj kao da netko korača iza mojih leđa, a kada se okrenem ugledam sjenu, svoju.
Smiješi mi se, a znam dobro da ni ona već odavno nije okusila toplo kuhano jelo i miris domaćeg kruha.
Čujem kruljenje u želucu svoje sjene.
Ponekad se savija od bola, ali ponosno se diže i korača dalje tražeći prazno mjesto na klupi i topao karton, kad netko „zauvijek ode“.
Večeras ne čujem da lišće šušti, a već je sumrak.
I sve ostaje isto, osim sna.
Čim zatvorim oči nestane stvarnost, ali nikada mi ne padne na pamet vratiti se po ključ, kao nekad, nositi ga oko vrata do snova.
Možda bi se kad bi to učinila, otključala vrata djetinjstva.
Tko zna što bih ugledala?
Laku noć.
Noćas je hladno.
Autorica: Mirjana Pejak
PROMOCIJA U ZAGREBU ...
Autorice:
SONJA SMOLEC – književnica
JADRANKA VARGA – pjesnikinja
MIRJANA PEJAK PEKI – prati put kolegica po peru
Sve je bilo ok dok smo sjedile u kafiću, spominjale članove obitelji..početak predstavljanja...no, zrakom je titrala trema (barem meni).
Bilo što da napišem ne bi bilo dovoljno da usporedim sa radosti kojom su naša srca ispunili dragi gosti.
Zahvaljujem voditeljici, gospođi Jasni Kovačević, dipl. bibl. na otvaranju predstavljanja autorskih djela.
Kao na svim dosadašnjim predstavljanjima svojih pjesmuljaka, nije mi bilo lako.
Posvećeni su mojoj majci, ali prije samog predstavljanja tremu sam pokušala odagnati jednim prekrasnim autorskim djelom SVENA ADAMA EWINA – SAE „KAD UMRE LJUBAV“ u izdanju Matice hrvatske Sisak – časopis za književnost, kulturu i znanost RIJEČI, 1-4/2014.
Sve ostali prekrasni trenuci mogu pokazati fotke....
Hvala Sonja, hvala Jadranka.
zbog njih smo se okupile ... POETSKI BISERI svake od nas tri pjesnikinje, Sonja Smolec, Jadranka Varga i Mirjana Pejak Peki
kao na najavnom plakatiću, sjele smo i .... počela je poetska večer
dalje neka slike pričaju same
još jednom, puno hvala svima, koji su svojom nazočnošću uljepšali ovaj, za nas 3 pjesnikinje, izvanredan događaj...
MISLIŠ.....?
Napuštam gomilu promatrača
uvlačim se ispod klupe u parku
najbolje mjesto za okončati
osudu...
kao napušteni pas
cvileći...
Smijem se.
Misliš da nedostaje topline?
Zamisli,
nadala sam se
da će danas sunce pokloniti...
ali nije...
Znaš, nije to bijeg
iako sam se zaklela
da ću otići bez suočavanja...
Nije niti slabost,
već pomisao
kako je iza rešetaka disati
prebrojavati crtice na zidu
misliti na svoje najmilije
patiti,
a ostati hrabra
vrlo teško....
Ne nije...
Nije niti potištenost
niti sram...
Ako izgovorim bilo koju riječ
reći ću i ono
što nisam htjela,
a to ne želim...
Možda...
Svejedno, ne želim reći,
jer rekla bih ono ..
što nije istina i što nisam htjela.
Autorica: Pejak Mirjana Peki (Prow.Quantum.Xm) (xir)
JEDNOM ĆE SE I TO DOGODITI
Srednjim prstom pokazujem smjer
maskiram osmijeh tisuću puta
nije me briga za zaradu života
uz komad poštenja na dnu džepa
umjesto pljesnivog sira...
Privatno sam dobro, ako pitaš...
ne posložim li stvari u svojoj glavi
na svoje mjesto
mogla bih naučiti razmišljati...
to misliš ti,
a ja znam.
Jednog dana će se i to dogoditi
normalno
tek kad počešem gležanj desne noge
spremim ključ ispod pojasa
i krenem izvan svog života
da ti ispunim želju...
autorica: ja (Prow.Quantum.Xm) (xir)
