Moja priča objavljena u časopisu za kulturu i književnost „Književno pero“, broj XIII/2015
SVE OSTAJE ISTO, OSIM SNA
Poželim vratiti se četrdeset godina unazad kad sam oko vrata nosila ključ od kuće i mislila da ću njime otključati ogromna vrata sna, nestati u cvijeću makova, vječnosti sunca u danu, i nikada više moliti za koricu kruha i čašu pitke izvorske vode.
Vrijeme nije što je bilo, a i ključ je zaboravljen negdje u staroj škrinji.
Dobro je. Sjećanje mi ostaje na dohvat misli.
Sada, nije važno što zaboravim vrijeme doručka, koji je dan i hoće li sumrak iznjedriti hladnu noć i spavanje na klupi u parku. Podsjete me na to moja duga lutanja parkom, a vrijeme mi nitko ne može oteti.
Možda ipak netko zaboravi svoj karton koji ga je grijao cijele noći na klupi. Vjerujte, topao je, ali samo treba leći na njega odmah nakon što se netko digne i „zauvijek ode“, inače, ostaješ pod grmom kao sitan smrznuti zec u sred zime.
I tako svaki dan bude me hladna jutra, oko podne prožima me osjećaj kao da netko korača iza mojih leđa, a kada se okrenem ugledam sjenu, svoju.
Smiješi mi se, a znam dobro da ni ona već odavno nije okusila toplo kuhano jelo i miris domaćeg kruha.
Čujem kruljenje u želucu svoje sjene.
Ponekad se savija od bola, ali ponosno se diže i korača dalje tražeći prazno mjesto na klupi i topao karton, kad netko „zauvijek ode“.
Večeras ne čujem da lišće šušti, a već je sumrak.
I sve ostaje isto, osim sna.
Čim zatvorim oči nestane stvarnost, ali nikada mi ne padne na pamet vratiti se po ključ, kao nekad, nositi ga oko vrata do snova.
Možda bi se kad bi to učinila, otključala vrata djetinjstva.
Tko zna što bih ugledala?
Laku noć.
Noćas je hladno.
Autorica: Mirjana Pejak
