Napuštam gomilu promatrača
uvlačim se ispod klupe u parku
najbolje mjesto za okončati
osudu...
kao napušteni pas
cvileći...
Smijem se.
Misliš da nedostaje topline?
Zamisli,
nadala sam se
da će danas sunce pokloniti...
ali nije...
Znaš, nije to bijeg
iako sam se zaklela
da ću otići bez suočavanja...
Nije niti slabost,
već pomisao
kako je iza rešetaka disati
prebrojavati crtice na zidu
misliti na svoje najmilije
patiti,
a ostati hrabra
vrlo teško....
Ne nije...
Nije niti potištenost
niti sram...
Ako izgovorim bilo koju riječ
reći ću i ono
što nisam htjela,
a to ne želim...
Možda...
Svejedno, ne želim reći,
jer rekla bih ono ..
što nije istina i što nisam htjela.