BILO JEDNOM
nije danas ništa tužniji dan,
nego kad mjesec ne ugleda svoje mezimice
i kada ih ne može zagrliti sve do jutra
ne boli ništa što već boljelo nije
čovjek čovjeka tješi
i tako svaki dan
jutrom poželim upaliti svijeće
za duše zaboravljene
ponekad spomenute, ali vrlo rijetko
neki se sjete, a grijeh bi bio
spomenuti plač čovjeka na dnu ponora,
koji ne zna za cijenu života
od oca i majke svi smo rođeni
netko ima kamen umjesto srca
pa ne vidi
ne vidi, kamo rijeka teče,
već zaustavlja na pol glasa
dobrotu što uzdiše
pita li se?
pita li se,
je li dobrota njegova istina?
ma, nije me briga za ništa na svijetu
proživjet ću tih par godina
ne tražim sjećanje niti plaketu,
ne tražim osmijeh,
samo riječ za čovjeka
blizu je stanica gdje duše čekaju
na polazak vlaka života što kreće
rezerviraj kartu,
jer nikada ne znaš
kamo ćeš i ti jednom krenuti
kažu, bilo jednom...
