OPRAŠTAŠ LI SUZE, VJETRE?
opraštaš li suze, vjetre
rođene iz oka hladnih zima?
kao ledene saonice,
klizile su niz lice
i u srcu ih još uvijek ima.
utihni jecaj pahulja snenih
munjom bol u grudima utišaj
rasparaj dušu odbjegla srca
u kamenu uklesano ime
neka traje
šibaj vjetre,
lomi nizbrdicu života
ogoljelu granu pali
zauzvrat rane ću cjelivati sama
leđa podmetnuti
robiji života kada zamrem
ne tražim krivca za hladnu kišu
kad kretanje za dubinu noći stane
dišu li zvijezde u mjesecu punu
umiru li i one za bolje dane
odnesi sobom što god poželiš
ne ostavljaj traga na duši
navrati ponovo
kad crkveno zvono
zanjišu jecaji hladni
i tada
nećeš moju dušu vidjeti
slomljenu
na koljena kada padne
ni duga nadanja nećeš sahraniti
kad začuješ da boli Ona
u zvuku crkvenih zvona
uguši bol
zasjeni srce
lomi što poželiš
dok prolaziš
kroz moja ugasla njedra
ZA TEBE IMAM LJUBAV
nazovimo toplinu naših dlanova
posebnim imenom
odigrajmo ulogu u snovima
poljupcima darujmo usne
zagrljeni
u zlatnoj kočiji što nebom lebdi
zagrizimo rumenu jabuku
čuvanu u svilenoj marami
za naš dan
sa pramenom kose
zapetljanom u tvom ovratniku
ispunjavam prazninu dugih čekanja
žudnjom uz čašu čarobnog napitka
darujem ti sve što si zaslužio,
a u malenom srcu ispod rebara
za tebe imam ljubav
KAD UMIRE ZVUK GITARE
umjesto odraza uvenulog lica u ogledalu
ugledam sliku tužne gitare
suzom dotaknem joj žicu
i pustim tugu da miruje
nije mi važno koliko će mojih suza biti
razlivenih,
nestalih,
nikada usana vrijednih,
samo želim zaboraviti sve
što je nekada davno
donosila njena glazba
oblačim kaput satkan injem
džepova prepunih smrznutih nota,
odmahujem rukom kutu sobe pljesnivih sjena
ispisanih u brazdama papira što mijenja boju,
dok koljena klecaju,
misli lutaju prema izlazu
čekam,
da se ogledalo raspukne
kako bih začula plač gitare
kada me isprati
neka zvuk tijelo zaboli, razapne
ili zauvijek sa tugom nestane
možda bi manje boljele ove godine
kad bi gitara znala
žicama nadjačati vrijeme;
jednom notom, da tijelo ugrije,
a drugom srce iz pijanstva probudi
kako su teške godine
kad se suza u zvuku nota
ne može kriti
(Prow. Quantum. Xm)
OKUS NARANČE NA USNAMA
sigurno razmišljaš
kako smo danima disali zagušljiv zrak,
dokazivali jedno drugom što želimo
i svaki naš pokušaj
dobio je zlatnu medalju življenja,
dok u srce
sve više tonuo je geler bez smisla
srce je voljelo,
a na kraju ostalo je prazno
kao draguljarnica u svome blistavilu,
kao suza na rubu oka zastala
uzalud je tražiti razloge praznine,
čudan je to osjećaj
ponekad mi zaluta miris naranče
jutrom ubrane, mirišljave
za doručak na usnama
ostavljeni trag njenog okusa
jedino taj okus pamtim
u sumrak kad suza niz obraze krene
dotakne hladne i uvele usne
dalekih sjećanja na godine
(Prow.Quantum.Xm.)
žar trenutka
ne vjeruješ u postojanje granice življenja
izgubljenu moć
klonulu pored puta
kad napuste je svi
ni u beživotno tijelo ne vjeruješ,
hladnu ruku s užarenim čelikom
kad životu presudi
ne vjeruješ,
da cirkus slavi postojanje života
pokoran jauk prividnog veselja
tad odlazi ka nebu,
a stegnuto grlo ne poziva pridošlice
izmamljenom dobrodošlicom,
jer ne dolaze iz razloga što žele
već zbog toga što je red
a tko će žaliti hladne udove
tražiti odgovor na pitanje: „zašto?“
kad sve je ostalo u žaru čelika,
u tom jednom trenutku?
ISTINA U SRCU
nauči me
da volim kao što ti voliš
prvo slovo ljubavi izgovaram lako
dok u perini mekoj
pronalazim
toplinu skinutu sa zida
uokvirenu osmijehom
pokaži mi posljednja vrata utočišta
pred koja ću stati,
zaboraviti hladnoću u hodniku čekanja,
donijeti posljednji dah srca
prije umiranja
reci mi,
dolazi li istina u srce,
ako te volim kao sada?
Sisak, 2006. (objavljena)
