KAD UMIRE ZVUK GITARE
umjesto odraza uvenulog lica u ogledalu
ugledam sliku tužne gitare
suzom dotaknem joj žicu
i pustim tugu da miruje
nije mi važno koliko će mojih suza biti
razlivenih,
nestalih,
nikada usana vrijednih,
samo želim zaboraviti sve
što je nekada davno
donosila njena glazba
oblačim kaput satkan injem
džepova prepunih smrznutih nota,
odmahujem rukom kutu sobe pljesnivih sjena
ispisanih u brazdama papira što mijenja boju,
dok koljena klecaju,
misli lutaju prema izlazu
čekam,
da se ogledalo raspukne
kako bih začula plač gitare
kada me isprati
neka zvuk tijelo zaboli, razapne
ili zauvijek sa tugom nestane
možda bi manje boljele ove godine
kad bi gitara znala
žicama nadjačati vrijeme;
jednom notom, da tijelo ugrije,
a drugom srce iz pijanstva probudi
kako su teške godine
kad se suza u zvuku nota
ne može kriti
(Prow. Quantum. Xm)
