sigurno razmišljaš
kako smo danima disali zagušljiv zrak,
dokazivali jedno drugom što želimo
i svaki naš pokušaj
dobio je zlatnu medalju življenja,
dok u srce
sve više tonuo je geler bez smisla
srce je voljelo,
a na kraju ostalo je prazno
kao draguljarnica u svome blistavilu,
kao suza na rubu oka zastala
uzalud je tražiti razloge praznine,
čudan je to osjećaj
ponekad mi zaluta miris naranče
jutrom ubrane, mirišljave
za doručak na usnama
ostavljeni trag njenog okusa
jedino taj okus pamtim
u sumrak kad suza niz obraze krene
dotakne hladne i uvele usne
dalekih sjećanja na godine