OPRAŠTAM
Rekao si da ne mogu
samo tek tako odustati od našeg života.
Pitao si što će biti s tobom.
I već nakon dva dana nestaješ sa jutrom.
Odustaješ od svega što ti je značilo,
čuvano u grudima, a nazivalo se nesigurnost.
Sanjala sam o tome,
one noći na postelji sama
sa pogledom koji je tražio
odsjaj tvoje sjene na zidovima
i tvoje disanje.
Noći u kojoj je vladala takva tišina,
da niti svoje disanje nisam čula.
Osluškivala sam
ne bih li začula tvoje korake
iako sam već tada sigurno znala,
da jedino san mogu nazvati po tebi.
U njemu te čekam,
na trgu s osmjehom
kao i svaki puta
kada si dolazio iz drugog zagrljaja
i donosio mirise njene.
Svejedno sam te grlila
i ljubila tvoje oči.
Opraštala tvoje kašnjenje
i jedva dočekala da utonem u tvoj zagrljaj.
I svaki san bi tako završio,
a jutrom u tami sobe,
na ležaju,
tvoje mjesto ostaje prazno.
Tek malo topline ima.
Dodirujem je tijelom
i u svakoj pori je osjećam,
a zaboravljam tvoje nevjere
i vječno kašnjenje....
