PREPUSTIMO SE SNOVIMA
na nepoznatoj adresi otvrdnutih misli
u minutama poslije ponoći postaje dosadan život
opijena prošlost stegnutih uzda,
crvenom maramom,
prekrivena lica,
nepomičnog pogleda,
ležimo zauvijek usnulih tijela
priljubljene, trijeznih duša
progovaraju hladne usne:
„bit ćeš moje posljednje utočište
kad nestane svjetla“
pokušajmo misli
pretvoriti u boje sna
neka se duša odmara,
prespava za života dva
umorne vjeđe dodirnimo
zakašnjelim poljupcima
za svaku isplakanu suzu
za neku i po dva
snivat ćemo o povjerenju
izrečenom ispruženom rukom
oprostu za izbezumljene i neshvaćene razloge
kao prema neznancima u prolazu
prepustimo se snovima...
