KAD MI SAMO IME SPOMENEŠ
utkana u vrisak groma,
munjom stvorena,
odbjegla od sivila neba,
ljubavi u tragovima stopala,
na oštrici mača srca naslonjena,
probodena
na asfaltu hladnih bridova
kao ptica slomljenih krila,
zgažena i duhom uzdignuta
pjesmom u grlu
u sedef i drago kamenje pretvorena
samo za tebe u dubini izvora stvorena,
na litici života odgurnuta,
nedotaknuta snovima
snena i zaboravljena,
vjekovima na usnama spomenuta,
nedirnute duše klonula
ostala čistih misli i želja
ispijena u zadnjim gutljajima rumena vina
položena na hladnu zemlju kao kamen
lomljena i u prah pretvorena
na mislima toplih dlanova uzdignuta
u zjenici oka kao slika
klonula i nikada više u led se pretvorila
kad mi samo ime spomeneš...
