www.mir.blog.hr
utorak, 27.05.2008.
STRAH
Bilo je ljeto. Noć je padala niz ulice i uvlačila se u kuće. Sanja je bila sedmogodišnje dijete i već je s približavanjem noći predosjećala što joj se sprema . Otac je cijelo popodne, kao i obično sjedio i pio u obližnjoj gostionici, a majka je gotovo uvijek nju slala po njega; mislila je smilovat će se djetetu i doći s njom kući. Sanja je znala da to nema smisla, znala je ne smije proturiječiti majci, zato se samo s nelagodom obukla i krenula put gostionice. Koračajući polako i bojažljivo niz ulicu nije joj bilo svejedno, jer su s jedne strane bile kuće , a s druge, drveće. I upravo iz pravca tog drveća dolazio je čudan zvuk; kao neko teško disanje ili čak hrkanje. Došavši do jednog stabla, srce joj je ubrzano počelo kucati, a strah joj je obuzeo malo, dječje tijelo. Pod stablom je ležao postariji muškarac; spavao je i hrkao, možda je čak i pijan bio; zaključila je djevojčica. Ubrzala je korake i što je brže mogla potrčala je prema gostionici. Otvorivši vrata niske prostorije u obliku slova „L“, zapljusnuo ju je zagušljivi dim cigareta. Gust dim preklrio je cijelu prostoriju i tek su se nazirali muškarci koji su sjedili za stolovima; pušili , kartali i ispijali žestoka pića. Sa šanka su se smješile dvije gospođe; jedna mršava i osušena, a druga gostioničarka; debela i nasmješena. U tom trenu Sanji su obje bile ružne i nesimpatične. Pitala se zašto te žene privlače i okupljaju svaku večer tolike muškarce?! Znaju li one što sve prouzrokuje toliki alkohol koji one toče? Došavši sasvim blizu šanka, jedna od njih dvije prstom je pokazala Sanji gdje joj sjedi otac. Ugledavši ga za stolom s još trojicom muškaraca u kartaškoj igri, djevojčica je došla do njegove stolice i rekla mu da je vrijeme da ide kući, da ju je mama poslala po njega. No ocu se nije žurilo; zaredale su se pobjede u kartanju pa čaščenje, a na Sanju bi tek pokoji pijanac bacio pogled. Kad joj je dosadilo čekati i kad je vidjela da njen otac još skoro neće kući, skupila je ono malo hrabrosti koje je još imala i krenula sama kući. Morala je proći istim putem i ponovo , približavajući se stablu, nametnulo joj se pitanje; što ako se onaj čovjek probudio? No njega na sreću više nije bilo; valjda se probudio i otišao kući. I Sanja je došla kući i majka je po ko zna koji put uvidjela, da ni dijete nije moglo dovući pijanog oca iz gostine. A strah koji je Sanja doživjela putem, za koji nikome nije niti spomenula? On je kao zanemariva sitnica ostao zauvijek ukorijenjen u njoj!
