www.mir.blog.hr
petak, 18.04.2008.
Na početku vam se svima želim zahvaliti na čestitkama i reći vam kako ste mi vi ( i oni preko mobitela) jedini zaželjeli sreć u, a moj rođendan je bio sve samo ne sretan ! I sad kako je ovo jedna vrsta dnevnika, zapisat ću, a i da ne zapišem, taj dan će ostat zapamćen kao jedan od nesretnijih.
Uvijek kad sam u mogućnosti svojoj djeci zaželim sreću prije odlaska u školu; izgovarajući riječ „sretno“. A ta riječ za mene znači da im želim sretan put do škole, jer na prometnoj cesti koju one prolaze obje biciklom; jedna (starija ) ima tri kilometra do škole, a mlađa upola manje. Zatim to sretno znači pažnju u školi, pristojno ponašanje prema djeci i profesorima, dobre ocjene i konačno opet sretan povratak kući.
Na upornu zvonjavu telefona, muž,mlađa kčer i ja samo smo se pogledavali i nekako nismo željeli dići slušalicu. Koliko puta ste se našli u situacijma kada niste znali tko zove, a nekako vam se ne da podići slušalicu ? To je jednostavno neobjašnjivo, ali eto tako je tada bilo. No muž je ipak popustio u napetosti naših pogleda i javio se na zvonjavu telefona. Kratko je slušao glas i spustio slušalicu. Profesori su javili kako se naša starija kčer skoro onesvjestila u školi, završila na hitnoj, a zatim u bolnici! U prvom trenu nismo se snašli; nismo našli ključeve auta, bili smo u blagoj panici. No pribrali smo se i ubrzo bili uz nju. . . tako su naši sljedeći dani bili provedeni s njom u bolnici na dječjem odjelu. No sada je već sve dobro (nadam se).
Želim vam reči kako sam se ovih dana koji su bili puni napetosti, nervoze, nemira i neispavanosti sjetila one izreke „svako zlo za neko dobro“. Njenim boravkomu bolnici isplivale su i neke lijepe slike na površinu! Nitko od nas u obitelji nije boravio u bolnici, a do nas su stizale samo pogrdne riječi za medicinsko osoblje. No ona je to opovrgla svojim prvim boravkom i ima samo lijepe riječi za sve njih. I još jedna iskrica (a ima ih dosta) iz bolnice; primjetila sam da u susjednoj sobi bolnice malo dijete(možda osam mjeseci) neprestano plače i drži se za rešetke krevetiča (jako tužna slika). Moja mi kčer kaže da ne mogu noću spavati od njegovog silnog plača i da ga nitko ne posjećuje. Samo sam tiho izgovorila „jadnik“. A onda sam dolazeći ponovo samo slušala riječi “Znaš mama, ja sam kao prisvojila onog malog i još jedno dijete koje nitko ne posjećuje; pričam im, smijem se s njma i zabavljam ih , samo da ne bi plakali „
Jedan osmjeh i riječ ne koštaju ništa , a vrijede mnogo. . .
