Slikanje u tehnici Word
DVÔRÍŠTA
Virtualno slikanje u tehnici Word
DVÔRÍŠTE
Nisam sanjala, ja sam se doista vratila u Zvonimirovu. Početak je mjeseca srpnja 2015.god. Lipe su ogormne i zeleni paravan krošnji zaklanja sunce. Na prvi pogled sve izgleda isto no to je samo prepoznavanje vibracije poznatog mjesta. Bit će da više ni jedno dijete, ne mjeri svojim malim stopalima, dužinu i širinu ovog zagrebačkog asfalta.
Zidovi koji razdvajaju/spajaju dvorišta opasno su nakošeni i neodoljivo, u svom odrazu u mojoj mašti, multipliciraju sliku kosog tornja u Pizi.
Slikarije na žbuci, prvi artistički, grafiterski performanse, mog brata Buca i našeg frenda Ive jos uvijek stvaraju privid portala na sivim zidovima. Plava boja mora i plavetnilo neba su isprane kišama i spojene u plavu fleku s tragovima narančaste boje, nekadasnjeg Sunca na zidu Snježaneizprekdvôríšta.
Zid koji nas dijeli od Mirninog dvorišta obilježen je ostatcima apstraktne slikarije koja zapravo nikad i nije bila zamišljena kao mentalni portal. Portal prema svjetovima različitim od sivila zagrebačkog asfalta.
Trava je zauzela svaku rupu u betonu. Neka budala je, jel kome drugome bi to palo na pamet, sagradila ogromno spremište za bicikle i sad kad bi i bilo djece u zgradi ne bi se mogla rolat po dvorištu ili igrat „ s gola na gol“. Spremište za 30 bicikala, svašta! U zgradi od deset stanova, pet je praznih, a u ostalima jedva da stanuje par ljudi sposobnih da voze bicikle.
Mačke... iz „Mirninog dvorišta“ dolazi hrpa mačaka, toga prije nije bilo. Popodne se njih šest, sedam sunča na limenom krovu spremišta za bicikle. Bljah, smrdi po mačkama.
Susjed U. s prvog kata žute zgrade, uvaženi akademski građanin u mirovini umjesto da plaši golubove, kao nekad, sad, u zadnjim dekadama svog života, baca predmete, koji.mu dođu pod ruku, kroz balkon. Već odavno ne uzgaja flanace rajčice u teglama. Nitko ne zna iz kojeg ih je razloga, uzgajao na balkonu.
Di je Pintarička? Žena koja se uredno, svakog ljeta, sunčala na prozorskoj dasci svoje garsonijere u bijeloj zgradi i postala zaštitnom slikom kvarta, nekom vrstom brenda. Naravno, sunčala se u grudnjaku ili ponekad u kombineu. Pintarička, žena iz čije garsonijere je svaki dan oko dva popodne probijao zvuk baćenja jaja. Govorilo se da to Pintarička priprema puding za svog muža veterinara. Ona je bila stasita žena, ko sestra blizanka pokojne Jovanke Broz, a on sitni muškarac, nekako okrugao i sav uvučen u sebe., Svakog dana čekao ga je svježi puding pojačan bademima, medom i svježim voćem, kad dođe s posla.
Djece nisu imali te je, kako sad razumijem, Pintarička morala nekako utući vrijeme, sunčanjem, kuhanjem ili polijevanjem vode na nas djecu koja smo preskakivali zid koji dijeli dvorišta. Haha da, tad nije bilo vodenih balona, jer da ih je bilo Pipinička bi sigurno bila najvjerniji kupac vodenih balona u najbližoj trgovini. Jedino njoj smo mi smetali kada smo hodali po zidu koji dijeli dvorišta. Ona jednostavno nije shvaćala koji je to gušt, hodati uspravno po vrhu zidova, dva metra iznad zemlje, bez ikakve zaštite. Pitam se, danas, kako su nam uopće to roditelji dopuštali? Mora da smo te vratolomije činili s takvom sigurnošću da nikome, ni od roditelja ni od susjeda, nije palo na pamet da nas u tome spriječi. Hahahah parcour, to zna svako zagrebačko dijete iz centra.
Ok, Saša je umro, mama je umla i što sad ? Zato sam valjda ovdje. Ne znam, kao da sam istovremeno ovdje i sada i onda, kao da u trenutku kad se tuga popne do očiju, oči zasuze i pojavi se druga slika, zvuk, miris ... igramo se, živimo cijeli svijet ovdje u ovom dvorištu. Je li to jedno od onih ljetnih, gluhih popodneva kad čekam da netko od djece izadje u dvorište ili ... ?
Šum vjetra u krošnjama lipa šapuće : „ Djeca su odrasla, Saša je umro i više nikada ništa neće biti isto osim u tvojim snovima, no ne boj se, mi lipe, smo ovdje i uvijek si dobrodošla u naš zeleni zagrljaj, ne boj se, mi te poznamo i volimo kao i prvog dana. Šššššš ... ljubav nije podložna vremenu ššššuh ne boj se, dođi i zeleni se s nama.“
Čekajte da prvo zapalim cigaretu i razmislim .... Ok ... Ok?, samo toliko mogu protisnut kroz glasnice? ... zar je u toj riječi sve što mi je na pameti ? Riječi kao da su zaglavljene negdje između želuca i grla i ne žele se materjalizirat. Niti ih gutam niti ih mogu probaviti. Stoje i kao klupko masnih niti namotavaju se oko srca. Želim ih razvući u potku kao što je mama rastezala niti sisala na ručno izradjenom tkalačkom stanu. Ali ja ne znam plesti vunu niti tkati tapiserije, ja jesam i nisam mama. Ja samo znam kukičati i vesti, ja samo znam kukicom zahvatiti niti vune ili emocija, kao da ih izvlačim iz bunara i onda ih vezem ili uplićem da oblikujuju odjevni predmet ili osmijeh kojim se prezentiram svijetu. Bojim se, što ako materjaliziram emocije u riječi, hoće li time sjećanja, tuga, dobiti novu dimenziju i više nikada neće biti samo moja? No kao da ta iskustva, ta ljeta i zime žele novi život, život u oku čitatelja. Mama je umrla i tek je sada prerezana pupčana vrpca, osjećam da tek sada ja, posve sama, trebam oblikovati individualni život.
Saša je umro, nema mjesec dana iza nje i kao da je to potvrda da trebam i ja nešto promijeniti no još ne znam što. Kaže Tibetanska knjiga mrtvih da mrtve treba pustit da odu, da ih ne smijem zadržavat u ovoj dimenziji, no kako da to napravim? Možda je pisanje način.
Slikat ću riječima, slikat ću fragmentima memorije po virtualnom platnu u tehnici Word i tako prevarit strah da ću ih sve zaboraviti, slikat ću riječima i ljude i događaje kako ih se sjećam, dodavat ću „boju“ sloj po sloj i vidjeti kako će izgledati to virtualno platno mog kvarta kod Đamije ( Meštrovićeve Đamije) .... pričam i pišem gluposti, jel da?
Ja samo želim pobjeći od tuge iz straha da će me požderati, kao i metastaze Sašu, tiho i ubojito iz zasjede.
Znam, slikat ću ljubav, slikat ću prijateljstvo, slikat ću ljude kako ih pamtim. Poklonit ću onda tu sliku svojim čitateljima jer ljubav nije podložna vremenu, ljubav se ne može umanjiti ali se dijeljenjem može povećati.
Majka se ne može zaboraviti kad sam ja ona i ona je ja. Frend ? On je bio ovdje prije mene, vozio me u kolicima po dvorištu ... dakle, ugrađen je u svaku moju misao, svjetonazor, sjećanja. Zajedno smo kroz desetljeća oblikovali individualne stavove prema životu. Svatko je uzeo onoliko i kako je njemu odgovaralo i dodavao sloj po sloj "boje" autoportretu.
Govorila je mama da sam se rodila onog ljeta kada se ubio Vojin brat, skokom s balkona, s četvrtog kata , u dvorište. Pao je, kazivala je, na nekakva drva složena za meni nepoznatu namjenu. Tog ljeta rodile su se i Maja i Dajana no iako smo rođene u razmaku od pet dana, u Petrovoj 13, naravno, upoznale smo se tek kasnije. Maja se doselila u našu zgradu kad je imala oko četri godine, a Dajana je moja sestrična s kojom sam išla na balet. Uvijek me intrigiralo to pitanje, gdje je pao taj fantomski lik, na koji dio dvorišta?, nikad nismo saznali ni kako se zvao, samo da je bio mlad i da je jednostavno skočio u vječnost i to je to. Ne, ne luta zgradom, nikad ovdje nije bilo duhova.
Sada, nakon godina i godina provedenih u alternativi pouzdano znam da u ovoj zgradi jednostavno nema duhova, možda pokoja aura bez tijela koja tu i tamo zaškripi u drvenim vratima ormara no ništa opasnije od tog.
Čini mi se kao da moje vrijeme ovdje u Zvonimirovoj počinje onog dana kada sam prošavši haustorom ugledala poluotvorena vrata stana na prvom katu, naše crvene zgrade, stala sam i ..... vrata su se otvorila. U okviru vrata stajala je curica, moje visine, crnokosa kao i ja i smješila mi se. Pogledale smo se i prepoznale kako samo iskrene dječje duše mogu i zauvijek postale prijateljice. Da, moj život u zvonimirovoj počeo je tog trenutka, sve prije kao da je neka blijeda slika bez boje.
Lipe u „oficirskom dvorištu“ ogromne su no i dalje su predivne i zelene. Te krošnje čuvaju dah vjetra, te krošnje dišu duboko kao šuma, te krošnje znaju tajnu Narnijskog ormara i kad god sam poželjela pauzu od učenja uronila bih u te krošnje i one bi moj pogled pustile da putuje granama kao kakvim autocestama sve dok se ne bih stopila sa zelenilom i lipe su bile ja i ja sam bila šuma lipa.
Danas dok ih gledam posve su iste, najbliža mom dvorištu i danas izgleda kao da je najmlađa, njeno lišće i krošnja su manje i nekako nježnije u odnosu na ostala stabla. Kao da je ona djevojka, a ostale lipe su jake, muške, mudre i ozbiljne. Njihovo lišće i krošnje su veće i tamnije zelene. Hm, jesam li ja kao ova mala zelena lipa? Ako ne bude ozbiljnih građevinskih zahvata, ovdje u centu, ha ... jednog ljeta ću i ja bit samo sjećanje u krošnji ove graciozne svijetlo zelene lipe.
Taj park/dvorište pripada sivoj zgradi u kojoj su stanovale obitelji aktivnih vojnih djelatnika bivše Juge i poneki djelatnik za kojeg nismo točno znali što radi no bili smo sigurni da sve zna prije svih ostalih i da, kako sam tek puno, puno godina kasnije skužila, štiti nas teenagere i onda kada mi to ne znamo. Uvijek sam se pitala kako je moguće da netko iz moje generacije srednjoškolaca ima problema zbog uvjetno rečeno „verbalnog delikta“, a ja sam uvijek bila slobodna i mogla sam govoriti i filozofirati što god mi je padalo na pamet pa i namjerno ono za što sam unaprijed znala da se javno ne smije govoriti ( tipa moja čuvena izjava u školi bila je da je komunizam bez veze jer tko bi normalan želio da hoda npr. istovjetno obučen kao i svi ostali i da nema apsolutnu slobodu da bude drugačiji od ostalih ili jednostavno da je komunizam kao neko buduće idealno društvo , nemoguća misija jer ljudi su takvi kakvi jesu i nikad neće pristat da dijele išta s drugima samo iz razloga kako bi svima skupa kao zajednici bilo dobro i bla bla sve u tom stilu). Jadni moj mladi profesor filozofije N.S. nije želio komentirati moje stavove što je mene rastuživalo, jer teenagerice kakva sam ja bila u to vrijeme, obožavaju dokazivati da su intelektualno dorasle svojim profesorima, dobro, barem u slobodnoj diskusiji u razredu.
Puno, doista puno godina kasnije sam shvatila da me najvjerojatnije štitio iz sjene tata od M. ili politička funkcija mog oca na njegovom poslu jer sumnjam da je itko prošao nekažnjeno na to da je jednostavno rekao moćnicima partije, kao što sam to ja učinila : „ ... jeste li vi normalni, ne pada mi na pamet da budem aktivni pripadnik Civilne zaštite i da moram hodat u tom očajno skrojenom zelenom odijelu, ne dolazi u obzir i baš me briga što ste me izabrali za voditelja, NEĆU i točka! „ Pa imala sam samo 18 godina i kako su mogli očekivat od mene da hodam u nekakvom kombinezonu koji je podsjećao na radnički, po cesti, u centru grada, bilo me sram to obući. Nisam se nikad učlanjivala u bilo koju političku organizaciju niti onda niti sada iz jednostavnog razloga što mrzim obveze dolazaka na sastanke i slična politička okupljanja, jednostavno mi je milija sloboda.
Sloboda ... da, to zagrebačko dvorište i susjedna dvorišta trokuta koji zatvaraju Zvonimirova ulica ( bivša Ulica Socijalističke revolucije), Šubićeva i Stančićeva ulica bilo je, ali i sad je polje slobode u svim pojavnim dimenzijama, bilo duhovnim bilo fizičkim. U njemu smo uvijek bili slobodni i zaštićeni, sigurni u sebe, hrabri da vodimo "ekspedicije" i osvajamo različite svjetove i dimenzije.
Naučili smo da možemo sve što poželimo no i da je sloboda ograničena, bilo da nećeš učiniti ništa nažao živom stvoru do sebe, bilo da je individualna sloboda ograničena osobnim sposobnostima i talentima te fizičkim tijelom u kojem stanujemo.
Da, bilo je vrijeme u kojem smo bez straha hodali po zidovima ali i vrijeme kada smo se prestali penjat u prekdvorišta iz jednostavnog razloga što smo se počeli bojati da naši udovi više nisu toliko gipki i sigurni za slobodno penjanje.
Volimo to dvôríšte, kao brata ili sestru, kao prijatelja, kao čuvara svega što mi, djeca iz dvorišta danas jesmo.
Dvôríšte danas jasno otkriva sve svoje dimenzije, jer tek sada ih mogu vidjeti, a onda sam ih samo naslućivala.
Ono je duhovni dom, ognjište, u kojeg se u duhu uvijek možemo, ako to želimo, iznova vraćati i grijati srca.
Oznake: slikanje u tehnici Word
|
