Ponekad
Ponekad kao danas
Kad nas riječi
Izgovorene u ljutnji
Progutaju kao crna rupa
Osjecam se kao svoja sjena
Nijema sjena
Klizi ulicama rodnog grada
Vezana tankim sjajnim nitima
Żivota za moja stopala
Hodam
Dotičem zemlju
I sve je opet zeleno
I sunce se igra
U krošnjama tek
Olistalog drveća
Traži moje oči
Sjena sam
Nemam oči
Nijema sam
Sjena sam
Nemam usta da govorim
Sjena koja
Klizi i svija se preko
Zaobljenih nogostupa
I lomi na kutevima zgrada
Oduzeo si mi riječi
Riječima koje bole
A ja jesam riječ
I ako mi oduzmeš riječ
Čast
Nema ni mene ni tebe
Samo sjena
Hodam
Sjena ne zna misliti
Hodam
Sjena pleše ritmom bljeskova Sunca
Sjena sam
Koju će uskoro spaliti podne
Prah jesam
I u prah ću se vratiti
I bi Riiječ
Neka bude volja Tvoja ....
Miriam Rose Re, Zagreb, 11.travnja 2016.
|
