|
moram ti priznati,
na trenutak je izgledalo sjajno dva dana me u valovima oblijeva to svijetlo i statično subotnje jutro, ispred kvartovskog kafića, u kojem smo se dugo pretvarali u zamršeno klupko prečvrstih stiskova, zabijanja noktiju u mišiće, usklađivanja ritmova, bez odgađanja dva mala stvorenja sličnih dimenzija i boja, jedno distanciranije i suptilnije, drugo kičasto i neskladno (ovo drugo sam ja naravno) od tada me samo obara poput duge i savršeno oštre, savršeno precizne mačete na pod i niže od poda nisko do najniže stepenice ispred ulaza a.d. broj 8 uopće ne mogu prešutjeti da sam u ta nepuna dva dana jada desetak puta sa sigurnošću ustanovila da je ovo jedna od onih stvari koje jednostavno dođu prekasno jedna životinja je već sva sazdana od prekasnog, izbjegnutog, lošeg, druga životinja je pjesma pod suncem poslije takve besprijekornosti morao je doći ponor, shvaćam to, nije bilo druge nego da se dva dana zatvorim sa svojom iracionalnošću i bespomoćnošću i spasim svijet od toga da kroz njega hodam lagana i mirna i zamisli dok pišem ovo meni piše jedan od onih prehodivih i propustljivih, jedan pažljiv i uporan, jedan koji nikad neće u mojoj abecedi biti blizu i, koje uvijek i samo i jedino znači intenzitet (ti) (to je energija koju imaš, d to te ona podsjeća da ništa nije lako i mirno i da je osjećaj jednostavno bio predobar a to se ne smije dopustiti) |
|
ovaj je kolovoz
august počeo u krinolini depresije vlada era tužnih vodenjaka, era autosabotaže (uvijek sam bila rizična skupina) era solo igranja, vučje nemoći i zabijanja glave u jastuk (antić: samrtni urlik vuka neprekidno se pali i gasi u tami avgusta. opomena ili putokaz? svetionik u pustosi? ili vapaj za pomoc? ne, moje doba, izgleda, jos nije spremno za zvezde. i malo dalje: ne, ovo doba jos nije spremno cak ni za zemlju.) zavijanja na male uroke male užase i zavisti, recimo nešto posve jadno poput fotke na fejsu ili nekog attendanja, pisma koje me čeka u zagrebačkom sandučiću svega što znači mimoilaženje nepodnošljivo mimoilaženje uopće ne boli sada kad sam si sama ovako neizdržljiva, samo preplavljuje i natapa da se razumijemo, kad me vidite, vi to ne znate, uvijek sam okej i prepuna malih tričarija po bisagama, izgledam kao da sam upravo u sred neke avanture, kako god, vi ne znate kolikih su razmjera moje oscilacije vi ne vidite te valove valove koji me- (crust grindcore antić kućna biblioteka uplakana yoga i noćni bajk je sve što uspijevam u užasno malim dozama) izdržim do određene granice festivale kupanje euforiju berlin bicikle pank koncerte mlade alternativce s ispirsanim bradavicama i prestilizirane pankere koji spavaju pokraj mene izdržim sve (savršena mimikrija) ogladnim za trensom i neprekidnim kretanjem, znojem, osjećam mišiće i onda čim se pustim izvan nadzora savršeno predvidivo survam se na dno vulkana na kraj slavonije u srednjoškolsku sobu, ne gledam zvijezde ne pušim duhan koji miriši na vaniliju samo ponekad plešem posve mokra, pustim da je sve usamljeno, užareno, otopljeno, da sve fali i bude predaleko i preteško, da misli jedva zadržavam iznad glave dok ležim na suncu i pustim da se narativ, kad dođe vrijeme, zarola u pravom smjeru, s nekim zagrebom medikama močvarama previše svega i svih, tamo gdje su probe s bendom, bliski prijatelji, dredovi na mongolskim licima, neprekidna seljenja i pakiranja, da se razumijemo, opet, ovo je samo protokol, čišćenje, sve mi je jasno, to kako i zašto se ovdje barem na par dana preimenujem u očaj to da me svake večeri strah onih zadnjih par minuta prije nego zaspem i bilo kakvih misli osim prljavih, kasnopopodnevnih, kad se uspijem samo okrenuti na drugu stranu kreveta ovdje živim s neprepoznatljivom sobom, posve izvrnutom, kao polusvijet, kao izokrenuta slika, kao alisa iz sna u kojem ne mogu doći do sebe niti do bilo kakvog rješenja u kojem nema potrebe za rješenjima gore u brightonu raste hrpa makova, hoteli su napušteni, a komadi baršunastih zastora su skriveni u mojoj sobi moji procesi, oni nisu prema boljem, ja nemam ambicije napredovati, ja ih samo moram prolaziti, kružno, spiralno, kog briga, nikad me nije palila ta priča s oblicima, ne bih dala ruku u vatru ni da se nešto mijenja, to su samo faze u nekima mogu razlučiti stvari u drugima je sve samo amorfna masa intenziteta |