moram ti priznati,
na trenutak je izgledalo sjajno
dva dana me
u valovima oblijeva to svijetlo i statično subotnje jutro, ispred kvartovskog kafića,
u kojem smo se dugo pretvarali u zamršeno klupko prečvrstih stiskova, zabijanja noktiju u mišiće, usklađivanja ritmova, bez odgađanja
dva mala stvorenja sličnih dimenzija i boja, jedno distanciranije i suptilnije, drugo kičasto i neskladno
(ovo drugo sam ja
naravno)
od tada me samo obara poput duge i savršeno oštre, savršeno precizne mačete
na pod
i niže od poda
nisko do najniže stepenice ispred ulaza a.d. broj 8
uopće ne mogu prešutjeti da sam u ta nepuna dva dana jada desetak puta sa sigurnošću ustanovila da je ovo jedna od onih stvari koje jednostavno dođu prekasno
jedna životinja je već sva sazdana od prekasnog, izbjegnutog, lošeg, druga životinja je pjesma pod suncem
poslije takve besprijekornosti morao je doći ponor, shvaćam to, nije bilo druge nego da se dva dana zatvorim sa svojom iracionalnošću i bespomoćnošću i spasim svijet od toga da kroz njega hodam
lagana i mirna
i zamisli
dok pišem ovo
meni piše jedan od onih prehodivih i propustljivih, jedan pažljiv i uporan, jedan koji nikad neće u mojoj abecedi biti blizu i, koje uvijek i samo i jedino znači
intenzitet
(ti)
(to je energija koju imaš, d
to te ona podsjeća da ništa nije lako i mirno i da je
osjećaj jednostavno bio predobar
a to se ne smije dopustiti)
Post je objavljen 31.08.2015. u 20:03 sati.