|
moram ti priznati,
na trenutak je izgledalo sjajno dva dana me u valovima oblijeva to svijetlo i statično subotnje jutro, ispred kvartovskog kafića, u kojem smo se dugo pretvarali u zamršeno klupko prečvrstih stiskova, zabijanja noktiju u mišiće, usklađivanja ritmova, bez odgađanja dva mala stvorenja sličnih dimenzija i boja, jedno distanciranije i suptilnije, drugo kičasto i neskladno (ovo drugo sam ja naravno) od tada me samo obara poput duge i savršeno oštre, savršeno precizne mačete na pod i niže od poda nisko do najniže stepenice ispred ulaza a.d. broj 8 uopće ne mogu prešutjeti da sam u ta nepuna dva dana jada desetak puta sa sigurnošću ustanovila da je ovo jedna od onih stvari koje jednostavno dođu prekasno jedna životinja je već sva sazdana od prekasnog, izbjegnutog, lošeg, druga životinja je pjesma pod suncem poslije takve besprijekornosti morao je doći ponor, shvaćam to, nije bilo druge nego da se dva dana zatvorim sa svojom iracionalnošću i bespomoćnošću i spasim svijet od toga da kroz njega hodam lagana i mirna i zamisli dok pišem ovo meni piše jedan od onih prehodivih i propustljivih, jedan pažljiv i uporan, jedan koji nikad neće u mojoj abecedi biti blizu i, koje uvijek i samo i jedino znači intenzitet (ti) (to je energija koju imaš, d to te ona podsjeća da ništa nije lako i mirno i da je osjećaj jednostavno bio predobar a to se ne smije dopustiti) |