|
ovaj je kolovoz
august počeo u krinolini depresije vlada era tužnih vodenjaka, era autosabotaže (uvijek sam bila rizična skupina) era solo igranja, vučje nemoći i zabijanja glave u jastuk (antić: samrtni urlik vuka neprekidno se pali i gasi u tami avgusta. opomena ili putokaz? svetionik u pustosi? ili vapaj za pomoc? ne, moje doba, izgleda, jos nije spremno za zvezde. i malo dalje: ne, ovo doba jos nije spremno cak ni za zemlju.) zavijanja na male uroke male užase i zavisti, recimo nešto posve jadno poput fotke na fejsu ili nekog attendanja, pisma koje me čeka u zagrebačkom sandučiću svega što znači mimoilaženje nepodnošljivo mimoilaženje uopće ne boli sada kad sam si sama ovako neizdržljiva, samo preplavljuje i natapa da se razumijemo, kad me vidite, vi to ne znate, uvijek sam okej i prepuna malih tričarija po bisagama, izgledam kao da sam upravo u sred neke avanture, kako god, vi ne znate kolikih su razmjera moje oscilacije vi ne vidite te valove valove koji me- (crust grindcore antić kućna biblioteka uplakana yoga i noćni bajk je sve što uspijevam u užasno malim dozama) izdržim do određene granice festivale kupanje euforiju berlin bicikle pank koncerte mlade alternativce s ispirsanim bradavicama i prestilizirane pankere koji spavaju pokraj mene izdržim sve (savršena mimikrija) ogladnim za trensom i neprekidnim kretanjem, znojem, osjećam mišiće i onda čim se pustim izvan nadzora savršeno predvidivo survam se na dno vulkana na kraj slavonije u srednjoškolsku sobu, ne gledam zvijezde ne pušim duhan koji miriši na vaniliju samo ponekad plešem posve mokra, pustim da je sve usamljeno, užareno, otopljeno, da sve fali i bude predaleko i preteško, da misli jedva zadržavam iznad glave dok ležim na suncu i pustim da se narativ, kad dođe vrijeme, zarola u pravom smjeru, s nekim zagrebom medikama močvarama previše svega i svih, tamo gdje su probe s bendom, bliski prijatelji, dredovi na mongolskim licima, neprekidna seljenja i pakiranja, da se razumijemo, opet, ovo je samo protokol, čišćenje, sve mi je jasno, to kako i zašto se ovdje barem na par dana preimenujem u očaj to da me svake večeri strah onih zadnjih par minuta prije nego zaspem i bilo kakvih misli osim prljavih, kasnopopodnevnih, kad se uspijem samo okrenuti na drugu stranu kreveta ovdje živim s neprepoznatljivom sobom, posve izvrnutom, kao polusvijet, kao izokrenuta slika, kao alisa iz sna u kojem ne mogu doći do sebe niti do bilo kakvog rješenja u kojem nema potrebe za rješenjima gore u brightonu raste hrpa makova, hoteli su napušteni, a komadi baršunastih zastora su skriveni u mojoj sobi moji procesi, oni nisu prema boljem, ja nemam ambicije napredovati, ja ih samo moram prolaziti, kružno, spiralno, kog briga, nikad me nije palila ta priča s oblicima, ne bih dala ruku u vatru ni da se nešto mijenja, to su samo faze u nekima mogu razlučiti stvari u drugima je sve samo amorfna masa intenziteta |