|
napokon je sve mokro i pusto
dugo me prati osjećaj da sam emocionalno i fizički potrošena kao okidač sam, downer takva s umjetnim cvijećem kisnem i prehodavam kilometre grada svakog dana kao luđak i vide na meni samo blagu potištenost vide da su u bisagama demoni malo pitaju malo puštaju ali zapravo, ovih se dana poravnavaju se planeti i greške se materijaliziraju a stari obrasci više ne funkcioniraju osjećam sve to na bubrezima i osjećam kamenje ali sviđa mi se što je negdje u svom tom kaosu ipak tiho osobito danas kad su sva djeca otišla iz grada doma po mamurluk i ručak sa starcima po čistu odjeću i flešbekove a ja nisam, ostavila sam neke mitologije da pomalo blijede (čak i ove naše trogodišnje mržnje i spuštanja glava, s jednom noći izbezumljenog pokušaja ljubavi svakog trećeg uskrsa) otišla sam daleko nemaš pojma koliko daleko / nema povratka i nikad ga neće biti odavde gdje jedino što moram znati je kako da čujem da je unutar kaosa ipak tiho ipak lijepo * u šest ujutro, nakon što svane, grupa ljudi ustaje se zajedno sa svojim umorima s kauča i raspleše se na kraju grada, u ostakljenom prostoru s unutarnjim vrtom, sviraju smithsi, didge, bubnjevi i balafon od cijele noći leže sa strane, mašu jastucima i šalovima, rukama, rade valove i grle se dva sata se glupiraju i svatko sa sobom radi što hoće posve dječje i nevino jutro u kojem se plavi dredovi na glavama dečkića smiješe dok ti odmahuju duboki glasovi mladih crnih svirača pjevaju narodne pjesme drijema se na crvenim jastucima i radi zamišljene jogijske poze ližu se ostaci nutelle i curryja s kokica kasni se na buseve na obiteljska okupljanja i ja pakiram tu ljepotu i prozračnost i nosim ju sa sobom kroz svoje kaose, sve je otvoreno i čeka se kiša demoni u bisagama samo se tiho smijulje |