napokon je sve mokro i pusto
dugo me prati osjećaj da sam emocionalno i fizički
potrošena
kao okidač sam,
downer
takva s umjetnim cvijećem kisnem i prehodavam kilometre grada svakog dana kao luđak i vide na meni samo blagu potištenost
vide da su u bisagama demoni
malo pitaju
malo puštaju
ali zapravo, ovih se dana poravnavaju se planeti i greške se materijaliziraju a stari obrasci više ne funkcioniraju
osjećam sve to na bubrezima i osjećam kamenje ali sviđa mi se
što je negdje u svom tom kaosu ipak
tiho
osobito danas
kad su sva djeca otišla iz grada
doma po mamurluk i ručak sa starcima
po čistu odjeću
i flešbekove
a ja nisam,
ostavila sam neke mitologije da pomalo blijede
(čak i ove naše trogodišnje mržnje i spuštanja glava, s jednom noći izbezumljenog pokušaja ljubavi svakog trećeg uskrsa)
otišla sam daleko
nemaš pojma koliko daleko / nema povratka i nikad ga neće biti
odavde gdje jedino što moram znati je kako da čujem da je unutar kaosa
ipak tiho
ipak lijepo
*
u šest ujutro, nakon što svane, grupa ljudi ustaje se zajedno sa svojim umorima s kauča i
raspleše se
na kraju grada, u ostakljenom prostoru s unutarnjim vrtom,
sviraju smithsi,
didge, bubnjevi i balafon od cijele noći leže sa strane,
mašu jastucima i šalovima,
rukama,
rade valove i
grle se
dva sata se glupiraju i svatko sa sobom radi što hoće
posve dječje i nevino jutro
u kojem se plavi dredovi na glavama dečkića
smiješe
dok ti odmahuju
duboki glasovi mladih crnih svirača pjevaju narodne pjesme
drijema se na crvenim jastucima i radi zamišljene jogijske poze
ližu se ostaci nutelle i curryja s kokica
kasni se na buseve
na obiteljska okupljanja
i ja pakiram tu ljepotu i prozračnost i nosim ju sa sobom kroz svoje kaose,
sve je otvoreno i čeka se kiša
demoni u bisagama samo se tiho smijulje
Post je objavljen 20.04.2014. u 19:27 sati.