|
staklo
rekao mi je netko sinoć, po kiši, da kažu da će ove godine odnosi biti u kušnji neka budu baš me zanima što ćemo smisliti kada jednom iskreno odvažemo onu cestu prema sjeveru, između borova, hladnu i pustu, prema nekome sebi i ovu karavanu za koju smo mislili da ju ne smijemo ostaviti da moramo s njom čekati umjesto da krenemo s njom/bez nje- zar nije oboje isto i bezizlazno? volim kad zagrmi i kad puca staklo u birtiji jer se idućeg dana napokon moraju prebrojati dugovi i manjkovi priznati udio krivnje u pogrešnoj računici a naša je i to oslobađa reći jebiga i riješiti se mamurnih taloga punih krivica, grijehova, zbližavanja koji se samo zbrajaju, minusi se uvijek zbrajaju ispod pulta vrebaju a antić kaže da je zaborav jedina čovjekova čast da bude sebi ja samo, kako zaboraviti mamurne taloge pune krivica, grijehova, zbližavanja ući u sebe i priznati da si shvatio da već odavno jesi na onoj pustoj cesti prema sebi (da ništa drugo nemaš osim staklenih snova u kojima razbijaš paralelne živote) |