staklo
rekao mi je netko sinoć, po kiši,
da kažu da će ove godine odnosi biti u kušnji
neka budu
baš me zanima
što ćemo smisliti kada jednom iskreno odvažemo
onu cestu prema sjeveru, između borova, hladnu i pustu, prema nekome sebi
i ovu karavanu
za koju smo mislili da ju ne smijemo ostaviti
da moramo s njom čekati
umjesto da krenemo
s njom/bez nje- zar nije oboje isto i bezizlazno?
volim kad zagrmi
i kad puca staklo u birtiji
jer se idućeg dana napokon
moraju prebrojati dugovi
i manjkovi
priznati udio krivnje
u pogrešnoj računici
a naša je
i to oslobađa
reći jebiga
i riješiti se
mamurnih taloga punih krivica, grijehova, zbližavanja
koji se samo zbrajaju, minusi se uvijek zbrajaju ispod pulta
vrebaju
a antić kaže da je zaborav jedina čovjekova čast da bude sebi ja
samo, kako zaboraviti
mamurne taloge pune krivica, grijehova,
zbližavanja
ući u sebe
i priznati da si shvatio da već odavno jesi
na onoj pustoj cesti prema sebi
(da ništa drugo nemaš
osim staklenih snova
u kojima razbijaš paralelne živote)
Post je objavljen 28.02.2013. u 01:00 sati.