|
ako smo pali bili smo padu skloni i to znam, jer volim kad me tuče jače od mene samo, što je za to vrijeme sa stvarnosti? deformira li se poput nas, postanu li svi prikaze ili svi znaju da bal uskoro prestaje i na vrijeme glade kosu, popravljaju majicu i prekidaju kratke pobješnjele misli s drugih planeta? a možda ih uopće ni nemaju? možda smo samo mi, koji spremno padamo, nemirni dovoljno da udaramo u tuđe mirove i kako to podnose? a možda nikada ništa nije bilo crno bijelo i možda nikada nitko nije bio ta stvarnost koju sam ponekad oštetila možda samo postoji furanje sebe i tek onda sve ostalo nastaje, mijenja se, drobi, nestaje, raste, vraća se od i do tebe |