subota, 15.12.2007.

XIII poglavlje...

I dalje su mi oci bile uprte u taj zeleno-bijeli komad papira zalijepljen selotejpom za crnim,katranom premazan stub.I meni se zacrnilo pred ocima.Mislila sam da cu se onesvijestiti.Lagano se okrenuh i uputih kuci.
Robi je vec saznao novost od Mrkog. i upravo se spremao da ode Tahiru.Nije bilo pristojno da ide u farmericama pa je kucu prevrnuo da nade jedine pantalone.Kad rekoh da bih i ja posla,cisto se iznenadi,ali i obradova.Sigurno mu nije bilo lako otici i susresti se s najboljim drugom nakon onoga sto se desilo.Danas je dvadeset i osmi August,sahranjena(pokop) je,prije tri dana.
Isli smo ulicom cuteci,pognutih glava.U vrecici smo nosili kafu,kocku i sok.Tata nam je rekao da je takav obicaj.
Pred malom kapijom(ulazom) osjetih omaglicu,krugovi svih boja preletjese miispred ociju,a noge kao da su mi bile od stakla.Pozvonismo.Tahir se pojavi pred nama.Robi mu pruzi ruku i izrazi saucesce.Ozbiljno,kao muskarac muskarcu.Zatim ude u kucu.Stajala sam pred Tahirom i gledala njegovo lice,takonedostupno u tuzi i radosti.Onda nam se sretose pogledi.Te velike,velike,prelijepe crne oci!
Utopih se u njihovim dubinama i bi mi jasno da nikad,nikad uzivotu u dva ljudska oka nisma vidjela toliko tuge.
Reci cu mu:Ne tuguj,Tahire!Ne previse i ne predugo.Tako je valjda moralo biti.Ti nisi sam,ti nikada neces biti sam.Ja sam s tobom,sav si u meni.Znam,i ja sma u tebi.Jos cu mu reci:
"Nije vrijeme,ali moram ti nesto priznati.Istina,to ej zakasnjelo priznanje.Znas,ja te volim,Tahire!"
Pruzila sam mu ruku ne prestajuci da mu gledam u oci,i drhtavim glasom,gotovo sapatom kazala:
-Iskreno suosjecam s tobom.
Njegov cvrsti stisak u trenutku postade jos cvrsci i kao da su mu pune usne nagovijestile smijesak.Tuzan.Onda pusti moju ruku i propusti me da udem.
Iako je napolju bilo suncano,soba je bila u polutami,vjerovatno sto je u prizemlju i sto je prozor mali.
Na seciji su sjedile neke zene u dimijama i pod maramama(muslimanska tardicionalna nosnja) koje su graktale kao cavke.Mlada,plava zena(ovo je Dora),vjerovatno rodica,sluzila ih je(*evil laugh*za Doru) kafom i rahatlokumom(bosanski kolaci).Ponudila je i nas dvoje."Brizne" cavke su se raspitivale o detaljimabolesti i smrti.Nisam ih slusala.Tek kad mi do uha doprije da jedna drugoj rece "jadnik" pokazujuci ocima na Tahira,u meni naraste bijes,strasan bijes.On nije jadnik,nikada nije bio i nikada nece biti.Jadne ste vi,toliko jadne da toga niste ni svjesne-dode mi da im kazem,da otvorim vrata i izjurim van.Ali,to nije bila moja kuca i morala sam se suzdrzati.
Polako sam ispijala svoju kafu,a slobodnu ruku sma stiskala u pesnicu.Tako sam uvijek nesvjesno radila kad sam bila ljuta i tuzna.
Zadrzali smo se kratko.Za to vrijeme smo se Tahir i ja nekoliko puta pogledali,u njegovim osima osim goleme tuge sad je bio i neki neobjasnjivi sjaj,pa se ponadah da je razumio sta su govorile moje oci.Na odlasku mi ponovo snazno steze ruku i mene prode slatka jeza.Sjetih se Dinkove male ruke,mlitave i vjecno znojne.Kad sam ej drzala u svojoj,imala sma utisak da drzim mrtvu ribu.To sad znam.
Zaista sam suosjecala s Tahirom,duboko,kao da se to meni samoj dogodilo.Pa ipak,vise sam mislila na onaj cudni,dotad nepoznat osjecaj sto me obuzimao kad me dodirivala njegova ruka.
Mada jos nismo zajedno,silno je jaka ta nasa ljubav.Svakog trenutkas,ma sta radila,on je bio tu.Prva misao pri budenju,a zadnja sto sam vidjela tonuci u san bio je njegov lik.Cini se da je ta ljubav tako jaka da bih za nju pristala umrijeti,bez zaljenja,bez uzdaha.
Sigurno je i on osjecao isto.Zar bi u suprotnom dva dana nakon mamine smrti donio ruzu.A donijeti ce je i veceras.U to sam bila sigurna.
I nisam se prevarila.


Sada sam ja svako vece,umjesto na klupu odlazila da obidem oko Tahirove kuce.Svijetla u svim sobama,pa i svjetiljka pred ulaznim vratima,svako vece su bilaupaljena.Svjetla ce gorjeti po cijelu noc sve dok ne prode 40 dana od dana smrti.
Samo sam ga jednom vidjela kako prolazi preko sobe.Nesto je nosio u ruci,nisam vidjela sta.Prpoinjala sam se na vrhove prstiju ne bih li ga jos jednom vidjela.
Uzalud.
Zamisljala sma kako mora da su sada sumorni njegovi dani.Kako ce dalje zivjeti?
Ali,ima mene.Voli me,i ja njega volim.Zajedno cemo se boriti,zajedno isplivati iz ove tuge.I biti ce nam lijepo,ludo lijepo.Ljepse nego i u jednom romanu.Nisu velike samo ljubavi u knjigama.Sad to znam.
Mozda grijesim sto pisem o mojoj ljubavi.Jeste,to je pomen na nesto lijepo,goto nestvarno sto sam dozivjela i sto cu dozivjeti.Ali,ja nikad,ni u stotom licu nebih o tome trebala govoriti ili pisati.
Zbog toga sto sam jednom,sad mi se to cini tako daleko,pomislila da se sudbinske ljubavi dogadaju samo u knjigama,nikad u stvarnom zivotu.
Ne bih mogla podnijeti da enko na sve sta ja tako duboko i iskreno osjecam kaze-upak je to samo jedn obican blog.
I da,mozda,vec nakon sat ili dva zaboravi.
-Cini mi se zivim samo za njega.Da budem tu kad mu budem potrebna.I bit cu sretna kad me bude trebao.Beskrajno sretna.(Uzeto iz mog osobnog dnevnika)


-Sta je s tobom,malena-upita moj tata dok sam odsutno gledala kroz prozor u Plavu vodu.
-Kao da si se odjednom uozbiljila i sazrela.
-Nista,tata.Samo razmisljam o skorom pocetku nove skolske godine-odgovorih misleci kao da su veceras sva svjetla u Tahirovoj kuci bila ugasena.Zasto?Odgovor nisam mogla pronaci,cak ni naslutiti.
Na televiziji ej bila neka domaca drama,"Sedam svjetskih dana".Mama je vezla goblen(jedino je to radila od rucnih radova) i ćutala,tata je pratio program.Ja sma gledala u ekran ne videci nista i cekala da izbije deset sati.
Vjetar se lagano poigravao zavjesama na mom prozoru,na cijoj dasci veceras nije bilo ruze.
Nisam zaplakala.Samo me ispunila neka strasna slutnja.Uskoro sma cula Robijev glas.Odmah je usao u moju sobu.
-Ovo ti je,Švabe,poslao Tahir-rece pruzajuci mi mali zamotuljak.
-A gdje je on-skoro vrisnuh.
-Znas,dolazio ej socijalni radnik i rekao da on po zakonu,kao maloljetan,ne moze zivjeti sam.Zato se danas odselio nekoj tetki u Višegrad(grad u BiH).
Nisma osjecala nista.
Drhtavim rukama odmotah zamotuljak dok je Robi napustao sobu.
Unutra je bio prekrasan crveni pupoljak,malo uvenuo i ceduljica ispisana crnim plomasterom nesto kosim rukopisom "PLEASE,LOVE REMEMBER".
Molim te,ljubavi moja,sjecaj se-prevedoh dok se moj cijeli svijet rusio.

Hej pipalz.Nadam se da niste predugo cekali na ovajk novi post.Ovaj je bio very zanimljiv(nadam se) sa jako malom dozom smjesnog.Ipak nekada treba biti tuzno.Vise vam necu pisati tako cesto,jer kao sto svi znate,Decembar ej i ocjene u skoli se zakljucuju,a meni ide prvo skola pa onda blog =)...Nadam se da kod vas nije tako lose.Zadnji postu ovom mjesecu cu napisati pred Bozic/Novu Godinu jer me tad nece biti,idem u Zagreb.Uzivajte,imam(ustvari sad cu ga napisati) i novi post na Em,pa navratite...Eh da,uradila sam stafetu koju sam dobila od Roxy:

1.Koji mobitel imaš?
Nokia 5200
2. Koja marka mobitela ti je najdraža, a koju nevoliš?
Naj-Nokia i SE...A ne volim Motorolu i Siemens
3.Od koga primaš najviše poruka i na koga najviše trošiš?
Ma sa svima...Ustvari najviuse dobijam i najvishe se dopisujem sa mojom najfrendicom-Lejom...
4.Koliko dugo može izdržati jedna dopuna kredita?
Kao sto Roxy kaze-Najviše deset dana. Ona od 10 km iliti 40 kn.
5.Koji mobitel želiš imati?
Ma ovaj mi je nekako naj...Trenutno ga ne zelim mijenjati...

Stafetu saljem:Svima koji ju zele...

Bubim vas sve i sretni praznici.

KiZz,
Emina...

ponedjeljak, 03.12.2007.

XII poglavlje...

Ljudovi,ovaj nije duga ali ej jakooo vazan!Molila bih sve vas das ga procitate.Unaprijed hvala!(Samo da najavim da je ovo otprilike vec kraj 1/3[jedne trecine] mog pisanja o Minji i njenim dogodovstinama jer ja imam vec sve orprilike u glavi.KiZz)

Sutra putujemo na more.Dobili smo kljuc od vikendice nekih prijatelja,pa se mozemo sami razbaskariti.U kuci ej vladalo uzbudenje i uzurbanost kao i svake godine.Svi mnogo volimo more.Ipak,bila sam zalosna.Kako cu provesti tih deset(govorilo se cak i o petnaest) dana,citavu vjecnost,daleko od Tahira i bez moje ruze.Mozda ce me za to vrijeme i zaboraviti.
To vece,vracajuci se iz grada sa druge strane ulice ugledah Dinka.Vodio je za ruku Danu(Lizzie).Necemu su se smijali.Nisu me ni primjetili.
Sta li je samo nasla u njemu-pitala sam se,a onda se nasmijah samoj sebi.Nisam li ja do skora mislila da u njemu ima toliko toga lijepog?U kakvoj sam samo zabludi bila!

Cim smo prosli Arzano,poceo se osjecati miris i blizina mora().Svakim predenim kilometrom taj miris je bivao jaci.Uzbudenje je raslo.Grickali smo lsane perece i uglavnom cutali.Ja sam stiskala svoju torbicu u kojoj je,brizljivo spremljena,bila sinocnja ruza.
Vikendica nije bila vikendica,bila je,u stvari,velika,stara,kamena kuca na samoj obali mora.Kucu i plazu djelila je samo uska ulicica.Dan je bio prekrasan,a plaza puna kupaca.Kroz otvorena vrata terase buka je dopirala u nasu sobu.Nijedna rijec se nije razaznavala,samo pomijesani glasovi koji kidaju nerve.
More je bilo cisto i mirno,zvalo je.
Malo smo se odmorili,pojeli sendvice koje je mama sinoc spremila,osvjezili se sokom i upali u kupace kostime.Mama je obukla crni bikinac,savrseno joj je prisatjao.Isticao je njenu idealnu liniju i obline.Gledala sma je sa zaviscu.Prema njoj sma izgleala kao daska.I ja sam,kao i mama,izgledala mlada nego sto sam u stvari bila.Robi ej bio super.Vec je bio preplanuo pecajuci uz Lasvu.Imao je dugacke noge,lijepo razvijen prsni kos i siroka ramena.Za pozeljeti!Tta je imao mali trbuscic i bio najbjelji.
Ostatak dana je projurio.Nisam ni bila svjesna kako.Suncali smo se malo,plivali mnogo.U toj toploj,beskrajno velikoj,cistoj vodi zaboravljala sam na sve.Poslije sam se predavala suncu.Milovalo je moje lice sklopljenih ociju i cijelo tijelo.Bez straha sma se mogla suncati do mile volje.Koza mi je otporna,izvanredno podnosi sunce.
Uvece smo setali uz obalu pa sjeli u neku bastu da se osvjezimo.Tek jako kasno vratili smo se kuci,i ja sam dugo u noc osluskivala talase,koji su zapljuskivali obalu kao da je miluju,zamisljajuci kako Tahir mene miluje.
Malo ko ej na mene obracao paznju.Uglavno su svi na plazi gledali mamu.Ona je,kao na modnoj reviji,samo mijenjala kupace kostime,ni sama nije znala koliko ih ima,čak se i za plazu diskretno sminkala.Kad bi lijeno,poput macke,ustajala sa duseka,kao usput stezala gacice kostima,a onda se kao fracija upucivala prema vodi,i ja sam je morala gledati.Ako ej toliko voljela sebe,ako si je posvecivala toliko paznje,i rezultati su bili ocigledni.
U suncanju i kupanju,u nekakvoj totalnoj opustenosti prode tih deset dana.Nisam htjela ni cuti da ostanemo duze.Tata je bio na mojoj strani,a Robi i mama su protestvovali.Nekako nadosmo zajednicki jezik i ostadosmo jos dva dana.
Vracali smo se odmorni,crni kao vragovi i zdravi.Put mi se ucinio beskonacan.Bunila sma se cak i da svratimo usput nas rucak.Zurilo mi se,jako mi se zurilo,bas kao da ce me na kapiji cekati Tahir sa rukama rasirenim da me primi u zagrljaj.Gorijela sam od nestrpljenja da me vidi.Prvi put sam sebi izgledala lijepa.Kosa mi je jos vise poplavila od sunca,poput slapa se prelijevala preko ramena,a na potamljelom licu oci su izgledale jos zelenije i dublje.
Kad smo ulazili u grad,nad njim je vec lebdio sumrak.Sunce je bilo na zalazu,a mjesec je vec pomolio svoje lice.Prsa sam pritiskivala dlanom da utisam ludo uidaranje srca.Glava se kao na federima okretala cas prema jednoj,cas prema drugoj strani ulice trazeci medu prolaznicima Tahira.Nije ga bilo.
Cvorkov zamak(ako se sjecate,ja tako zovem Minjin dom...) je izgledao pust i zapusten.Kao da je tugovao za nama.Udahnuli smo mu zivopt svojim povratkom.Vazduh je bio pomalo ustajao pa sm,o mama i ja otvorili prozore.Izvalih se na lezaj u mojoj sobi i prepustih se sanjarenju.
Kad sam u deset vidjela ruzu,nisam bila nimalo iznenadena.Samo beskrajno sretna i zahvalna.Tahir me voli!!Iza te konstatacije upitnik ne stoji,zapravo,nikad nije ni stajao.


Sutradan sam dugo ljeskarila,a onda,poslije dorucka,oslucih da prosetam do skole i vidim na oglasnoj ploci da li sma primljena u medicinku skolu.Jedan put do skole vodi pored Tahirove kuce,mozda ga ipak vidim.
Robi ode do Mrkog(Roby,spominjes se!!!) po Ćiru i Cicka.Mama,da pokaze farbu,uputi se glčavnom džadom(ulicom).Samo je tata ostao u kuci.
Obukla sma svoju kratku crnu haljinicu i crne polu-duboke strake.Vani je bilo pretoplo.Sunce je przilo iako je bilo tek jedanaest sati.
Ulice gotovo puste.Tahirovo dvoriste bijase prazno.Na banderi(stubu) pored njegove kuce vidjeh smrtovnicu(valjda znate sta je to...).Ciztala sam:
"Sa tugom i bolom obavjestavam rodbinu i prijatelje da je moja draga mojka Selimovic Raza preselila na ahiret(drugi svijet-raj i pakao-na muslimanskom) dana 24.8. u 48-oj godini.Dženaza(pokop) polazi ispred gasulhane,a bit ce pokopana na groblju Bašbunar.
Ožalosceni sin Tahir"

Nadam se da vam se svida,a i jako je tuzno ovo na kraju.Ako vam je nejasno jos neko od islamsko-bosanskih rijeci,javite pa cu vam objasniti(editovati) u postu pa da svima bude jasno.

Hvala vam jos jednom sto em citate i hvala na svim onim silnim komentarima,i drago mi je sto vam se svida prica.

KiZz,
Emina...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.