< | prosinac, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Plawaaa(Zaljubljena MaWwa)...Obavezno posjetiti...
6 Zlocestih Vrazica
Alison Amy Jackson(Teen Cura HPFF blog)
Analena River Fox
Aya Hamville
B.B.
B.B. ali njena HPFF prica =)
Beyonce_Fan_13
Cath Jones(Beyonce HPFF blog)...
Celine McDonald
Chiara Shiare
Corvus Corax
Crystal Corwin
Ea Black
Glam Girl
H@t€ th@t ! L()/€ Y()u!
Hermione Jean Granger
Jade Cromwell
Jedna MaLla...Plawina frendica...
Kaly Turner
Kika
Kim Smith
Kontesa Nera
Lana
Leda Steilles
Leah Slytherin
LiZzie Shadan
Luise Bennigton
Maggie Riddle
MaLa ZwJeRkIcA
May Stox
Nerchi
Nikolina
Nina-Balerina
Ramona Cavalier
Roby
Roxy Kent
Shea Nirvana Cole
Teen Cura
Zajednicki blogg Teenice & Beyonsice :))))
Hit Counter
Brojac postavljen 24. Oktobra 2007. u 15.00 sati...
online
Blog o osnovnoskolski,a kasnije srednjoskolki, Minji Karić...Pratite pricu,a ako ste Teenager,pogotovo zaljubljeni,prica ce vam se jako svidjeti...
Likovi...
Minja Karić(ja!)
Osnovnoskolka,Matutrantica (8. razred,sad za sad )
Godine:14
Ljubav:Hmmm..Ne znam sta da osjecam...Mislim da sam zaljubljena u Tahira...Ipak se ispostavilo da on donosi ruze...
Porodica:Tata Zlatan,Mama Jelena & brat Robi...
Pametna polu plavusa-brineta(smedja) zelenih okica
I dalje su mi oci bile uprte u taj zeleno-bijeli komad papira zalijepljen selotejpom za crnim,katranom premazan stub.I meni se zacrnilo pred ocima.Mislila sam da cu se onesvijestiti.Lagano se okrenuh i uputih kuci.
Robi je vec saznao novost od Mrkog. i upravo se spremao da ode Tahiru.Nije bilo pristojno da ide u farmericama pa je kucu prevrnuo da nade jedine pantalone.Kad rekoh da bih i ja posla,cisto se iznenadi,ali i obradova.Sigurno mu nije bilo lako otici i susresti se s najboljim drugom nakon onoga sto se desilo.Danas je dvadeset i osmi August,sahranjena(pokop) je,prije tri dana.
Isli smo ulicom cuteci,pognutih glava.U vrecici smo nosili kafu,kocku i sok.Tata nam je rekao da je takav obicaj.
Pred malom kapijom(ulazom) osjetih omaglicu,krugovi svih boja preletjese miispred ociju,a noge kao da su mi bile od stakla.Pozvonismo.Tahir se pojavi pred nama.Robi mu pruzi ruku i izrazi saucesce.Ozbiljno,kao muskarac muskarcu.Zatim ude u kucu.Stajala sam pred Tahirom i gledala njegovo lice,takonedostupno u tuzi i radosti.Onda nam se sretose pogledi.Te velike,velike,prelijepe crne oci!
Utopih se u njihovim dubinama i bi mi jasno da nikad,nikad uzivotu u dva ljudska oka nisma vidjela toliko tuge.
Reci cu mu:Ne tuguj,Tahire!Ne previse i ne predugo.Tako je valjda moralo biti.Ti nisi sam,ti nikada neces biti sam.Ja sam s tobom,sav si u meni.Znam,i ja sma u tebi.Jos cu mu reci:
"Nije vrijeme,ali moram ti nesto priznati.Istina,to ej zakasnjelo priznanje.Znas,ja te volim,Tahire!"
Pruzila sam mu ruku ne prestajuci da mu gledam u oci,i drhtavim glasom,gotovo sapatom kazala:
-Iskreno suosjecam s tobom.
Njegov cvrsti stisak u trenutku postade jos cvrsci i kao da su mu pune usne nagovijestile smijesak.Tuzan.Onda pusti moju ruku i propusti me da udem.
Iako je napolju bilo suncano,soba je bila u polutami,vjerovatno sto je u prizemlju i sto je prozor mali.
Na seciji su sjedile neke zene u dimijama i pod maramama(muslimanska tardicionalna nosnja) koje su graktale kao cavke.Mlada,plava zena(ovo je Dora),vjerovatno rodica,sluzila ih je(*evil laugh*za Doru) kafom i rahatlokumom(bosanski kolaci).Ponudila je i nas dvoje."Brizne" cavke su se raspitivale o detaljimabolesti i smrti.Nisam ih slusala.Tek kad mi do uha doprije da jedna drugoj rece "jadnik" pokazujuci ocima na Tahira,u meni naraste bijes,strasan bijes.On nije jadnik,nikada nije bio i nikada nece biti.Jadne ste vi,toliko jadne da toga niste ni svjesne-dode mi da im kazem,da otvorim vrata i izjurim van.Ali,to nije bila moja kuca i morala sam se suzdrzati.
Polako sam ispijala svoju kafu,a slobodnu ruku sma stiskala u pesnicu.Tako sam uvijek nesvjesno radila kad sam bila ljuta i tuzna.
Zadrzali smo se kratko.Za to vrijeme smo se Tahir i ja nekoliko puta pogledali,u njegovim osima osim goleme tuge sad je bio i neki neobjasnjivi sjaj,pa se ponadah da je razumio sta su govorile moje oci.Na odlasku mi ponovo snazno steze ruku i mene prode slatka jeza.Sjetih se Dinkove male ruke,mlitave i vjecno znojne.Kad sam ej drzala u svojoj,imala sma utisak da drzim mrtvu ribu.To sad znam.
Zaista sam suosjecala s Tahirom,duboko,kao da se to meni samoj dogodilo.Pa ipak,vise sam mislila na onaj cudni,dotad nepoznat osjecaj sto me obuzimao kad me dodirivala njegova ruka.
Mada jos nismo zajedno,silno je jaka ta nasa ljubav.Svakog trenutkas,ma sta radila,on je bio tu.Prva misao pri budenju,a zadnja sto sam vidjela tonuci u san bio je njegov lik.Cini se da je ta ljubav tako jaka da bih za nju pristala umrijeti,bez zaljenja,bez uzdaha.
Sigurno je i on osjecao isto.Zar bi u suprotnom dva dana nakon mamine smrti donio ruzu.A donijeti ce je i veceras.U to sam bila sigurna.
I nisam se prevarila.
Sada sam ja svako vece,umjesto na klupu odlazila da obidem oko Tahirove kuce.Svijetla u svim sobama,pa i svjetiljka pred ulaznim vratima,svako vece su bilaupaljena.Svjetla ce gorjeti po cijelu noc sve dok ne prode 40 dana od dana smrti.
Samo sam ga jednom vidjela kako prolazi preko sobe.Nesto je nosio u ruci,nisam vidjela sta.Prpoinjala sam se na vrhove prstiju ne bih li ga jos jednom vidjela.
Uzalud.
Zamisljala sma kako mora da su sada sumorni njegovi dani.Kako ce dalje zivjeti?
Ali,ima mene.Voli me,i ja njega volim.Zajedno cemo se boriti,zajedno isplivati iz ove tuge.I biti ce nam lijepo,ludo lijepo.Ljepse nego i u jednom romanu.Nisu velike samo ljubavi u knjigama.Sad to znam.
Mozda grijesim sto pisem o mojoj ljubavi.Jeste,to je pomen na nesto lijepo,goto nestvarno sto sam dozivjela i sto cu dozivjeti.Ali,ja nikad,ni u stotom licu nebih o tome trebala govoriti ili pisati.
Zbog toga sto sam jednom,sad mi se to cini tako daleko,pomislila da se sudbinske ljubavi dogadaju samo u knjigama,nikad u stvarnom zivotu.
Ne bih mogla podnijeti da enko na sve sta ja tako duboko i iskreno osjecam kaze-upak je to samo jedn obican blog.
I da,mozda,vec nakon sat ili dva zaboravi.
-Cini mi se zivim samo za njega.Da budem tu kad mu budem potrebna.I bit cu sretna kad me bude trebao.Beskrajno sretna.(Uzeto iz mog osobnog dnevnika)
-Sta je s tobom,malena-upita moj tata dok sam odsutno gledala kroz prozor u Plavu vodu.
-Kao da si se odjednom uozbiljila i sazrela.
-Nista,tata.Samo razmisljam o skorom pocetku nove skolske godine-odgovorih misleci kao da su veceras sva svjetla u Tahirovoj kuci bila ugasena.Zasto?Odgovor nisam mogla pronaci,cak ni naslutiti.
Na televiziji ej bila neka domaca drama,"Sedam svjetskih dana".Mama je vezla goblen(jedino je to radila od rucnih radova) i ćutala,tata je pratio program.Ja sma gledala u ekran ne videci nista i cekala da izbije deset sati.
Vjetar se lagano poigravao zavjesama na mom prozoru,na cijoj dasci veceras nije bilo ruze.
Nisam zaplakala.Samo me ispunila neka strasna slutnja.Uskoro sma cula Robijev glas.Odmah je usao u moju sobu.
-Ovo ti je,Švabe,poslao Tahir-rece pruzajuci mi mali zamotuljak.
-A gdje je on-skoro vrisnuh.
-Znas,dolazio ej socijalni radnik i rekao da on po zakonu,kao maloljetan,ne moze zivjeti sam.Zato se danas odselio nekoj tetki u Višegrad(grad u BiH).
Nisma osjecala nista.
Drhtavim rukama odmotah zamotuljak dok je Robi napustao sobu.
Unutra je bio prekrasan crveni pupoljak,malo uvenuo i ceduljica ispisana crnim plomasterom nesto kosim rukopisom "PLEASE,LOVE REMEMBER".
Molim te,ljubavi moja,sjecaj se-prevedoh dok se moj cijeli svijet rusio.
Hej pipalz.Nadam se da niste predugo cekali na ovajk novi post.Ovaj je bio very zanimljiv(nadam se) sa jako malom dozom smjesnog.Ipak nekada treba biti tuzno.Vise vam necu pisati tako cesto,jer kao sto svi znate,Decembar ej i ocjene u skoli se zakljucuju,a meni ide prvo skola pa onda blog =)...Nadam se da kod vas nije tako lose.Zadnji postu ovom mjesecu cu napisati pred Bozic/Novu Godinu jer me tad nece biti,idem u Zagreb.Uzivajte,imam(ustvari sad cu ga napisati) i novi post na Em,pa navratite...Eh da,uradila sam stafetu koju sam dobila od Roxy:
1.Koji mobitel imaš?
Nokia 5200
2. Koja marka mobitela ti je najdraža, a koju nevoliš?
Naj-Nokia i SE...A ne volim Motorolu i Siemens
3.Od koga primaš najviše poruka i na koga najviše trošiš?
Ma sa svima...Ustvari najviuse dobijam i najvishe se dopisujem sa mojom najfrendicom-Lejom...
4.Koliko dugo može izdržati jedna dopuna kredita?
Kao sto Roxy kaze-Najviše deset dana. Ona od 10 km iliti 40 kn.
5.Koji mobitel želiš imati?
Ma ovaj mi je nekako naj...Trenutno ga ne zelim mijenjati...
Stafetu saljem:Svima koji ju zele...
Bubim vas sve i sretni praznici.
KiZz,
Emina...