MiniMaxine

- 1 1/2 kg uskršnje šunke (one u super-sexy mrežastoj čarapici )
- 1/2 kg krumpira
- svežanj peršina
- glavica češnjaka
- kiselo vrhnje
- sol, papar

Šunku dobro oprati, prokuhati desetak minuta, ocijediti i kuhati u dvije litre vode cca dva sata.
Kuhanu šunku izvaditi, odstraniti višak masnoće s juhe i, naravno, čarapicu sa šunke ; tri-četiri odreska nasjeckati i vratiti u juhu, dodati krumpir narezan na kockice, nasjeckani češnjak, sol, papar i kuhati dok krumpir ne omekša. Dodati peršin i kiselo vrhnje, a dio krumpira zgnječiti; nakon dodavanja vrhnja, juha više ne bi smjela zakuhati.

Juhuuu, juhica je tu, spremna na sve !
A šunka je tamo, radite s njom što hoćete .

E sad, pitate se vi, a gdje su gusari?!

U Austriji, vjerojatno.
Ili Australiji.
Ili na Uskršnjim otocima, jer ovo je prava uskršnja juhica koja je sasvim slučajno uskrsnula i danas – eto, našlo se nešto šunke i peršina pri ruci, a onu prethodnu, prigodnu, izjelo se brzinom koja premašuje performanse mog sirotog starog Sonyja DSC-P93, pa…
…khm, otplutala sam s teme, gdje smo ono stali? Na gusarima.

Nda.
Jedan, plav, no ne i uklet kao Holandez, izgusario je srce moje preosjetljivo baš ovom juhicom.
Crni bok njegovog gusarskom zastavom ovjenčanog broda mazno se ljuljuškao uz bijeli bok moje imenjakinje i tog uskršnjeg vikenda, kad mi je onako, priko bande, dodao ovaj čarobni napitak sastojaka do tad nepoznatih.
Zbog toga, ili možda zbog usamljenog milozvuka saksofona sviranog live na palubi u zlatna predvečerja Zlatnog otoka, ili pak zamamne mreže za spavanje razapete između dva jarbola, Neptun će ga znati, no nema mi Uskrsa bez ove juhe.

Ljubitelju vjetra, valova, pjesme, klape, klope, mirno ti more, ma gdje bio…

O ljudi moji, kako padam na frajere koji znaju držati onu stvar u ruci!

Na kuhaču mislim, dašta, i na all that instrumentarij slasti .
Ništa mi slađe od dobrog komada u kuhinji, časkom sam kuhana i pečena.
A ne mora biti goli kuhar, uopće.
Onaj Koji Me Skuhao Čuvenim Meksičkim Odrescima ujedno je radio i najbolji pommes frites na planeti. I palačinka-show, sa lupinzima, dvostrukim akslima i spektakularnim slijetanjima u tanjur. Palačinke, ofkors, ne chefa; on bi za to vrijeme bio totalno cool, samo mu se friško izbrijani brk tajanstveno smješkao, naviještajući omašćivanje. I riblje paštete našlo bi se na zavodničkom meniju tih davnih dana, i kobasica na štapu i ličkih polica sa liptauerom i koječeg drugog.
No, svako vrijeme prođe, svaki obrok kraju dođe, svaki brk dobije bradu i sad smo uglavnom, kako Arsen lijepo reče, pri desertu.
On radi palačinke, ja sve ostalo .
Ali palačinke su i dalje vrhunske .

Nisam od onih koji misle da ljubav ide kroz želudac; nađe se i zgodnijih prolaza, ali pokazalo se u praksi da su strastveni jelci ujedno i strastveni je...lte.
Dok ne pretjeraju sa strastima, hehe, pa se dotadašnje mogućnosti utjelove u nemogućnosti.
A onima koji frču nosom na sam spomen iskušavanja novih organoleptičkih terena i eksperimentiranja novim začinima & načinima, daleko lijepa kuhinja. Naročito moja.

To su likovi za onu jednu iz razreda, koja je na maturalnom putovanju nama smrtnicama neodoljive dubrovačke dobrovoljčeke-vodiče ‘ladno otpirivala besmrtnom rečenicom:

“Mama mi je rekla da se ne smijem upoznavati s nepoznatima!”

Ta se upoznavala samo s poznatima.
Madre de dios, ke recepte je pobrala iz majčine kuhinje!
Garant se udala za nekoga iz uže obitelji.
Da je nabavila majci zeta s Red Carpeta, čulo bi se.

Dakle, ekipica, nemojmo pretjerivati ni u čemu, papajmo juhicu; ona je važan dio svakog obroka, zdrava je, fina i brzo vas zasiti, zato sam je i zalijepila na blog.

Jer, zasitili ste se i mene i mojih recepata i kilometarskih postova kakvima vas obasipam ovih bezbrižnih, proljetnih dana, priznajte.

Pa - da mi ne zakuhate - gren ća,

ali ne bez muzike
i puse za maloga od kužine
upsss, htjedoh reći DJa,
ne, sad me ispravio i kaže - tehničkog realizatora ,

(...ma evo mu još jedna da se ne jezi više...)