Aha . O je. O je je . Vaša DJ/VJ MM slavi svoj prvi blogđendan, trallllalla . I ča ćemo sad, ekipica? Držat govoranciju? Yeah, right, pa da me ustrijele. Čujem da su govorancije i javna okupljanja druge, treće i svake slijedeće vrste nedobrodošla, jer navodno Đoletu DabltrablYu Bušu opet za vrat pušu. Oni neki isti . Ni slični nama, no svejedno; ajmo mi dalje pomalo i pobložno. Oj, blože moj, blože moj, godina dana ti je već !!! A kao da je jučer bilo... Bit bitka bloga mi moga proročanski opjevaše još daleke 1970. šjor Adolf Topić - za razliku od nekih drugih Adolfa znan kao Dado - i Korni grupa; pazi sad: E, da. I sad bih ja biranim riječima trebala ukratko opisati povijest bolesti. A bolest neopisiva. Zarazna. Porazno zarazna. Blogitis . Plus popratna laktoza ( famozni blogerski lakat-za-plakat ) od tipkanja, uništoza noktića & otisaka prstiju zbog istog, te krvavi žuljevi na ušima od telefoniranja . Blogerskog, ofkors . O blogerskim kavicama, paaa.......na blogerskim kavicama, hehe. O odgodama proljetnih čišćenja do Božića ( s tendencijom da se preko Uskrsa prolongira bar do Vele Gospe, te u tradicionalno jureradićevskom duhu vječitih balkanskih mostograditelja napokon neradno premosti i to čudo do sad neviđeno, proljeće 2007.-Božić 2008. ) da i ne govorimo. Kao ni o zanavijek pokopanom ugledu savršene domaćice/supruge/kćerkice/mačkovlasnice/zboropjevačice; blog joj duši prosti, počivala u miru neta svog, nema je više, amen. (…a dobra je bila, jadna ne bila. Svima. Sad je samo sebi …) Računala sam na cca šest mjeseci bolovanja od blogitisa, no stvar se otela kontroli und doktorima raznim, te glede i unatoč epizodnom pojavljivanju ponekog pacijenta na ovim prostorima, uzela maha i kroničnom postala. U postanju postova. I komentiranju bez kraja i konca. Rođeni i blogomdani poklopac svakog lonca . A za to ste krivi vi . Da, da, ekipica moja draga, upravo vi! Jer ča je blog bez komentara, naročito blog ovakve lijenčine koja zalijepi mačku & pjesmicu, pa se vi mislite? Niš. Daklem, tu smo. I glečte nas samo kak nam je lepe. Sjedimo na ovoj mojoj virtualnoj terasi pod slamnatim suncobranom i, kažu neki, praznu slamu mlatimo, srčući na slamčicu specijalitete dana. Pitke ili manje pitke, kako se potrefi. Grickajući slatke i slane zalogajčiće, kako ki će. I paprene, tu i tamo . A ako se zamrači nebo iznad nas i okrene nevera s Kvarnera ili nekog neviđenog smjera, pokupimo pokisle krpice, skupimo se oko kamina i priča ponovo krene. Red slike, red pjesme; musaka malih đaka velike životne škole. No, vi znate da kod mene nema nastave, iako sam profesorica. Samo slobodne aktivnosti . Ovo nije ni teretana za mentalnu muskulaturu, ni poligon za detoniranje neaktiviranih frustracija, ni pumpa za napuhavanje ego-luftmadraca. Blog je efemerna zabava za plebs, dakle, što čekamo? Himnu?? Onu našu??? Pa dobro, evo je opet. Ustani, oj, moj blogopuče, kojeg križa od sjedenja pred kompjuterom muče, te pljuni ili zapjevaj, kako ti drago: |
"Život je tiramisu!" kaže Šetemanči. A ja napravila baklave... (...život je hrpa meda i žita?! Čobi, ne drobi . Shita, ako se mene pita...) P.S. Ekipica, ne obraćajte pažnju na moje povremene ispade mrzovolje. Mrzim proljeće . Sve nešto cvrkuće i cvate i pretjeruje u svakom smislu. Proći će. Za utorak su prognozirali snijeg... |
...jer moja prijateljica ima promociju knjige. I ja ću biti tamo, u Gradskoj knjižnici, točno u 18.30. Kako? Lako. Čas posla. A neću ni mrdnuti iz dekice . Blog će me odvesti ravno u Vukovar. Dovoljan je klik-klik tu i eto nas na licu mjesta. Idemo? Naravno! Jer, moja prijateljica je blogerica, a kad blogerica slavi - svi možemo na feštu. Blog i komentari biti će prikazani na zidu knjižnice, uživo...blažena virtuala . Mada, eto, lijepo je držati pravu knjigu u ruci. Pravu pravu, kao što je ova. Julijana Matanović u pogovoru kaže: "Vještina proznoga pisca može se prepoznati već na samom početku teksta. Julijana A. svjesna je magičnosti i snage zavođenja prvom rečenicom. Svaka njezina priča nudi odmah, isti čas, komunikacijski ugovor koji čitatelj bez dvojbe potpisuje." Ja potpisala, odavno. Neću vam sada prepričavati kakve su nas slučajnosti spojile ovdje na blogu, kako je susret s njom ujedno bio i moj prvi blogerski susret i kako taj komunikacijski ugovor važi za razne vrste razumijevanja među nama. Neću vam sada ni o tome kako mislim da ta cura ima nekakva specijalna ticala, jer kako bi inače znala poslati pravu porukicu u pravo vrijeme, ili nazvati ili...ne, neću, jer ni njoj to nikad nisam rekla. Ona se izražava slovima, ja bojama. I tako sam na dar dobila najljepše četiri bijele boje: Draga moja Zona, već sam ti jednom rekla - i kad pišeš bijelo, pišeš u svim bojama. Hvala ti na knjizi. I hvala ti na prijateljstvu. (...i - kao što si ti meni napisala u jednom od prvih komentara - hej, dragice..tip...tip......a sad idem ili se oni podovi fakat nikad neće osušiti...) Ekipica, vidimo se večeras u 18.30 na promociji, |
< | ožujak, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Sign by Danasoft - For Backgrounds and Layouts
...najveći bećar Bloga.hr .
Silom (ne)prilika proširio djelatnost .
Sličica je mutna, ali to je takav lik .