MiniMaxine

Aha .
O je. O je je .
Vaša DJ/VJ MM slavi svoj prvi blogđendan, trallllalla .

I ča ćemo sad, ekipica? Držat govoranciju?
Yeah, right, pa da me ustrijele.
Čujem da su govorancije i javna okupljanja druge, treće i svake slijedeće vrste nedobrodošla, jer navodno Đoletu DabltrablYu Bušu opet za vrat pušu.
Oni neki isti .
Ni slični nama, no svejedno; ajmo mi dalje pomalo i pobložno.

Oj, blože moj, blože moj, godina dana ti je već !!!
A kao da je jučer bilo...

Bit bitka bloga mi moga proročanski opjevaše još daleke 1970. šjor Adolf Topić - za razliku od nekih drugih Adolfa znan kao Dado - i Korni grupa;
pazi sad:



E, da.

I sad bih ja biranim riječima trebala ukratko opisati povijest bolesti.
A bolest neopisiva.
Zarazna.
Porazno zarazna.
Blogitis .
Plus popratna laktoza ( famozni blogerski lakat-za-plakat ) od tipkanja, uništoza noktića & otisaka prstiju zbog istog, te krvavi žuljevi na ušima od telefoniranja .
Blogerskog, ofkors .
O blogerskim kavicama, paaa.......na blogerskim kavicama, hehe.
O odgodama proljetnih čišćenja do Božića ( s tendencijom da se preko Uskrsa prolongira bar do Vele Gospe, te u tradicionalno jureradićevskom duhu vječitih balkanskih mostograditelja napokon neradno premosti i to čudo do sad neviđeno, proljeće 2007.-Božić 2008. ) da i ne govorimo.
Kao ni o zanavijek pokopanom ugledu savršene domaćice/supruge/kćerkice/mačkovlasnice/zboropjevačice;
blog joj duši prosti, počivala u miru neta svog, nema je više, amen.
(…a dobra je bila, jadna ne bila. Svima. Sad je samo sebi …)

Računala sam na cca šest mjeseci bolovanja od blogitisa, no stvar se otela kontroli und doktorima raznim, te glede i unatoč epizodnom pojavljivanju ponekog pacijenta na ovim prostorima, uzela maha i kroničnom postala. U postanju postova. I komentiranju bez kraja i konca.
Rođeni i blogomdani poklopac svakog lonca .

A za to ste krivi vi .
Da, da, ekipica moja draga, upravo vi!
Jer ča je blog bez komentara, naročito blog ovakve lijenčine koja zalijepi mačku & pjesmicu, pa se vi mislite? Niš.

Daklem, tu smo.

I glečte nas samo kak nam je lepe.
Sjedimo na ovoj mojoj virtualnoj terasi pod slamnatim suncobranom i, kažu neki, praznu slamu mlatimo, srčući na slamčicu specijalitete dana. Pitke ili manje pitke, kako se potrefi.
Grickajući slatke i slane zalogajčiće, kako ki će.
I paprene, tu i tamo .
A ako se zamrači nebo iznad nas i okrene nevera s Kvarnera ili nekog neviđenog smjera, pokupimo pokisle krpice, skupimo se oko kamina i priča ponovo krene.
Red slike, red pjesme; musaka malih đaka velike životne škole.

No, vi znate da kod mene nema nastave, iako sam profesorica.

Samo slobodne aktivnosti .

Ovo nije ni teretana za mentalnu muskulaturu, ni poligon za detoniranje neaktiviranih frustracija, ni pumpa za napuhavanje ego-luftmadraca.

Blog je efemerna zabava za plebs, dakle, što čekamo?
Himnu??
Onu našu???

Pa dobro, evo je opet.
Ustani, oj, moj blogopuče, kojeg križa od sjedenja pred kompjuterom muče, te pljuni ili zapjevaj, kako ti drago:



(…možete sjest, ako možete; ili lezite , sad ću na the end…)

Znali ste i prije da sam ja jedna ozbiljno neozbiljna osoba.
Ali ovi…ovi koji sviraju našu himnu ozbiljno se bave ozbiljnom glazbom.
Sviraju u kazalištu.
Tctctc, moj Ajnštajne…

U to ime, u ime naroda & ujmmeissovo, odlučih postati najbizarnija DJ/VJica Bloga.grrr .

I eto, projde leto i to bi bilo to.

Eh, i šjor Blogeditor već negdje čupa optičkovlaknastopikselsku kosicu si prorijeđenu, ter glanca IC nišan na snajperu ne bi li me zgasio napokon. I sve onako ispod oka zamišljeno mjerka zamišljenu balističku putanju kojom će me utamanit. Atakirao je već dva puta dok vam ovo tipkam, nije da nije; dozlogrdila sam mu, valjda.
Jerbo inače pišem ultrakratke postove od 3,14 riječi, ako.
A nu me nu vođeka, rashitala se k'o velika.
A jedna mi je godinica tek.
Blog-beba malena .
Koja, kao i sve poštene bebe, uglavnom puni pelene .

Ekipica, kiss/pozz........ja napunila ovu, napokon!!!

Godinu, jelte.

I upravo satrala lana za još jednu godinu dana .

I hoću joooooš, joooš, još i još...
......
...ali samo s vama, hehe,