vikendarenje

Pripremila sam se ja na kišu još prošli tjedan. Počela sam zadnje vrijeme gledat i tu glupu prognozu. Od onih velikih zagrebačkih hladnoća, moja prva 2 poteza kad dođem na posao je - trenutna temperatura u Zagrebu i trenutna temperatura u Splitu. Pogledam i tjednu prognozu, državni hidrometeorološki zavod ima svoje stranice ( http://www.dhmz.htnet.hr ), daje prognozu za 7 dana.
I tako, spremna ja prošli tjedan, kišobrančić u torbicu, uz to ubacin novčanik, mobitele i sve ostale malopotrebne pizdarije, knjigu za vratit u knjižnicu (nosila 3 dana, vratila nisam) - torba puna. Lako to, torba teška.
Zovu kišu i cili vikend u ciloj Hrvatskoj, dušu dalo za ostat u Zagrebu i učit. Je, kako si. Subota, suuunce, ma ko bi mu odolio. Jednostavno je zvalo vani. Uvatila me želja, velika želja sist uz neku "vodu", samo je gledat. I otišla sam, ponila aparat, uživala sam. Popila sam kavu gledajuć Jarun, srela poznate ljude (da, očito je istina ono iz prvog posta). Naravno da učila nisam. Cili dan.
Ni nedilju, opet sunce. To je mučenje, mučenje!!!
Zovem dole, sunce. Pa kog vraga me maslate, imala sam super vikend i priliku otić doma vidit svoje, al nisam zbog "kiše". Bog te pita kad ću opet moć, al ne baš tako skoro.
Tako da sam se jutros nonšalantno digla, zbuksala sam svu onu zimsku robu u ormar jer je cili tjedan bilo jako toplo. Nabacim na sebe proljetnu kolekciju, uzmem torbu, oborim rekord u 200 metara sprinta za autobusom i dođem na posa. Krenem doma i naravno da je kiša. I naravno da ja nemam kišobran.
Al nije mi smetalo. Ne znam jesam ikad uživala u kiši, al danas mi je tako odgovarala. Nakon sve one uredske sparine, ustajalog zraka, pritiska zbog posla, zbog ispita - tako sam se osjećala dobro. I slobodno.
Doma sam došla mokra do kože. Al sa osmijehom na licu. Zadovoljna.
Tek maloprije sam ponovo opsovala prognozu. Najavljuju kišu već 10 dana - ako padne, padne. Kad god da padne. Reka bi Rojs - ko je jamija, jamija je ;)

Nisam neka vješta kuharica. Kad sam krenula u samostalni život, vrhunac mojih kularski sposobnosti je bila manistra – pasta carbonara. Preživljavanje na sendvičima, carbonari i jaja&krompiri na 38 načina – to nije baš najzdravija opcija. E da, i ovisnik sam o juhi. Bilo kakvoj, u stisci sa vremenom može i ona iz vrećice. Dakle, nakon šta sam usavršila juhu, krenila sam na ostale recepte. Najprije biži. Ili kako to zovu – grašak. Zašto? Zato šta ga naprosto obožavam. Al ne rizi-bizi. Ja sam mesojed. Dakle biži sa teletinom. Moram se pohvalit da sam u pripremanju biži došla do solidne razine. Što doduše nije ni čudo obzirom da ih jedem gotovo jednom tjedno. I sa sigurnošću mogu reć da nema do Podravkinih biži. Jednom sam išla ušparat pa sam uzela biži od k-plusa. Uuuu, veeelika pogreška. Naime, dobre biži bi trebale bit zelene boje, ne žute!
Nakon toga nabacila sam još par recepata – rižoto od plodova mora, tjestenine sa gljivama i pršutom, leća (ispala je nejestiva) i shvatila sam da je moj frend, inače mali od kužine, imao pravo kad je jednom izjavio: «Dođe mi da puknem kad čujem kad netko kaže da je naša kuhinja posebna ili teška za naučit. Ma di je teška, sve počinje sa - išufigaš malo kapule!!!» (da se razumimo, kapula je ovde luk).
Istina zar ne? E, al da vam kažem još nešto – blitva na dalmatinski (kako to ovde vole u restoranima naglasit) podrazumjeva samo blitvu, krompir i maslinovo ulje. Luk ili kapula ne idu u blitvu!! Ni na dalmatinski ni na ijedan drugi način!

Jeste li zadovoljni svojim poslom? Idete li na posao sretni ili vam se javi grč u želucu? Ako ste sretni - zašto se sretni: zbog društva, zbog novaca na kraju mjeseca ili jednostavno jer uživate u onom što radite? Da li je moguće spojiti sve troje skupa?
Ja ne znam, još nisam uspjela spojiti ni dvoje.

Ja svoj odrađujem rutinski. Nekako se nadam da tako mora biti dok traje pripravnički staž. A onda samo želim pobjeći glavom bez obzira. U sustav gdje se napreduje po zasluzi

Kao mala obožavala sam sport. Svaki sport. S tim da gimnastika, ples i slični elegantni pokreti za mene nisu predstavljali sport. Bila sam zaluđena košarkom – bilo je to doba Jugoplastike. Pa nogometom, Hajdukovim tadašnjim uspjesima. Iako na utakmice nisam išla. Više sam voljela psovat pred televizorom. Onda je došla Atlanta i rukomet. Pa Janica i skijanje. Recimo rukomet i skijanje nisam pratila do tih velikih trenutaka.

Ne samo da sam pratila sport, već sam konstantno bila u pokretu. I onda kad nisam ništa trenirala, uvijek sam se nečim bavila (pod nečim ne podrazumjevam šah, vezenje goblema niti izradu figurica od glinamola- iako sam sve nabrojeno također radila). Ne znam točno u kojem trenutku se to dogodilo, al pokret više kao da ne stanuje u meni. Sigurna sam da se nije dogodilo naglo, al zadnje moje ozbiljnije podizanje tjelesne spreme bilo je šestominutno trčanje na drugoj godini fakulteta. I kad tjelesni više nisam trebala upisivati u index, kao da nisam više trebala trčati. Niti se kretati općenito. Jer sam autom išla apsolutno na svako mjesto.

Kad si mlad i zaljubljen onda šetaš držeć se za ruke - romantično. Ili ako si solo gledaš te što se šeću držeć se za ruke. Ja sam se u tim godinama u paru vozila na vespi – i to mi je bilo jednako romantično. Znali bi i mi prošetat, al uvijek sa nekim ciljem. Cilj bi najčešće bilo mjesto gdje ćemo popit kavu, a udaljenost koju bi imali prošetat bi bila 200-500 metara. Ne više, nedaj Bože. I s vremenom se čovjek nauči na taj ritam. Za to vrijeme su moje frendice u paru trčale. U njima pokreta još ima.

Meni je trčanje solo dosadno. Aerobic mi je glup. Volim sportove sa loptom. Volim cijelu atmosferu kod takvog igranja - ko će više/jače. Volim natjecanje. Al moram se pokrenuti na bilo koji način. A najlakši je aerobicom. Zašto – zato što do aerobic centra imam najmanje hodati ;)