petak, 27.06.2008.
Bila sam na wcu, hvala.
 To jesam. To svakako jesam, samo vec mjesec dana od korisnicke firme pokusavam dobiti internet i telefon u stan, pa mi se malo sere na brzinu njihove usluge, a ne da mi se stalno bacati novce po net kafejima, a net mi je potreban jer i ovako stalno tumaram po stranicama za raznoraznim potragama. A onda ako tumaram po stranicama ne da mi se pisati na blogu. Bas mi se ne da. Danas mi se da. Sve manje izlazim u pubove, to je mozda novost. U nedjelju sam izasla s 8 Irkinja. I to je iskustvo koje ne zelim cesto ponavljati, jer zaista je bilo iskustvo ako vam kazem podatak da je svaka od tih Irkinja tu vecer potrosila nekih dvjesto eura po osobi za vlastitu cugu (plus dodatni trosak za brunch, cigarete, slatkise i junk hranu poslije par cugi pa u krug). A da vam jos bude jasnije, kokteli su do 10e, pive do 6e, tekila i ostale pizdarije s kojima presjeces su do 7e, cider pizdarije i ostale pizdarije od voca s alkoholom su do 6e. I sad zbrajajte koliko jedna osoba mora popiti da bi popila dvjesto eura. Puno, jako, puno. Prije samog izlaska sam bila dobronamjerno upozorena od strane cura i od strane njihovh decki i prijatelja da ja ni sama ne znam sto me ceka. One su mi smijale dok sam ja tijekom cijele veceri ispijala budvajzer u obliku pinte, iako bi ju na kratko zamjenila s coronom, jer ako nesto ne ide, to je onda miksanje pica. Ostala sam vjerna pivi, i samo sam zapravo jednom s njima presjekla ono brzinsko shoot pice, koje je na srecu bio jeger, a ne neko djubre od baby ginesa, vec spomenute tekile. Bitna je stvar sto sam se ja odrzala na nogama, jer sam se zadnja dva sata pretvarala da pijem, jer vise stvarno nisam mogla, a one su naizmjenice bile aspirin s jos jednom zesticom, jer moraju presjeci glavobolju i mozda nadolazeci jutarnji mamurluk. Bolesno, ali bolesno koliko te Irkinje piju, s tim da sam ja doteturala do taksija, jos uvijek pazeci da se ne osramotim, jer mi nema goreg nego kad se naroljas, pa ispadnes glup, ili jos gore, jako glup. One nisu doteturale do taksija vec je jedna po jedna skidala stikle i legla na cestu da bi zaustavila vozilo. Srecom, ova klapa s kojom sam izasla se ne drogira, pa sam se i zaista zabavila, sve u svemu i predobro zabavila, ali mi se sve manje i manje da, nikad mi se nije i dalo, druziti po pubcinama, s ljudima koji rekreativno svaki vikend vecinu vremena provode po wcima, ali ne, nisam se navukla/navuko na kokain. I znate sta jos smrcu? Konjima se nakon utrke (znate da ovi ovdje na otocima zive za te utrke, famozne sesire, ispijanje sampanjca i paradiranje u 'aljinama) daju tablete za smirenje misica i zivaca, i ljudi skontali da je to ono, posh heroin. Zovu ga Special K. No, da ne serem sada previse, ja sam se super zabavila, iako sam k sebi dosla tek u srijedu, nakon sto sam u gymu otisla u saunu (losa ideja) koja mi je isisala svu vodu iz tijela, i time me prvi put dovela u stanje koje sam ja nazvala, potpuni gubitak kontrole (mama ne panicari!) jer dok sam skontala sto mi je, vec sam razbijala nove sfere dok sam retrospektivno imala The Doors halove, jer ocito je da nisam bila svoja, ali od cega zaboga, od cega. Od nedostatka vode! Glupaco. I tek kad sam skontala zasto mi srce nenormalno tuce, zasto ne smijem otvoriti oci jer mi sve boje spektra lelujavo i lascivno kruze ispred zjenica, zasto mislim da mi avioni prolaze pokraj usiju, sam se sjetila da moram popiti vode. To je bilo jedno dva sata kasnije nakon sto sam dosla iz gyma, i onda sam u sebe utrpala 4 litre, koje gle cuda nisam pocela pisati u skoljku do slijedeceg dana poslijepodne. Bio je to harakiri vlastitog organizma. Sean sutra radi kelj! To me veseli vise nego bilo koja druga vijest ovog tjedna. Uzasno sam se zazelila jela sa zlicom. U najboljoj namjeri pokusavam jesti sto kvalitetnije, sto i radimo, ali i ja ovako jos uvijek nezaposlena (mada jos uvijek poprilicno rasterecena - bice da je stvar u Senovom novcaniku), nemam vremena da budem za stednjakom, dani mi ovdje toliko brzo prolaze. Sta jos, aha. Ovo su vijesti za moje roditelje do slijedeceg telefonskog izvjestaja, a da vam dignem raspolozenje, ovdje svaki dan padaju kise, i to one nijansirane. Ujutro pocne s hurikanskom burom s epilepticnim napadima koji se oduze do ranog poslijepodneva, onda pocne jenjati s mjestimicnim pljuskovima (onim malim gadnim kad ne otvoris kisobran jer mislis da je samo mala kisica, a onda se u roku od deset minuta nadjes mokar i jadan), navecer se pojavi sunce, sto je dobro, jer dan/sunce u Irskoj zalazi iza 23 sata. Sunce onda opet izlazi oko 4 sata kasnije, a ja nekad imam napade, jer tu i tamo skrenes, jer je fuking dan cijeli dan, a kisa pada. Jos uvijek podaci za roditelje, nego, nasla sam 4 kandidata za kezualni sex (salim se) (ne salim se), tj. trazila sam po netu zborove, i nasla 4 na koja cu ici na audiciju, ali mama, znam da te to brine, audicije su tek od rujna mjeseca, znaci za sada, ole, ole, nista. Dobra je stvar i ta sto stvarno rijetko zapalim cigaretu, i relativno zdravo zivim. To sam vec rekla, navikli ste na moje ispade, pa ni ovaj post ne smatrajte pretjerano drugacijim od moje inace uobicajene karakterne dominacije narciso-ego nad pasivno agresivnom licnosti tijela moga, i uma mojeg. I da, sad je ovo za svekoliko egzibicionisticko blog pucanstvo, pocela sam jednu Irkinju uciti hrvatski. Dobro je, 15e za 45minuta, za pocetak, kad se (i ako se) raspojasam na nekom drugom cu dignut do 20-25e, i mala mi je super. Ono, slatkica koja je totalno zaludjenja s nasim jezikom, dobila je preporuku za mene od jedne moje frendice, i to je to. Za vrijeme prva dva sata sam ju ucila abecedu, glas potrosila dok sam ju ucila gdje da stavi jezik dok izgovara slovo LJ, to im je bog bogova najteze sto su valjda ikad culi, Anglosasi mislim, vec smo se nekako nasli na slovu NJ, da bi se opet skotrljali na R, e tu sam upotrijebila onu staru, riba ribi … a ona me upitala jel postoji sansa da ona hrvatski nauci u roku od dvije do tri godine. Bokte, pa ja se nadam da cu ju na noge postaviti za nekih 5 mjeseci. Barem osnove, ne smatram se novom tutoricom baustelske Dubravke Ugresic. U nedjelju pratim nogomet sa Spanjolcima, numero uno klasa ljudi za mene. Sve ostalo, u svoje vrijeme. Eto, prosrala sam se. Da mi ne kazete da imam inkontinencijsku i opstipacijsku krizu, ili o o o b l o o o g k r i z u u u.  |
četvrtak, 19.06.2008.
U umjetnosti i jé spas!
 Pocela sam aktivno posjecivati galerije. Malo se testiram koliko sam sposobna voditi razgovor o umjetnosti. Ljudi u galerijama su opcenito vrlo srdacni kad im netko navrati. Ja se naslonim na lijevu nogu promatrajuci, a vlasnik/ca galerije mi redovno dodje iza ledja i pita me, ‘sto mislite o ovoj slici?’. A i ima nesto vrlo umirujuce u slikama. Jos vise u onima koje ne razumijem, a koje mi se svidjaju. Danas sam naucila da je Gustav Klimt zivio sa svojom mamom i dvije sestre, a kad je umro u pedesetsestoj godini, 14 zena je posthumno trazilo potvrdu ocinstva za svoju djecu. |
utorak, 17.06.2008.
Mozda bi se zapravo trebala baciti u nervozni delirij.
|
Ali nisam nervozna. Iako mi najbitnija stvar na svijetu trenutno nije sredjena. Egzistencijalni posao. Ali se ne zabrinjavam.  Poznavajuci samu sebe, prozivljavam proljece. Mislim da mi je tek sad pocelo svitati da sam zavrsila fakultet, da imam BA degree i da sam kompetentna. Jedina stvar koja me danas nazivcirala je ta sto sam sve knjige gramatike iz hrvatskog i engleskog ostavila doma, pa slinim u knjizarama. Kalkuliram koliko mi love treba da bi pokupovala sve sta me zanima, iz ovog podrucja. Onda na to zaboravim kad pocnem razmisljat sta bi si jos ostalo trebala kupiti i onda nema kraja. Dublin me opako udara po novcaniku. Nego, sta pricam cijelo vrijeme. Nemam posla. Posao ce doci, ja sam strpljiva. Srecom, materijalno mi jos nije gusto, pa se da disati. Dane provodim u nekom poletnom raspolozenju. Prestrasno koliko ljudi ovdje briju na Secret fenomen, new age psihologija nije za mene s obzirom da sam cinik i s obzirom da sam bila previse u kontaktu s psiholozima koju su mi zabranjivali popularnu psihologiju. Ako me vise itko bude pitao sta mislim o Secret teoriji, velika je vjerojatnost da vise necu moci davat diplomatske odgovore vec ce Balkan prostrujiti iz mene. Sve je meni jasno, pozitivno privlaci pozitivno, to je meni sasvim kristalno jasno, ali da je to otkrivenje, boga'ti nije. Nego, da, radim prevelike presjeke u pisanju. Pocela sam s tim da dane kratim u hedonizmu. Ali stvarno hedoniziram. Jer mi ne gori pod nogama, taj se dojam vec mogao dobiti, jer sam jebeno sretna s odlukom sto sam se preselila u Irsku. Jer vise ne zivim na vrazjoj sjevernoj strani grada, vec uzivam u blagodatima juznog Dublina, i jer sam fakat ponosna kako mi se veza oblikuje. I mislim da to nije trenutni trend. Istina, ima se tu jos zganjaca za pojest, ali Sean i ja, kao gumbeka dva. Tim vise sto se brdo stvari dovelo u red. Jer puno vise izlazim jer je nocna scena ovdje fanstasticna, jer se vise ne osjecam nekako pogubljena medju ljudima, i jer mi je napokon zapadni mentalitet poceo dopirati do glave. Prije par dana sam procitala sto je Anspik napisala u svom postu o nasoj i amer'ckoj gostoljubivosti, i kako je to velika promjena kad se vratis doma i kad skuzis koliko malo zapravo treba da bi covjek bio kulturan, dobronamjeran i pristojan prema drugima. U ovim nekim svakodnevnim, ajmo reci soping pa na dalje (ko)relacijama. Jer ovdje sam se naucila da i vozacu busa svaki put kazem dobar dan i dovidjenja, hvala na voznji, a onda o nekim drugim stvarima da i ne govorim. Mislim, ima cara u tome sto dolazim s Balkana, ali bogme je predobro i kad nisam preokupirana s tim sto sam, tko sam, i odaklen su mi rodje. Jer mi se svidja kultura gdje nitko nikome ne gura nos u stvari koje ih se ne ticu, i sto su birokratski poslovi tako jednostavni. Nego da, jurcam po koncertima. Ovdje je ponuda toga svega nevjerojatna. Najzanimljiviji je svakako bio onaj u Sugar clubu gdje je gostovala Lykke Li, Svedjanka koju sam predstavila prije par tjedana. Malicka je predivna uzivo. I to ne mislim samo fizicki, vec je super zabavljacica. Album joj je onako studijski napravljen u potpunosti drugaciji od onoga sto predstavlja uzivo. Bila sam presretna, najvise zbog toga sto su karte bile rasprodane, ali me Sean upoznao s jednim deckom novinarom (na jedno 24 sata me drzao beznadno jak crush) koji mi je sredio upad, a ja cvala od srece kao drvo japanske tresnje. Na koncerte volim ici sama, uvijek je velika vjerojatnost da ces upoznati brdo novih ljudi, a da nemas neke obveze prema ljudima s kojima jesi. Tako da sam se skompala s nekim prekrasnim deckom (morala sam to napisati kad je stvarno bio blagoslov za oci), dala mu mail adresu i rekla da ako moze da mi ikako posalje slike. I eto ih. Barem one po meni najbolje.    Sutra je novi dan. Moram siriti CV.ie po gradu kao kuga, nadajuci se da cu nekoga i zaraziti svojim zivotopisom. :) Nadat se toploj vodi, odnosno da ce mi ukljucit telefon i net u stan, obecat samoj sebi da cu 3-4 puta na tjedan ici u teretanu koja mi je 3 minute od stana, i najvise od svega, odrzat ovaj nivo pozitive i dobre energije. |
srijeda, 04.06.2008.
Pa sam se spustila do šanka.
|
I dok se još osjećam kao Carrie Bradshaw. This is my kind of place, dok gutam roze. Ipak nije potpuno sex and the city, mada se trenutno ne mogu potužiti ni na jedno ni na drugo. Iako nije New York (nikad ne znaš) već je ici bici Dublin.  Sad je dobro. Prošli tjedan nikako nije bilo dobro. Ako se već pitate zašto (puca me vino i narcisoidnost) onda ću vam i reći. Tu i tamo se dogodi, zapravo tu se više dogodi jedna stvar koja se zove prizivanje stvari. Moje prizivanje negativnih misli se dogodilo na aerodromu. Kad nešto tako jako ne voliš, onda ti se stvari i poslože na taj način da to još više zamrziš. Let za London je kasnio dva sata. U nekim normalnim situacijama, to me ne bi smetalo. Ne bi smetalo u situaciji da let za Dublin nisam imala samo dva sata kasnije poslije mog redovnog dolaska u London. Što je postalo nemoguće ako sam već u startu kasnila dva sata. Kad smo napokon sletili u London, potrčala sam kao luda za granicom, gdje sam se jedva dočekala na nogama. Ako moram ponoviti još jednom, onda ću i ponovit. Par incidenata ne sastavlja jednu zemlju, ali Englesku ne volim. Prije sam imala potrebu ispričavat se za svoje mišljenje. Jer nije objektivno, nemoj ocjenjivati knjigu po koricama i ta sranja. Englesku ne volim. Jer me svaki put muce s ulaskom u tu zemlju. Jer imam osjećaj da u šupku prenosim heroin, i jer me svrstavaju u kategoriju nacionalne opasnosti, jer da, ne ostajem u Londonu, jer da, imam connection flight, jer da, idem dečku, jer da, nisam iz EU, jer da, u žurbi sam zaboravila potpisati jebeni papir na koji je odvratno namrgođena i fustrirano agresivna službenica zapisala sve moje podatke, uz krvnu grupu +O i genetske predispozicije i koja me na konto afričkog apartheida osudila na spavanje na aerodromu. Mrzim ulaziti u Englesku. I nakon što me izmoždila, pustila me u zemlju. Osjećala sam se ako ništa drugo, onda barem kao Hitlerova najdraža nećakinja s naglaskom na onu poslovicu da obitelj ne možeš birati. Dobiješ ju. Nadam se da ste shvatili ovu usporedbu. Torbe sam čekala slijedećih dvadesetak minuta, dok sam si razmišljla jel ja to sve mogu fizički izdržati. Ne samo stres puta, već i činjenicu da sam molila boga da Ryan po običaju kasni i da se to isto tako magično dogodilo i ovaj put. Moj scenarij se nije ostvario. Nakon što sam došla do check-ina, vidjela sam da je na monitorima pisalo: 'Closed. Proceed to departure gates', a u mojoj se glavi počela razvijat misao da sam zakasnila na let. Da sam propustila let i da je sad vrijeme da sjednem i zaplačem. Što i jesam, u trajanju od neke dvije minute. Onda sam sabrala. Na jedno minutu. I onda sam opet zaplakala. Stavila torbe na pod, sjela i zaplakala. Jer te večeri letova više nije bilo. Tek toliko koliko mi je trebalo da se saberem i da ne izgledam kao totalno pomahnitala i izvan sebe, dovukla sam torbe do Ryanair šaltera i pitala tetu kad ide slijedeći. U pola sedam ujutro. Pa sam kupila kartu za 50funti. Pa sam ju pitala gdje mogu naći jeftin hotel za prenoćiti na što mi je onda dala prospekt od nekog koji je koštao 75 funti, a ja se smrznula. No, nisam se baš tako dala tako lako prevariti i dok sam zujala pogledom više u nevjerici nego u samopouzdanju, otišla sam do slijedećeg šaltera gdje je radila jedna šmrcava djevojka koja mi je preporučila da prespavam u hotelu s 4 zvjezdice, koji se nalazi 5 minuta taxijem i gdje je noćenje bilo 40 funti. Daj. Hotel zaista i je bio onaj s 4 zvjezdice. Komad plastike umjesto ključa (hvala američkim filmovima na detektiranju otvaranja), fanatastična soba sa super krevetom, telefonom, televizorom i sex programom, super kupaonica s cijelom kolekcijom minijaturne kozmetike koju sam naravno pokrala, odlična posluga i šank u predvorju. Pa sam se nakon tuširanja i odvraćanja od osjećaja, 'ovo nije smak svijeta, ovo nije smak svijeta', i spustila do šanka. Gin tonik se uklopio u tu priču. Konobarica me pitala koji želim, a da nije bila zabranjena zona pušenja sigurno bi mi pepeo pao na izraubani šank dok bi joj kimnula, Bombay, Bombay Saphire, s limetom. No šank nije bio izrauban, a ja sam samo žedno nagnula čašu. Falio mi je još Ricard Gere, klavir i da me on poševi na njemu. Umjesto toga sam se primaknula prema telki gdje su se reprizirale epizode One foot in the grave, a ispred mene je jedna zanosna Francuskinja, u svojim četrdesetima, kimala i kljucala na priču koju joj je stari žuti prdonja za istim stolom podvaljivao. Ovo francusko stvorenje, sve sam promatrala sa šanka, šatro udubljena seriju, dok se oko mene cvrckalo i nacvrckavalo, je elegantno franuski odjebala prdonju. Opet me to sve podsjetilo na Zgodnu ženu, samo što ja nisam bila kurva, niti sam planirala nekome tu večer napraviti fellatio. Isuse, kako sam bila umorna i prestrašena i stravično usamljena. Bogu iza nogu, u tamo nekoj rupi od Luton grada, u precjenjenoj sobi, čekajući buđenje recepcionara u 4 ujutro da bi stigla na check-in u pola 5. Bez trunka pretjerivanja mogu reći da mi je to bila najgora noć živiota. Sve mi se spojilo. I put, i gdje ja sad to idem, i gdje ja to sad zapravo jesam, i koliko sam novaca već potrošila, i samoća, samoća u srži, i naravno da nisam mogla zaspati bez obzira na svu raskoš hotelske sobe. Kao da je to i bitno. Prije tzv. spavanja sam si napravila topli kakao koji je bio ostavljen u ladici, a tek nakon što sam ga popila, iz čiste dosade sam počela čitati sastojke istog napitka: mmmmm, čokolada napravljena od E aditiva. Komada 5. E340, E471, E551, E341, E160a. Ironično, stara ja bi to nazvala zanosno opasnom čoksom, proizvođač firma slatkiša iz Černobila, ali ova nova ja, bi... U 4 ujutro me ''probudio'' mobitel, ja se pogledala u ogledalo, smrznula se nad viđenim prizorom, stavila kapi u oci, progutala B komplekse, osamarila sad lijevi sad desni obraz (nisam :), pomislila na sve što još moram napraviti da se dočekam Irske, i izašla u predvorje gdje me recepcionar obavijestio da me taxi čeka. I dedicate my surviving skills to American movie industry. Čekirala se. Kupila sendvič, vodu i voće, uključila MP3 i predala se Mili Kekinu da mi kaže, ''draga ljubavi jedina s koje si planete, dopusti mi da malo i ja s tobom budem dijete''. Hladno pivo me zaista povratilo u stanje gdje sam mogla reći da se osjećam ok. Ovim putem im zahvaljujem. Dala sam mozgu da mi izrezbari jednu uspomenu. Bilo je šest sati ujutro, ja skoro pa 48 sati nisam spavala, ali svitalo je i bilo je sunčano svitanje. Ispred mene su bili avioni, a ja sam letila dečku u novi život. Bila sam kompletno iscrpljena i obezglavljeno umorna, ali sam imala samo sebe na koga sam se mogla osloniti i počela sam se osjećati dobro. I nekako sam slagala kockice u glavi, da je noć ipak prošla, da ću se naspavat u Seanovom zagrljaju kad dođem, da će sve biti ok. Trebala sam proći još samo jedan kratki let od 45 minuta, jednog irskog službenika, nalaženje torbe i u Dublinu sam. Što se i istim redom i dogodilo, s tim da me irski službenik pitao što mislim o tome da si on kupi kuću u Splitu, jer se namjerava baviti ronjenjem, pa kako bi novi ronilački klub prošao u Dalmaciji. Nakon mog evidentnog slaganja u pogledu svega što mi je rekao, pružio mi je ruku preko stakla i rekao, zabavi se u Dublinu. Hrvate jako volimo ovdje. Koja milina. Ono, najbolje dobro jutro na svijetu. Sean i ja smo zaplakali kad smo se ugledali. 4 mjeseca neviđanja je stvarno bilo previše. Trebalo mi je dva puna dana da dođem k sebi, ali stanje se itekako popravilo. Slijedećih par dana me čekaju neke druge stvari, ali zato tu i jesam. Trenutno razmišljam o mnogo toga, ali uz sve šta me i čeka, čeka me i 10 dnevna gay parada, jer gay zajednica Dublina ove godine slavi 25 godina. Čeka me 4 dnevni festival hrane, i festival uličnih zabavljača. No, najbolja stvar od svega je to što je zadnjih 5 dana sunce. Ono, vrijeme kakvo još nikad nisam vidjela u Irskoj. Crvena sam kao rak, jer svaki dan izgorim na suncu. Na momente zaboravim gdje sam. Količina pijanih ljudi me vrati nazad u realnost. Carrie Bradshaw Croatian version live from Dublin. Pa si sad misli. Uuuuu, opako sam se precjenila. |
Komentari On/Off
Buddha
