Marketing
Pa sam se spustila do šanka.
I dok se još osjećam kao Carrie Bradshaw. This is my kind of place, dok gutam roze. Ipak nije potpuno sex and the city, mada se trenutno ne mogu potužiti ni na jedno ni na drugo. Iako nije New York (nikad ne znaš) već je ici bici Dublin.
Sad je dobro. Prošli tjedan nikako nije bilo dobro. Ako se već pitate zašto (puca me vino i narcisoidnost) onda ću vam i reći. Tu i tamo se dogodi, zapravo tu se više dogodi jedna stvar koja se zove prizivanje stvari. Moje prizivanje negativnih misli se dogodilo na aerodromu. Kad nešto tako jako ne voliš, onda ti se stvari i poslože na taj način da to još više zamrziš. Let za London je kasnio dva sata. U nekim normalnim situacijama, to me ne bi smetalo. Ne bi smetalo u situaciji da let za Dublin nisam imala samo dva sata kasnije poslije mog redovnog dolaska u London. Što je postalo nemoguće ako sam već u startu kasnila dva sata.
Kad smo napokon sletili u London, potrčala sam kao luda za granicom, gdje sam se jedva dočekala na nogama. Ako moram ponoviti još jednom, onda ću i ponovit. Par incidenata ne sastavlja jednu zemlju, ali Englesku ne volim. Prije sam imala potrebu ispričavat se za svoje mišljenje. Jer nije objektivno, nemoj ocjenjivati knjigu po koricama i ta sranja. Englesku ne volim. Jer me svaki put muce s ulaskom u tu zemlju. Jer imam osjećaj da u šupku prenosim heroin, i jer me svrstavaju u kategoriju nacionalne opasnosti, jer da, ne ostajem u Londonu, jer da, imam connection flight, jer da, idem dečku, jer da, nisam iz EU, jer da, u žurbi sam zaboravila potpisati jebeni papir na koji je odvratno namrgođena i fustrirano agresivna službenica zapisala sve moje podatke, uz krvnu grupu +O i genetske predispozicije i koja me na konto afričkog apartheida osudila na spavanje na aerodromu.
Mrzim ulaziti u Englesku. I nakon što me izmoždila, pustila me u zemlju. Osjećala sam se ako ništa drugo, onda barem kao Hitlerova najdraža nećakinja s naglaskom na onu poslovicu da obitelj ne možeš birati. Dobiješ ju. Nadam se da ste shvatili ovu usporedbu. Torbe sam čekala slijedećih dvadesetak minuta, dok sam si razmišljla jel ja to sve mogu fizički izdržati. Ne samo stres puta, već i činjenicu da sam molila boga da Ryan po običaju kasni i da se to isto tako magično dogodilo i ovaj put. Moj scenarij se nije ostvario. Nakon što sam došla do check-ina, vidjela sam da je na monitorima pisalo: 'Closed. Proceed to departure gates', a u mojoj se glavi počela razvijat misao da sam zakasnila na let. Da sam propustila let i da je sad vrijeme da sjednem i zaplačem. Što i jesam, u trajanju od neke dvije minute.
Onda sam sabrala. Na jedno minutu. I onda sam opet zaplakala. Stavila torbe na pod, sjela i zaplakala. Jer te večeri letova više nije bilo. Tek toliko koliko mi je trebalo da se saberem i da ne izgledam kao totalno pomahnitala i izvan sebe, dovukla sam torbe do Ryanair šaltera i pitala tetu kad ide slijedeći. U pola sedam ujutro. Pa sam kupila kartu za 50funti. Pa sam ju pitala gdje mogu naći jeftin hotel za prenoćiti na što mi je onda dala prospekt od nekog koji je koštao 75 funti, a ja se smrznula. No, nisam se baš tako dala tako lako prevariti i dok sam zujala pogledom više u nevjerici nego u samopouzdanju, otišla sam do slijedećeg šaltera gdje je radila jedna šmrcava djevojka koja mi je preporučila da prespavam u hotelu s 4 zvjezdice, koji se nalazi 5 minuta taxijem i gdje je noćenje bilo 40 funti. Daj.
Hotel zaista i je bio onaj s 4 zvjezdice. Komad plastike umjesto ključa (hvala američkim filmovima na detektiranju otvaranja), fanatastična soba sa super krevetom, telefonom, televizorom i sex programom, super kupaonica s cijelom kolekcijom minijaturne kozmetike koju sam naravno pokrala, odlična posluga i šank u predvorju. Pa sam se nakon tuširanja i odvraćanja od osjećaja, 'ovo nije smak svijeta, ovo nije smak svijeta', i spustila do šanka. Gin tonik se uklopio u tu priču. Konobarica me pitala koji želim, a da nije bila zabranjena zona pušenja sigurno bi mi pepeo pao na izraubani šank dok bi joj kimnula, Bombay, Bombay Saphire, s limetom. No šank nije bio izrauban, a ja sam samo žedno nagnula čašu. Falio mi je još Ricard Gere, klavir i da me on poševi na njemu.
Umjesto toga sam se primaknula prema telki gdje su se reprizirale epizode One foot in the grave, a ispred mene je jedna zanosna Francuskinja, u svojim četrdesetima, kimala i kljucala na priču koju joj je stari žuti prdonja za istim stolom podvaljivao. Ovo francusko stvorenje, sve sam promatrala sa šanka, šatro udubljena seriju, dok se oko mene cvrckalo i nacvrckavalo, je elegantno franuski odjebala prdonju. Opet me to sve podsjetilo na Zgodnu ženu, samo što ja nisam bila kurva, niti sam planirala nekome tu večer napraviti fellatio. Isuse, kako sam bila umorna i prestrašena i stravično usamljena. Bogu iza nogu, u tamo nekoj rupi od Luton grada, u precjenjenoj sobi, čekajući buđenje recepcionara u 4 ujutro da bi stigla na check-in u pola 5.
Bez trunka pretjerivanja mogu reći da mi je to bila najgora noć živiota. Sve mi se spojilo. I put, i gdje ja sad to idem, i gdje ja to sad zapravo jesam, i koliko sam novaca već potrošila, i samoća, samoća u srži, i naravno da nisam mogla zaspati bez obzira na svu raskoš hotelske sobe. Kao da je to i bitno. Prije tzv. spavanja sam si napravila topli kakao koji je bio ostavljen u ladici, a tek nakon što sam ga popila, iz čiste dosade sam počela čitati sastojke istog napitka: mmmmm, čokolada napravljena od E aditiva. Komada 5. E340, E471, E551, E341, E160a. Ironično, stara ja bi to nazvala zanosno opasnom čoksom, proizvođač firma slatkiša iz Černobila, ali ova nova ja, bi...
U 4 ujutro me ''probudio'' mobitel, ja se pogledala u ogledalo, smrznula se nad viđenim prizorom, stavila kapi u oci, progutala B komplekse, osamarila sad lijevi sad desni obraz (nisam :), pomislila na sve što još moram napraviti da se dočekam Irske, i izašla u predvorje gdje me recepcionar obavijestio da me taxi čeka. I dedicate my surviving skills to American movie industry.
Čekirala se. Kupila sendvič, vodu i voće, uključila MP3 i predala se Mili Kekinu da mi kaže, ''draga ljubavi jedina s koje si planete, dopusti mi da malo i ja s tobom budem dijete''. Hladno pivo me zaista povratilo u stanje gdje sam mogla reći da se osjećam ok. Ovim putem im zahvaljujem. Dala sam mozgu da mi izrezbari jednu uspomenu. Bilo je šest sati ujutro, ja skoro pa 48 sati nisam spavala, ali svitalo je i bilo je sunčano svitanje. Ispred mene su bili avioni, a ja sam letila dečku u novi život. Bila sam kompletno iscrpljena i obezglavljeno umorna, ali sam imala samo sebe na koga sam se mogla osloniti i počela sam se osjećati dobro. I nekako sam slagala kockice u glavi, da je noć ipak prošla, da ću se naspavat u Seanovom zagrljaju kad dođem, da će sve biti ok. Trebala sam proći još samo jedan kratki let od 45 minuta, jednog irskog službenika, nalaženje torbe i u Dublinu sam.
Što se i istim redom i dogodilo, s tim da me irski službenik pitao što mislim o tome da si on kupi kuću u Splitu, jer se namjerava baviti ronjenjem, pa kako bi novi ronilački klub prošao u Dalmaciji. Nakon mog evidentnog slaganja u pogledu svega što mi je rekao, pružio mi je ruku preko stakla i rekao, zabavi se u Dublinu. Hrvate jako volimo ovdje. Koja milina. Ono, najbolje dobro jutro na svijetu. Sean i ja smo zaplakali kad smo se ugledali. 4 mjeseca neviđanja je stvarno bilo previše. Trebalo mi je dva puna dana da dođem k sebi, ali stanje se itekako popravilo.
Slijedećih par dana me čekaju neke druge stvari, ali zato tu i jesam. Trenutno razmišljam o mnogo toga, ali uz sve šta me i čeka, čeka me i 10 dnevna gay parada, jer gay zajednica Dublina ove godine slavi 25 godina. Čeka me 4 dnevni festival hrane, i festival uličnih zabavljača. No, najbolja stvar od svega je to što je zadnjih 5 dana sunce. Ono, vrijeme kakvo još nikad nisam vidjela u Irskoj. Crvena sam kao rak, jer svaki dan izgorim na suncu. Na momente zaboravim gdje sam. Količina pijanih ljudi me vrati nazad u realnost.
Carrie Bradshaw Croatian version live from Dublin. Pa si sad misli. Uuuuu, opako sam se precjenila.
Post je objavljen 04.06.2008. u 23:21 sati.